 |
|||
Curke,da li vas je strah poroda???????????
Moram priznati da sam do prije par dana mogla sasvim normalno reći da me nije starh poroda,ali od tad ja sam u komi...Nije da se bojim boli,već pucanja "dolje" i toga kako će to sve poslije izgledati...Ima li koja sa sličnim problemom da me malo utješi??
isti problem...nije me strah poroda prvi je bio savršen i uvjeravam se (tako je najbolje) da će i drugi biti takav...
ali šavovi,kako to boli kad se sve ohladi,pa peče...imala sam 16 šavova duž rodnice i nekoliko vanjskih...
tješim se da drugi put neće biti toliko konaca
Ne bojim se. Idem u VŽ. I spremam se svjesno na prirodni porod.
Ni ja ne brinem, idem u Rijeku i nadam se prirodnom porodu na stolčiću. Daj Bože!
Ni prvog me nije bilo ni ovog me nije strah.
Dok sam bila mlađa i totalno nespremna za imati djecu, imala sam i panični strah od trudnoće i poroda. Kad mi se dogodio "klik" u glavi, sve mi se okrenulo.
Ja to gledam ovako: sad kad je unutra mora van, ovako ili onako. Brine me samo da beba bude ok. Mene šavovi nisu nimalo bolili. Rezali me, niš nisam osjetila. Šivanje nisam dala dok nije utrnulo, pa nije bolilo. Sad se ništa skoro ne vidi tamo dolje, ko i prije. Kako će biti drugi put ko zna. Za sad me nije strah. Probaj mislit na bebu, a ne na sam porod. Kad počne bolit više te neće biti strah. Sve je to za žene.
nije me strah. sve samo da beba bude dobro
Zapravo moram priznati da me najviše užasava kako će to dolje zarasti,da li će me lijepo sašiti ili će biti ono "kao da si bacio hrenovku u hodik".To me plaši ufff...
A kaj se tiče bebe i trudova znam da će sve bit ok,da će beba biti zdrava,imam dosta visoki prag boli pa mislim da ću to sve već nekako odraditi...Ali kako čiam na forumu priče o lošim šivanjima i zarastanju,odmah am u bedu na kvadrat!!!
Ja se brinem da li će sve proći ok na porodu i da li će biti sve u redu s bebom. Za sad mi je trudnoća super i sve je idealno, pa se nekak nadam da će biti tak i do kraja.
Tolerancija boli mi je prilično dobra pa se toga i ne bojim toliko. Tješi me što sam u Varaždinu pa ću rađati u malo boljim uvjetima od većine žena u Hrvatskoj.
Zapravo više imam tremu, nego što me strah, zbog svega onoga što slijedi - prvi susret s bebom, dojenje i općenito briga o bebi itd. Ujedno se tome i strašno veselim pa sam sva nekak zbunjena od svih tih različitih osjećaja.
mene je strah svega oko poroda...igli....itd...
samog poroda nije jer idem u vz na prirodni porod i potpuno vjerujem u svoje tijelo
Angelina, kakvih igala?
Nema igli na prirodnom porodu. Osim što ti na početku izade krv, ali na to si valjda već navikla. Sretno.Angelina_2 prvotno napisa
Evo, ja ću utješno.
Što se više bojiš, to će te više boljeti.
Bojim se samo da sve bude u redu s bebom i ne dođe do nekih nepredviđenih komplikacija.
I malo trudova, ne toliko boli jer su bol sve preživjele pa i ja u prvom porodu, već da ne padnem u nesvjest za vrijeme onih najgorih trudova i ne prestanem disati.
Zato je tata na porodu jako koristan, da prati otkucaje bebe i podsjeća na disanje.
ja se panično bojim poroda čitav život, i to boli, rezanja međice, pucanja, seksa nakon istog, ma svega. stoga sam izabrala carski jer je prihvatljiviji mom moždanom sklopu.
Bila sam uvjerena da hoću na prirodnjaka,ali sad mi se carski čini sve prihvatljivija opcija.Beba mi se još nije okrenula u optimalan položaj za porod,tako da još uvijek ima nade... :D
a kaj ja zanm kaj im moze doci u glavu...
I da..nisam se navikla na vadjenje krvi i nikad nebum...panicno se bojim..neznam cega (ne boli i znam da cu prezivjeti) ali kad mi netko uperi iglu
Ja mogu druge do besvjesti ali mene...
Zato molim Boga da nemoram na ogtt...
Ne daj Bože da mi na porodu zbog kompl. budu morali davati infuziju...
Ne bojim se trudva...ni pucaja...ali sivanja da (siva se iglom)
Ma grozna sam kaj se toga tice...
Kad dodjem kolegici na vadjenje krvi...to su muke..
Baš me veseli kaj nisam jedina u paničnom strahu...Ti se bojiš igle,ja šivanja i zarastanja istog i super...Možda ipak samo pretjerujemo,ali što je čovjek bez straha???
Mene isto pocela loviti panika... Dok nisam napunila 37 tjedana, samo sam mislila na to da moram izdrzati miovanje, terapiju i ostalo i boriti se da beba ostane sto duze u busici.. sada kada je porod blizu i beba spremna za van, pocela sam razmisljati intenzivno o porodu i takva panika me hvata, to je uzas!!!! nije me strah boli, izdrzale su druge zene, mogu i ja, ali me strah svih drugih stvari, strah me da me ne uhvati panika, strah me da necu znati pravilno disati, da necu imati snage za tiskanje, da necu znati kako, da necu namuciti bebu, pa pucanje, savovi, a da ne govorim o strahu za bebu, da li ce sve biti ok...
Ma grozno, bas sam nekakozbog takvih misli, pokusavam se boriti protiv toga, ali cim me uhvate kontrakcije, sve se ponovo vrati..
Lakse mi je kada vidim da nisam jedina..
Kad sam vidjela + na testu uhvatila me panika. Sama sebi sam rekla da sam luda što sam svjesno išla ponovno u trudove, rezanje, oporavak... Sada me nije toliko strah poroda, više mi je to nekakva gnjavaža koju se nadam zaobići skroz prirodnim porodom u Rijeci. Kad kažem gnjavaža mislim na prije i poslije poroda. Oporavak je puno teži tim više što više doktori interveniraju.
Strah me za bebu, hoće li sve biti ok, hoće li odmah zaplakati (prodisati)...
Ufffffff, NISAM JEDINA! :D
Sad sam i ja ubedirana time hoće li odmah prodisati....
cure mogu razumjeti vas strah.
i sama sam se bojala u prvoj trudnoci svega ovoga sto ste napisale - hoce li beba prodisati, hoce li me rezati, kako ce me zasiti itd....
no, onda sam najednom shvatila da to dijete mora izaci van i da ja tu nista ne mogu uciniti.
i najednom sam se prestala bojati i postala nestrpljiva da konacno vidim svoje dijete. i sve je proslo odlicno.
jako je vazno da se dobro informirate prije poroda.
pokusajte vase znanje prenijeti i vasem suprugu, ukoliko ce prisustvovati porodu, jer on ce vam biti od velike pomoci.
strah je normalan, ali nemojte mu dozvoliti da ovlada vama. usmjerite svoje misli na bebicu i zamislite si kako ju drzite u svom narucju.
kad sam dosla na prijemni, sestra se krizala kad me vidjela kda se cerekam.
trudovi su bili opaki, sa par minuta razmaka, ali ja sam bila taaaaako sretna sto je trudnoca napokon gotova, sto vise ne moram iscekivati, napokon je to TO i bebica stize....
gledajte na to ovako: svakoj trudnoci slijedi porod. i da je neznamkoliko tezak, ipak zavrsi. znaci, treba odgulit i gotovo.
cijelu trudnocu sam bila na cuvanju, i bile su male sanse da cu iznijeti (uopce ili) do kraja, i kada je porod napokon poceo to je zbilja bilo toliko olaksanje...
vjerujte u sebe, i bit ce dobro
Momze, Storma, hvala na utjesnim rijecima, definitivno je bolje gledati na porod na taj nacin..
Mislim da je sasvim normalno da se malo bojimo. Ipak je to nešto jako bitno i o čemu ovisi život jednog, ili više, malog stvorenja.
Ja ne razmišljam puno o tome i sasvim sam ok. Ponavljam, ako razmislim o porodu onda osjetim da sam malo zabrinuta, ali isto tako, kao pravi optimist uvjerena sam da će sve biti ok.
Mene već sada panično strah - ali sam odlučila da ću se početi baviti time tek iza Nove godine (iza 30tj.)
Tak sam i ja mislila samo je problem kaj ja već jesam +30!!!I kaj sad,panika samo raste!?
Cure, pokušajte si često govoriti da će sve biti ok - autosugestija je moćna. Podsvijest polovi pozitivne misli i narihta se tako da sve ispadne dobro.
Nemojte se ničeg bojati i pouzdajte se u to da ćete se snaći u situacijama koje dolaze. Bezveze je sad štrikati što-ako-i-kako-ću-ja, naravno da čovjeka ulovi paranoja.
Roda je tu da nas sve informira i podrži. Oboružajte se znanjem i vjerujte svom tijelu. To vam govori mama koja je prije trudnoće bila paničarka na kvadrat. U trudnoći se sve izvrnulo - stalno sam se kesila i sve mi je bilo super. Na porod sam išla nasmijana, kad su me primali u rodilište zezala sam se i puhala trudove (stalno su mi govorili "ajmo gospođo, nemojte mi se poroditi na hodniku/pod tušem/dok pričate vic...), u rađaoni sam bila 50 minuta. Fućkalo mi se kako će "ono dolje" izgledati, zaraslo je super (zahvaljujući savjetima s ovog foruma) i nije kao hodnik...
Bit će sve super, veselite se malim slatkim bićima (a ja mojem idem dati večeru).
Joj, hvala svim iskusnim rodiljama koje hrabre nas ustrtarene
Teško je nekima od nas koje praktički nikada nisu bile u bolnici u životu (hvala Bogu) i zapravo ne znaju što da očekuju a čule su svakakve priče.
I naravno, tu su igle, lijekovi, bolovi, dijeljenje sobe sa neznankama (to još nikad nisam prošla). Zapravo, ja bez svog dragog uopće ne mogu spavati, to je mali problem
Ali valjda ću tamo ipak spavati od umora!
Uf, nadam se da će sve biti u redu!
Jednostavno si ne mogu pomoći i čim me nešto probode ili se čudno osjećam odmah me preplavi panika... užas. Ali pomogne kad si uporno govorim da je to smiješno, da će sve biti u redu kao i do sada
Majuška, imaš pp
moj strah (točnije panika) je više vezan uz osoblje nego uz sve ostalo.
Vjerujem u sebe i svoje tijelo, čak me i ne brine toliko bol. Nego ono što me najviše plaši je činjenica da ću tih par sati ovisiti o bolničkom osoblju. Općenito mrzim kada se moram osloniti na nekoga, a kamoli tamo.
I onda još surfam netom i nailazim na pričice o nesposobnim, neljubaznim dr, porođajima s lošim ishodima..brrr...
drage moje,
ja sam nekako "podijeljena"- cas mislim da ce sve biti ok, a vec sljedeceg trenutka mislim da ce biti da gore ne moze biti.
imala sam priliku da prisustvujem porodu sa 16 godina, i otad imam traumu. i bila sam ubijedjena da cu roditi jedino na carski rez. sada sam spremna na prirodan porod. ali, kad kazem spremna, to znaci da sam se pomirila sa sudbinom da drugacije ne moze. svako ima drugacije iskustvo. neke vise nikad ne bi na carski, neke vise nikad prirodno. ja sam zbunjena, a pretpostavljam i vecina vas. i mislim da sve osjecamo isto i strahujemo od istog. mene je isto strah osoblja. jos uvijek pregovaram s muzem oko prisustva na porodjaju. no, razgovarali smo s doktorom i on je rekao da bi MM ipak trebao ne prisustvovati onom zadnjem dijelu, jer je to, navodno, traumaticno iskustvo... u svakom slucaju, on misli da bi to bilo bolje iz razloga sto bi mu moglo pozliti, pa bi se onda doktori bavili njime. a poznavajuci MM- to nije iskljuceno... od samog pocetka, panici gore nego ja, i on je zapravo imao sve simptome trudnoce, umjesto mene. no, ja sam malo skrenula s teme.
strah me je, jer se osjecam nekako samom u svemu tome. navecer se probudim, i onda imam najgore moguce scenarije u glavi. a nekad sam tako optimisticna, da ne mogu vjerovati kako uopce mogu i pomisliti da bi nesto moglo krenuti po zlu...
Ja tek 20 tjedana..i kad ne razmisljam o porodu ni ne bojim se
Bok cure!
E, da me poznate!
Znale bi da je to strašljivica prve klase, bez pretjerivanja. svi me zezaju zbog tog, čak me od šefice malecki (5 g.) plašio s:"BU,BU!" kad je vidio kako ja skočim na to.
A porod sam prošla a da me nije bilo strah - točnije, negdje pred kraj trudnoće me počelo biti strah. Ali na samom porodu - ne!
I SIGURNA SAM DA ĆETE TAKO I VI SVE - NA PORODU VAS NEĆE BITI STRAH!
Može boljeti, ali opet - ja imam bolne menstruacije i to je stvarno jako blizu tim bolovima (trudovi).Malo intenzivnije ali s prekidima. dok me pri menstr.boli malo manje ali kontinuirano.
Sam izlazak bebice sam skužila po podražaju na kakanje! To su nam rekli i na tečaju i ovako privatno i to sam zapamtila.
Sve ostalo - "strašno-strašno"priče nisam slušala. Jednostavno sam osjećala da to nije nikako dobro za mene, sve u meni bi se bunilo kad bi u čekaonici krenuli takvi razgovori.
Kako sam vjernik,( ne onaj klasični, nego,kako da kažem, nosim Boga u srcu, nisu mi bitne vjere i njihovi nazivi) razgovarala sam s Bogom, molila ga da bude samnom.
Sve je dobro prošlo.
Cure,
A TI [b]MAJUŠKA,LUPI NEKI PP, PLIZ
ne ma te se čega bojat boli,naravno da boli ali to je tako divan osječaj kad rodite i kad ugledate bebu,nešto savršeno,ja sam imala težak porod prije 8 mjeseci pa sam sve več zaboravila,samo smireno to moraš proč ,šta se mora nije teško.
Cure drage, ja vas potpuno razumijem. Mene je kad sam skužila da mi je procurio vodenjak oprala trema. Kao pred nastup - pitala sam se da li je sve spremno, da li sam sve predvidjela (od onog na što mogu utjecati), da li će sad to skoro...
Ali nemojte čitati o patologiji trudnoće ni loša iskustva s poroda. Pa to je fantastičan doživljaj, ima nas puno koje na porod mislimo bez ijedne loše/crne/negativne misli. Ja bih išla rađati svake subote, bilo mi je super! Još nisam dopunila priču s poroda koju je napisao MM, ali napravit ću to zato da cure koje se boje vide da ima prekrasnih iskustava.
A to što ćete provesti nekoliko dana s nepoznatima u sobi: ja sam inače užasno nepovjerljiva prema ljudima i nisam baš jako prilagodljiva. To me isto brinulo. I, šta se dogodilo? Nabasala sam na dvije cure koje su istih godina kao ja, isti dan su rodile dečke (koji su dobili kratka imena) i zezale smo se tri dana tako da skoro nismo ni spavale od klafranja. Danas smo si čoporativno poslale poruke u kojima našim dečkima čestitamo veeelikih 10 mjeseci. Stalno smo u kontaktu (a cure nisu na ovom forumu)... onda znate kako nam je bilo lijepo!
Bez brige i straha, sve će biti 5!
Mazite trbuhe dok su još tu
Osim toga,
mene je jos strah i onog sto dolazi poslije... joj, znam da sam grozna i da ovo mozda zvuci kao prtjerivanje, ali nekako kao da sam postala "contol freak"... sta ako ovo, sta ako ono...
bojim se upale grudi, bojim se dojenja, jer otkad znam za sebe grudi su mi uzaaasno preosjetljive... bojim se postporodjajne depre... bojim se svih tih nekih ljudi koji ce se petljati u to sve, a ja ne zelim da me gledaju u tim nekim situacijama... bojim se toga sto u tom gradu nemam bas nikog svog, osim MM... i jer sam mu rekla da ne zelim da nam se iko petlja s nekim nevjerovatnim obicajima, ali se bojim da ce me on manje voljeti, ako postanem nepodnosljiva... i da nece moci podnijeti to sve zajedno sa mnom...
ahhhhhhhhhhh... mozda sam razmazena i mozda preuvelicavam, ali ne mogu si pomoci...
bjuma, imas li neku prijateljicu s malom bebom? mene je u trudnoci isto prala trema - kako cu nakon poroda, hocu li se snaci i sl. shvatila sam da bi mi bilo puno lakse da sam u trudnoci obilazila prijateljice s bebama, gledala kako ih hendlaju i kako im izgleda dnevna rutina, mozda koji put i sama premotala bebu ili ju stavila na rame da podrigne... iskustvo i priprema na ono sto te ceka je velik neprijatelj straha
Preporučam knjigu "Duhovni pristup rađanju" koja me je toliko ojačala da nakom 3 poroda koja nisu baš bila divna ja jedva čekam ovaj porod koji očekujem ovih dana!! Samo se uzdajte u Isusa Krista i nemojte se bojati. Strah sve usporava.
imam prijateljice s bebama, ali su sve daleko od mene. naime, MM i ja smo se dogovorili da cemo sami nekako predeverati ti 40 dana. svi su mi savjetovali da si zovnem mamu, ali to je sad, u ovoj situaciji nemoguce. a i ne znam bas kako bismo nas dvije to... cudna je to kombinacija, mada bi u neku ruku bilo bolje, jer barem znam da se na nju mogu izderati, kad mi nesto nije pravo. a njegova mama- ne dolazi u obzir!!! iz prostog razloga sto nemam nikakvu namjeru da gusim svoje emocije, zato sto neko misli da je u pravu, a ja se ni najmanje ne slazem s tim... ne mora znaciti da ce to biti tako, ali ipak... postoje tu dvije njegove radne kolegice, koje su onako OK (obje imaju djecu), ali bojim ih se uznemiravati previse, mada u obje imam povjerenja... i onda ti neki kretenski obicaji... grozim ih se. misha mu, pa davno smo prestali zivjeti u plemenskim zajednicama i izvoditi kolektivne rituale. strah me je da cu "prevrnuti" i baciti shiz sa emocijama, a bojim se da on to nece moci podnijeti...bjuma, imas li neku prijateljicu s malom bebom? mene je u trudnoci isto prala trema - kako cu nakon poroda, hocu li se snaci i sl. shvatila sam da bi mi bilo puno lakse da sam u trudnoci obilazila prijateljice s bebama, gledala kako ih hendlaju i kako im izgleda dnevna rutina, mozda koji put i sama premotala bebu ili ju stavila na rame da podrigne... iskustvo i priprema na ono sto te ceka je velik neprijatelj straha
najgore mi je sto sam sama u tom gradu. svi moji su predaleko/ manje daleko (svejedno nisu tu). i prijatelji i porodica.
Ali zasto poistovjecivati porod s rezanjem medjice.. Zasto to uzimati kao zdravo za gotovo, kao nesto sto ce se desiti i nema sanse da se izbjegne?
Cure, nema potrebe za rezanjem. Sve ste u stanju iznijeti svoju djecu na svijet
Vi ste ZENE, stvorene ste za radjanje
Evo cisto kao podrska... ja ni u ludilu nisam htjela da me rezu. I inizistirala sam na tome. I nisu me rezali. A bila sam prvorotka, a mali je bio 3950 i 37 opseg glave.
Poslije poroda - DIVNO. Nikakvi bolovi nigje, nista ne boli. Odmah mogla sjediti kako god hocu. Kao da nisam ni rodila. U miru sam se mogla skrbiti s MM-om za nasu bebicu. (MM me zezao kad je dolazio u posjete da sjedim k'o kauboj za razliku od drugih zena
Inzistirajte da vas ne rezu. Stvarno nema potrebe za tim. Sto vas vise inzistira na tome, to ce njima postati normalnije da to ne rade
Normalno je da se bojis toga svega. Da se ne bojis to "ne bi bilo dobro"... ovako posto imas strah sigurno ces dati sve od sebe da napravis najbolje sto mozes. I to je vec vise od pola posla obavljeno
A ako se budes osjecala sama... Gle koliko nas je tu, i koliko nas ti moze dati podrsku u trenucima krize
evo u vezi rezanja u našoj bolnici sve režu.znam jednu koju nisu rezali i to jer joj je 5 porod i dosada je nisu rezali pa joj je njena dr bila na porodu pa je nije rezala.ostale sve "cap".
To sto sve rezu ne znaci nista... Uvijek postoji prva koju nisu
Napravi plan poroda, potpisi ga i trazi da ga postuju... inzistiraj da ne rezu. Vukovarska bolnica je sada baby friendly ak se ne varam. Reci im da ne zelis da te rezu jer ne zelis imati problema s dojenjem kasnije zbog toga (tesko se namjestiti u dobar polozaj i dojiti). Inzistiraj. Tko zna, mozda ces bas ti biti prva i probiti put drugima
Evo i ja sam na osnovu skupljenih informacija cvrsto odlucila da necu da me rezu. Puuno cura mi je dalo podrsku u mom naumu. I ja sam inzistirala i zaista sam prosla bez reza. I tek kasnije sam saznala da sam na forumu bila prva prvorotka koju nisu rezali 8) (doduse tad nas nije bilo 5000
Za sve postoji prvi put
Evo me opet.
MM i ja nismo od nikog tražili pomoć kad se J rodio. Bilo nam je prekomplicirano u malom stanu hendlati još nekog tko se muva i ima svoje predodžbe o njezi novorođenčeta (imam drage sestrične s djecom, njih sam konzultirala telefonski jer me bilo sram žicati da mi dođu - i one imaju dosta posla sa svojim klincima). I odlučili smo izdržati sami koliko god bilo teško. Je, znala sam se rasplakati od nemoći, pogotovo u prvim tjednima, ali sve se to može. Patronažna je došla 3x i onda smo se morali zahvaliti... nisu nam pasale nebuloze o čajevima, Syntocinonu i sl. Oko dojenja su mi pomogle cure sa SOS-telefona, za ostala pitanja i nedoumice je MM postao tu na forumu i Rode su se odmah javile. Stan je bio kao da je bomba pala, ali beba je imala sve što joj treba.
Mi smo se skrpali poslije.
Može se i bez pomoći nekog trećeg, samo treba biti u pogonu 100 na sat.
Nakon nekog vremena se samo posloži i više se ni ne sjećaš straha.
Nije me strah ni rezanja ni ničega. jednostavno ne razmišljam još o tome. al porod mi je nešto normalno i kad su prije žene rađale po poljima bez problema šta ne bi i ja uz doktora u bolnici. (ovako se ja hrabrim već nekih 30 tjedana
Da, istina za rezanje.
Ja nisam dovoljno inzistirala - u jednom trenutku, kratko prije izgona, nisam više mogla razgovarati s osobljem, a u rodilište smo došli prekasno da bih pripremila teren kako treba (u samom boksu bila 50min, od toga primalju vidjela 15min).
Naravno da bih drugi put bila pametnija i upornija
Ovako mi je trebalo desetak dana da sredim tu ranu i počnem se kretati normalno.
A i to je prošlo...
drage curke / mame,
hvala vam na podrsi... u svakom slucaju, lijepo je znati da se na nekoga mozemo osloniti.
Zato ovaj forum i postojidrage curke / mame,
hvala vam na podrsi... u svakom slucaju, lijepo je znati da se na nekoga mozemo osloniti.
Kao da si mene opisala!a kaj ja zanm kaj im moze doci u glavu...
I da..nisam se navikla na vadjenje krvi i nikad nebum...panicno se bojim..neznam cega (ne boli i znam da cu prezivjeti) ali kad mi netko uperi iglu
Ja mogu druge do besvjesti ali mene...
Zato molim Boga da nemoram na ogtt...
Ne daj Bože da mi na porodu zbog kompl. budu morali davati infuziju...
Ne bojim se trudva...ni pucaja...ali sivanja da (siva se iglom)
Ma grozna sam kaj se toga tice...
Kad dodjem kolegici na vadjenje krvi...to su muke..
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom