Šta da radim(o)?

[V&NMama]

Pozdrav svima! Evo mene, već dugo nisam bila s vama, nekako mi je postalo preteško čitat sve te priče o bebama, djeci, mamama..sve mi se to učinilo da jednostavno nije za mene, i da zapravo nemam šta tražit na na takvim stranicama, s obzirom na to da sam izgubila dvije bebe, i da smo u procesu za udomljenje stali negdje još u ljeto, i nitko iz Centra više nije zvao, i MM se u međuvremenu počeo ozbiljno kolebat u želji za udomljenjem :? Al evo me sad, jako zbunjene, razočarane, nesigurne. Jučer, nakon što 4 mj od njih nije bilo ni trga ni glasa, javljaju se iz Centra. Kažu da nas nisu zaboravili, i da nastavljamo gdje smo stali - sljedeći tjedan trebamo doći na 1. predavanje za udomitelje. M nije bilo doma, i tako sam ja (bilo me užasno sram..) morala reći čovjeku da smo se mi (tj. MM) u međuvremenu predomislili, i da nisam sigurna da može(mo)/treba(mo)/želi(mo) nastavit. Čovjek kaže u redu, samo da mu onda najkasnije u ponedjeljak javim. U redu, korektno. Cijelo vrijeme sinoć i danas pokušavam kod M izazvat grižnju savjesti ili svijest o tome da mi to možemo, da on može. Ali baš ne ide. Dovoljno ga poznajem da znam kad nešto ne želi. I od početka, on nije bio tako oduševljen za to kao ja. Mislim da je pristao samo zato da meni udovolji. Nakon što smo izgubili svoje bebe, ja sam bila ta koja je jako htjela da ponovo probamo, a on se bojao. Sad, kako vrijeme odmiče, logično bi bilo da je strah od nove trudnoće sve manji, ali nije. Ja se jako bojim, i nemam snage za ponovo proći sve to, čak i da sve bude u najboljem redu. A sad bi MM jako htio da ponovo probamo i da imamo svoje dijete. A ja bi htjela udomit dijete i tako pomoći nekome kome je to tako potrebno, nekome tko već postoji i kome ćemo biti dobri, i za koga ćemo se brinut i kome ćemo pružit sve ono što mu nažalost njegovi roditelji ne mogu ili ne žele. Bit će mi jako žao ako u ponedjeljak budem morala reći da odustajemo. A ne bi htjela sama odlučit, to ne bi bilo u redu prema MM. Nadam se da ga ne zamišljate lošim čovjekom, on je divan muž i čovjek uopće, i bez njega ne bi nikad ozdravila od gubitaka naših beba i imala snage i volje za dalje. Šta da radim :? ?

[mamma san]

Udomljenje je jedan prekrasan human čin. I za to je potrebna volja i želja oba partnera.

Tvoj suprug želi probati da imate vlastito dijete. Zašto ne? Vjerujem da te je strah, ali iskreno vjerujem da u sebi imaš ogromnu količinu ljubavi, hrabrosti, volje i želje koja će prevladati taj strah.

Od udomljenja ne trebaš odustati. Samo odluku i razgovor o tome pomaknite malo u budućnost. Sada poslušaj supruga!

[Pliska]

Nažalost ja ti nemogu reći šta da radiš, ali ti mogu savjetovati da ništa ne radiš na silu. Ako se TM predomislio, a ima pravo na to, onda mislim da ti ne preostaje ništa drugo nego odgoditi sve skupa na neko vrijeme. To je jako važna odluka i jako velika odgovornost ponajprije prema djetetu koje bi došlo k vama. Vjerujem da bi TM prihvatio to dijete kao svoje i da se nebi osjetilo ništa negativno, ali ako sada nije spreman nemoj siliti. Porazgovarajte i razjasnite se.

Sasvim je prirodno da on želi svoje dijete, a isto tako potpuno razumijem tvoj strah od ponovne trudnoće. Isto tako ako sada nisi spremna, ne znači da nečeš biti za par mjeseci ili godinu, dvije...

Razgovarajte, razgovarajte i razgovarajte. To su jako delikatna pitanja i treba imati razumijevanja za obje strane, a nemožeš očekivati razumjevanje ako on nezna šta ti osječaš.

Kako god odlučili želim ti sreću

[ina33]

Od udomljenja ne trebaš odustati. Samo odluku i razgovor o tome pomaknite malo u budućnost. Sada poslušaj supruga!

Ovako i ja mislim. Nemojte u to ulaziti ako oboje niste spremni - jer dijete dolazi kod vas oboje. Sretno i sve najbolje, ne mislim da je tvoj muž neki loš čovjek - jedino nije na to (možda još) spreman.

[Zdenka2]

Ja potpisujem mammu san. Ne može se ništa na silu učiniti. Znam da ti je teško, ali u ovom trenutku moraš biti strpljiva. Ja bih na tvom mjestu opet pokušala imati bebu. Što se udomljenja tiče, za to uvijek ima vremena, ako i kada i tvoj muž bude za to.

[V&NMama]

Hvala vam Danas zovem soc. radnika i tako ću mu lijepo objasnit. I sa M sam razgovarala, drago mu je da smo se dogovorili. Ni on ne bi htio da to zauvijek zatvorimo, samo da odgodimo, do vremena kad to budemo oboje jednako htjeli. A svim rodama s ovog foruma pohvala: vi ste pametne i mudre žene, i sretna sam što imam priliku čuti vaše mišljenje i pitat vas za savjet kad god mi to treba.

[eva71]

Imaju cure pravo. Odluka za imati (roditi, posvojiti ili udomiti) djecu je odluka koja se donosi u dvoje. No svi se mi (mislim) ponekad kolebamo i osjecamo nesigurnima, a ipak si zelimo djecu... Mislim da je vazno da pokusas razumijeti svog M, jer mu se za sada iz mnogih razloga cini vaznim pokusati imati svoju djecu, a vremenom ce i on mozda drugacije razmisljati.
Ja znam da ne zelim vise ici doktorima i ne zelim pokusavati nikakve medicinske zahvate, nekako mi je prosla volja za trudnocom i divno mi je da MM to razumije. Dijete je dijete. A opet ima dana kad se adopcija cini toliko komplicirana da si kazem da trebam mozda ipak ispucati sve ostale mogucnosti... Ako se izabere bilo koji od puteva trebamo se medusobno podrzavati, jer ni jedno bas nije jednostavno. A kad dode to zeljeno dijete problemi se sele pod drugu rubriku, "kako odgoiti dijete".

Puno srece.

[mareena]

Vidim da ste se dogovorili. Važno je da vaša odluka bude zajednička, tek tada je prava. Sretno!