Prije nesto vise od pet godina rodila sam najstariju kcer. Iskustvo prvog poroda bilo je samo po sebi neponovljivo i prekrasno, a sam porod je bio zaista dobar: odvio se u dobrim uvjetima, bez ikakvih nepotrebnih zahvata i trajao je prilicno kratko.
Negdje u tom vremenu desilo se nesto sto je zauvijek promijenilo moj zivot; u ovom virtualnom svijetu naisla sam na Rodin forum.
Doslovno sam gutala mudre postove o dojenju i roditeljstvu i svakodnevne brige dijelila s curama koje su bile na istoj "valnoj duljini".
Nakon sto sam rodila svoju drugu kcer, pocela sam puno vise i "dublje" razmisljati o svojim porodima...kakvi su bili, zasto su bili takvi kakvi jesu, sto je nedostajalo itd. Nije mi bilo jasno zasto mi je prisustvo drugih ljudi tijekom poroda toliko smetalo. Zasto me toliko izludjivao pokusaj babice da mi pomogne? Otkuda uopce ta silna potreba za bijegom i samocom tijekom trudova? Toliko pitanja sam sama sebi postavljala sve dok napokon nisam smogla hrabrosti da poslozim kockice u glavi i shvatim da je moje tijelo htjelo da radja samo. Moje tijelo nije htjelo sve te silne pomagace....jer su mu odmagali. Moje tijelo mi je porucivalo da svaka zena to moze sama....prepustiti se i pustiti prirodi da odradi svoje, pustiti prirodi da kroz mene dovede novo bice na ovaj svijet.
U medjuvremenu sam bila po treci put trudna. Sramezljivo ali sigurno pocela sam sanjariti o porodu kod kuce. U pocetku me bilo strah i misliti o tome. Ali, kako je vrijeme prolazilo bila sam sve sigurnija da je to odluka koju trebam i provesti u djelo.
Pronasla sam jednu zaista dobru babicu. Odmah smo se "nasle" u razmisljanjima. Porod je bio moj i ona je rekla da ce apsolutno postovati sve moje zelje i potrebe.
Susretale smo se vise puta tijekom trudnoce, razgovarale i dogovarale se o detaljima....
Kad je stigao dan D, bila sam pomalo razocarana jer se jos nista nije desavalo. Obje kceri sam rodila prije termina i sad mi nikako nije bilo jasno sto ova beba ceka.
Nekoliko dana nakon termina, babica je predlozila da odem na ctg, ako ce to znaciti da cu biti mirnija....Nazalost, otisla sam u bolnicu. Kazem nazalost jer, umjesto da sam bila mirnija, doktori su me totalno izbacili iz takta s pricom o eventualnoj indukciji, rizicima koji prijete bebi ako budem predugo cekala s porodom itd.
Babica me tjesila govoreci da ne moram pristati na indukciju, da je na kraju uvijek odluka moja.
Predlozila mi je da probam uzeti homeopatsku mjesavinu koja bi mogla "zagrijati" maternicu, utjecati na prokrvljenost i eventualno potaknuti trudove. Dvoumila sam se, ali sam na kraju pristala.
Dva dana sam uzimala pripravak. Nista se nije dogadjalo. Imala sam jake kontrakcije, ali to jos uvijek nije bilo to.
29. 08.....imala sam jos samo cetiri dana tijekom kojih bi trudovi trebali krenuti. Jer zakon ne predivdja kucne porode nakon sto prodju dva tjedna od predvidjenog termina.
Te noci otisla sam na spavanje nervozna i umorna...bilo me strah da ce sve planirano propasti u vodu i da cu morati u bolnicu....
Negdje oko dva sata sam se probudila osjecajuci nesto nalik menstrualnim grcevima. POmislila sam: opet ove lazne kontrakcije, necu se vise ni nadati da ce porod krenuti. Otisla sam do wc-a i vratila se u krevet. U medjuvremenu su se moja nadanja ponovo pocela javljati jer mi se ucinilo da bas i nije rijec o laznim kontrakcijama: ove bi mogle biti prave. U tom trenutku osjetila sam veliko olaksanje...ali i strah. Strah od poroda. Onda sam se prisjetila da ce ovaj porod biti drugaciji...i osjetila olaksanje.
Probudila sam muza i javila mu da su trudovi krenuli. Dogovorili smo se da ce on jos malo odspavati, a da cu ga probuditi kad situacija postane malo ozbiljnija.
Ja sam setala po stanu, odlazila svako malo piti vodu, izmedju trudova cupkala po lopti koju sam kupila specijalno za tu prigodu. 8)
Negdje oko tri sam odlucila prileci. Trudovi su se tada javljali svakih deset minuta otprilike. Ustajala bi da odradim trud setajuci i onda ponovo legla na krevet.
Gledala sam svoju djecu kako mirno spavaju ni ne sluteci da ce im se uskoro pridruziti jos jedna seka ili braco.
Prosao je jos jedan sat, a trudovi su postajali sve ucestaliji. U tom vremenu sam i dva-tri puta morala na wc. Oko cetiri sam probudila muza i zamolila ga da pozove Evelyn. Muz joj je rekao da ne zuri, da je sve ok....
Ona je stigla oko pola pet. MIrno je usetala u stan, pitala kako sam i zelim li vaginalni pregled. Rekla sam da zelim. Pregledala me i ustanovila da sam otvorena nekih sedam centimetara.
Nakon pregleda sam sjela na kauc. Pocela sam se osjecati cudno, omamljeno. Neka cudna mucnina mi se stvarala u zelucu i povracala sam tada. Evelyn je rekla da je sve ok....tranzicija je na pomolu i uskoro ce beba doci.
Ja sam odlucila napustiti Evelyn i muza pa sam otisla u kuhinju. Tamo sam setala i setajuci odradjivala trudove. Onda me obuzelo stanje neke cudne omamljenosti: legla sam na kuhinjski pod i bila u nekakvom transu. U jednom trenutku sam vidjela muzeve papuce pored kuhinjskih vrata. Pitao me jel sve ok, a ja sam ga tiho zamolila da ode...Osjecala sam da je ovom stanju kraj i da trudovi ponovo stizu....jaci nego ikada. Nisam bila sigurna da cu ih izdrzati. Setala sam po kuhinji cupkajuci s noge na nogu. Par puta mi se ucinilo da vise ne mogu i onda sam sama sebe ugrizla za ruku smisljajuci kako da izdrzim bol. Razmisljala sam o tome kako sam totalno izgubljena u tom osjecaju nemoci....nekakva nezaustavljiva sila strujala je mojim tijelom, a ja nisam nista mogla uciniti da je zaustavim. Postajala sam ocajna, ali sam znala da se ne smijem odupirati. Svjetlost koja je dopirala izvana me uporno podsjecala na to da cu uskoro vidjeti svoju bebu....Kao da me noc do tada stitila; sad je bilo vrijeme da se vratim u ovu stvarnost. I da sa mnom stigne jos jedno bice....vise nisam mogla zaustaviti suze...Bol je postajala neizdrziva.
Odjednom mi je nesto poremetilo stanje u kojem sam se nalazila: cula sam djecje glasove. Moja djeca su se probudila. Pogledala sam na sat i vidjela da je bilo nesto vise od sedam sati. Djeca su isla u wc i vracala su se u sobu.
I Evelyn je prosla pored kuhinje....tiho mi je rekla da mi je pripremila stocic za porod i da dodjem kad budem spremna. Rekla sam da cu doci odmah, ali da prije toga moram na wc.
Otisla sam u wc i podignula suknju....nisam ni uspjela sjesti, kad sam pocela osjecati bebu kako klizi iz mene van. Nekako sam uspjela pridrzati bebinu glavicu i pozvati Evelyn koja je utrcala u wc i pomogla mi uzeti bebino tijelo u narucje.
Ja sam gledala bebu kroz smijeh i suze....Muz i djeca su nas odusevljeno gledali iz hodnika ne vjerujuci da je beba stvarno stigla.
Evelyn je zamolila muza da nam pomogne izaci iz wc-a Uz njihovu pomoc sam dosla do kauca i legla s bebom...Muz je pokrio mene i bebu....djeca su veselo trckarala oko nas..to su bili stvarno prelijepi trenuci.
Nakon par jacih kontrakcija osjetila sam da posteljica izlazi van. Nakon toga je muz presjekao pupcanu vrpcu.
Sjedili smo malo, razgovarali, Evelyn je malo popunjavala dokumente. Onda je uslijedilo neizbjezno vaganje i mjerenje bebe. Srecom pa je to bilo jedino uznemiravanje sto se sluzbenog dijela tice. Oko pola devet Evelyn je otisla kuci.
Ostali smo sami....muz i ja, nasa djeca...i ova moja prica koja mi je podarila nove vizije, nove poglede na zivot....i novootkrivenu snagu koju cu uvijek nositi u sebi. I nadu da cu je jednog dana podariti i podijeliti sa svojim kcerima.
Ps: Veliko hvala svim curama s ovog foruma bez cijih postova mozda nikad ne bih dosla do saznanja koja su me potakla da probudim zenu u sebi.