Drage moje, hvala na podršci. Već rekoh da ne znam što bih bez vas. Moje raspoloženje podložno je plimi i oseci, i ne možeš tu ništa promijeniti. Na žalost, ja do siječnja-veljače svakako pauziram, jer SD mi ne radi postupke od 15.12.2007. do 6.1.2008. tako da u postupak ulazim s mc iza 6.1. Jedino ako mi menga dođe krajem sljedećeg tjedna, možda stignem ubaciti još jedan prirodnjak, ali čisto sumnjam jer bi bilo to baš previše na knap.

Razočarana sam, da. Jako sam vjerovala u + betu naše sekice, u svoju i tako i tako ne vjerujem. Ništa ne osjećam, niti o tome baš nešto razmišljam. No čuči mi u podsvijesti da me čeka još puno, puno raznoraznih postupaka PO. A najviše me u tome muče - godine. Njih ne mogu vratiti, a već na proljeće punim 43. Mislim da samo zbog toga imam ovu psihičku krizu. Nazvala bih to krizom svjesnosti prepreke vlastitih godina. Preozbiljna sam ovih dana, ne mogu nabaciti osmijeh silom na svoje lice. Uz sve, zbog minimalne vjerojatnosti trudnoće pokušavam redovito jesti pa sam u zadnje vrijeme nabacila par suvišnih kila. Sad ne mogu zakopčati skoro niti jedne hlače ni suknju, a u kupnju nove odjeće jednostavno mi se ne ide.

Još jedina svijetla točka meni je posao, pa kako se ne bih od miline u njemu utapala... Ne smatram to negativnim, i žao mi je ako koja od vas tako misli, nego pozitivnim. Jer na to gledam ovako - kad bih bila fakat totalna psihička ruina sumnjam da bi išta od posla bilo, sumnjam da bih išta uspjela raditi i napraviti. Posao je meni dobra terapija, i zato mislim da je to sve ok.

Svima hvala, svima velika, velika ...

Starakoka ( ), ma dobro nam došla.