dolazi nova beba - kako im objasniti

[bleeda]

situacija je sljdeća, MM i ja smo u blaženoj situaciji trudnoće i čekanja rođenja bebača. MM ima dvoje djece iz prvog braka , 9 i 5 godina. djeca žive s nama, sa svim usponima i padovima u globalu jako dobro funkcioniramo i slažemo se.
no, sad sam ja trudna, i pitanje je kako to njima objasniti i izbjeći ili spriječiti ljubomoru, i sve ružne reakcije koje bi mogle usljediti. Za P. kojoj je 5 godina ne strahujem, ona već sad iako nezna kaže da bi bilo dobro da imamo malu bebu doma, i da bi se ona s njom igrala, čuvala, mazila pazila.... čak je u jednom takvom razgovoru kad smo pričali kako i gdje da dobijemo bebu rekla: bože, pa u tvom trbuhu treba bit i ti ju moraš roditi!
No, problem je starija, ona je ljubomorna na mlađu sestru, od uvijek bila i ostat će bez obzira koliko se mi trudimo poticati sestrinsku ljubav, poprilično je sebična, i egoistična. svaki put kad netko spomene mogućnost još jedne bebe, ona reagira bijesom, ljutnjom, suzama....
i sad, ja umjesto da guštam u trudnoći, ja gruntam kako to objasniti a da se to prihvati koliko toliko normalno, i kako da se postavim ukoliko dođe do najgore moguće reakcije.

to me poprilično obeshrabruje, jer bi mi bilo teško da moj odnos s njom koji gradim 2 godine propadne zbog njene takve naravi.

MM misli da bi uključivanjem nje u cijelu priču i aktivnosti oko bebe ona dobila osjećaj da ju se uvažava, cijeni, da nam je jako važna i bitna njena pomć itd, te da bi možda na taj način to uspjeli iznijeti na pozitivnu stranu.
ja nisam baš uvjerena u to jer svaki put kad to napravim s njom i mlađom joj sestrom ona to doživljava kao strašnu tlaku i mučenje : "jer sad ona mora njoj dodati ručnik, pomoć pospremit krevet, pričuvat ju dok smo mi u dućanu....."
usput, je poprilično sklona preuveličavanju: primejrice ja sam grozna prema njoj jer joj govorim da obuče papuče, da se počešlja prije nego ode u školu, jer ju vratim u kupaonu jer nije oprala zube prije spavanja... pa se onda žali baki kako ja nju stalno nešto maltretiram....

uf...teško ovo život

[Zdenka2]

Ne mogu odgovoriti na tvoje pitanje, nemam iskustva, ali se javljam zbog ovoga što pišeš o starijoj djevojčici. Nisi napisala koliko ona ima godina. Puno negativnog si o njoj napisala. Ja, naravno, ne mogu znati kakva je ona, ali situacija koju opisuješ za nju nije nimalo lako i mislim da takve reakcije proizlaze iz emotivnih problema koje ona ima, a ne iz "egoističnosti, sebičnosti itd." Mislim da moraš imati više obzira prema njoj. Mislim da je TM u pravu kada kažeš da je treba uvažavati i cijeniti i stvoriti joj osjećaj da je važna i da je dio obitelji. I da je ti prihvaćaš.

[ina33]

Nije ista situacija, ali može se povući neka paralela. Čekamo bebu nakon 7 godina liječenja. Imamo još 3 mala sunca u našem okruženju - nećakinju MM-a, uskoro 7.-mogodišnjakinju, koja se bebici neizmjerno veseli, i moje dvije nećakinje, jedna 6-godišnjakinja i jedna 2-godišnjakinja. Šestogodišnjakinja, kojoj smo nedavno objasnili razloge zašto idemo na neku operaciju, se onako dječji teško nosi sa mogućnošću da mi dobijemo bebicu (nismo joj još kazali jer se bojimo nakon ovoliko godina i strahujemo i čekamo nalaze pa da konačno kažemo) jer ona misli da se nećemo imati vremena igrati s njom (povlači paralelu s time kako joj je bilo kad joj se rodila seka koju jako voli - bilo joj je isto dijelom teško suočiti se s time da sva pozornost nije na njoj). Moja sestra (njena mama) objasnila mi je da najbolje prihvaća da joj se stvar prezentira što to znači za nas i kako ćemo se mi osjećati (veseliti se bebici koju smo dugo željeli), a ne što će ona sve moći raditi s bebicom i da će imati malu rođakinju i sl. Ona iz svog iskustva kaže da je najbolja metoda da se pokuša uživjeti u to što nama to znači, a da se stvar ne fokusira na nju. Nismo to još "odradili", trebali bismo za neka 2 tjedna ako s bebicom bude sve OK, javit ću reakcije (ali zamolit ću i seku da malo "pripremi teren"). Ta cura mi je moje prvo sunce i još je uvijek obožavam (naravno, tako će biti do kraja života), razumijem njene osjećaje i imam veliku želju da to prođe OK.

[ina33]

Evo, možda još neke misli koje ti mogu ev. pomoći. Starija djevojčica ima iskustvo s rođenjem svoje mlađe seke i ZNA koliko se situacija mijenja dolaskom djeteta, zna da će u jednom određenom razdoblju imati manje tvoje pažnje (ima već iskustvo kako je izgledao tadašnji život u obitelji kada je došla mlađa seka). Tako da su njeni osjećaji na mjestu. Mlađa je u drugačijoj situaciji, ona, kada se rodila, već ih je bilo dvoje. Tako da sam sigurna da su ti osjećaji normalni i da će proći, trebat će strpljenja, pogotovo jer je ta djevojčica u posebnoj situaciji jer će dobiti poluseku ili polubracu pa ima još jednu dodatnu stvar za "odraditi". Budi strpljiva i pažljiva, ma koliko da ti je teško u ovoj situaciji i ma koliko da si sretna i uzbuđena zbog dolaska bebice. Nije default da se ona unaprijed mora veseliti bebici, ima dijelom i pravo na strah, pokušaj razumjeti taj njen osjećaj i voditi je prema prihvaćanju i veselju zbog nove situacije. Znam, lakše rečeno, nego učinjeno, iako nisam u istoj situaciji. Sretno !

[TONI]

Možda bi stvarno bilo dobro da je više uključiš oko trudnoće tipa biranja robice za bebu, povedi je na UZV i slično. Možda će prema bebici biti manje ljubomorna nego prema mlađoj seki. Moja sestrična (živjeli smo tada u istoj kući) bila je nesnosno ljubomorna na moga brata (mlađi od nje 4,5 god) i jednom ga je skoro kao bebu osakatila vratima. Svi su se bojali što će biti kad sam se ja trebala roditi. A mene - mlađa od nje punih 10 godina - obožavala je od trentuka kad sam se rodila i nikada nije pokazala niti trunka ljubomore i mama me mogla s njom ostaviti bez imalo straha.

[Yuna]

Možda joj samo fali njena mama.

[stara]

Kao prvo,puno sreče. Ja mislim da na situaciju trebaš gledati na način da je situacija takva kakva je. To je prelijepa vijest da bi je išta pokvarilo. S tim stavom treba priči i starijoj djevojčici koja i nije tako mala. Smatram da se djetetu mora pokazati maximum ljubavi ali i da to isto dijete nesmije upravljati jednom cijelom obitelji. Tu bi naravno i otac trbao preuzeti ulogu amortizera u cijeloj priči. Kad sam ja drugi put ostala trudna mi smo tu vijest mom sinu prezentirali kao nešto najlijepše što se moglo NJEMU dogoditi. On je jedva čekao SVOJU seku. Nitko nije smjeo nositi NJEGOVU sedku osim NJEGOVE mame. U parku je dječica nisu smjela dirati jer je to njegova seka itd. Možda bi i tebi to bila dobra taktika. A možda i ne. Kako se prema tome odnosi tvoj muž?

[bleeda]

A možda i ne. Kako se prema tome odnosi tvoj muž?

dakle, on je poprilično smiren oko te sitacije jer kaže ona je bila grozna i dramatizirala je i dan danas to radi oko vlastite mlađe sestre, i da to ne smije mene opterećivati jer unatoč svim našim nastojanjima da promjenimo njen odnos prema drugima ona je i dalje takva. Ja na to malo emotivnije gledam jer mi je teško kad ju vidim kako se ponaša i bojim se da će takvim ponašanjem dovesti samu sebe u situaciju da neće imati prijatelja, da neće imati nikog bliskog.... bezuvjetno vas mogu voljeti roditelji, ali do kad možete nekog drugog na to prisiljavati?

meni je to osobito teško pošto se sa svojom braćom doslovno obožavam, i jako smo vezani i znam koliko takvo nešto znači u životu, a onda čujem nju kad kaže: Kad bi bar P otišla živjet s mamom da više nije tu s nama, ide mi užasno na živce. :shock: :shock: :shock:
ja ostanem bez teksta.

da joj mama fali, nije istina jer da joj fali išla bi vikendima barem k njoj, a ne bi svaki put dramila kako neće, ne želi....

sve me to opterećuje. eto jučer smo gledali film, i u nekoj se sceni pojavi mala beba i P kaže da bi baš bilo dobro da imamo doma malu bebu, seku ili brata.
Ja ju pitam gdje ćemo ju nabaviti, a ona će na to: "Pa u tvom trbuhu! Ti ćeš ju roditi! Baka je već prestara za to, pa moraš ti."

[Zdenka2]

To dijete pokazuje da ima probleme i mislim da biste njezin otac i ti trebali sve učiniti da joj pomognete. Izjave koje ona daje ne znače da je ona loše dijete nego da je dijete koje pati. Treba gledati dalje od obrambenih mehanizama. Bilo bi dobro da se obratite stručnoj osobi.

[@n@]

Bleeda, moj je savjet da se obavezno obratite psihologu i da ne odustanete! Ona je očito dijete s posebnim potrebama, dijete koje je previše patilo zbog mame i tate... čitajući što si o njoj pisala, kao da mi pričaš o meni... teško ćete taj problem riješiti sami, jer za to ni sva ljubav ovog svijeta neće biti dovoljna. Ova djevojčica treba više od uvažavanja i uključenosti. Ona treba spoznati vlastite emocije i riješiti se nekih starih navika, uvjerenja, stavova.

Sretno! Nadam se da ćeš nam javljati kako napredujete!

[Maslačkica]

Potpisujem sve koje kažu da treba pomoć i vama i njoj...
Nažalost, mislim da može biti vrlo lako da se curica osjeća odbačenom od strane svoje majke....da sada ne filozofiram, puno stvari može biti, ali uglavnom, stvarno mislim da pati.... i vi svi zajedno zbog toga niste sretni....

[bleeda]

dakle, bili smo kod pedijatrice i htjeli se posavjetovati s njom, odnosno zatražiti uputnicu za dječjeg psihologa. Odgovor je bio - NE, njoj ne treba psiholog.
Zaključak: ona je jednostavno takva, nek se više bavi nekim izvanškolskim aktivnostima pa će biti bolje.

Ja sam ostala u čudu. Totalnom. Nemogu vjerovati. Zapravo mi je teško uopće pisati o svemu tome i svemu zašto mislim da bi trebalo otići psihologu, ali me to toliko opterećuje da ću više izludit.
Sad ja pokušavam izigravati psihologa, pokušavam s njom pričati o svemu i svačemu samo da se ona što više otvori i da pokušam uopće skužiti kako funkcionira.

Eto, jučer sam s njom pričala o vjeri, i ona mi kaže da ona mrzi ..... (ljude određene vjere, neću napisati koje jer nema smisla). Njoj je 9 godina. Zaboga kako ona može ikoga mrziti? :shock:
Na to sam s njom razgovarala o sličnostima između vjera, o toleranciji, o prihvaćanju..... ali mislim da to nije polučilo nikave rezultate.

Ne znam od kud joj takve izjave i takvi osjećaji, jer niti MM ni ja nikada nismo nikoga omalovažavali na vjerskoj, nacionalnoj ili rasnoj osnovi.

Ne mogu shvatiti. Jednostavno nemogu shvatiti što se dešava u toj glavici, od kud proizlazi toliko negativne energije, toliko negativnih misli?

[Školjkica]

savjet ove pedijatrice je toliko blesav da ne znam što bi rekla-izvanškolske aktivnosti????? kao da će to nešto riješiti
odvedite je psihologu, imate pravo tražiti uputnicu(slagala se ona ili ne), ako vam ona ne da može vam i školska liječnica (ona kod koje ste išli na pregled za upis u školu) isto dat uputnicu
dobro je da pokušavate to riješiti, al misljenje sa strane možda ipak da neku drugu perspektivu na sve to

[TONI]

Potpisujem Zdenku. To samo znači da dijete pati i da se na taj način - mrzim sve oko sebe - brani. Ako ne dobijete uputnicu, idite privatno bar prvi puta

[bleeda]

ovo se nadovezuje na sve one probleme o kojima sam pisala gore, i na prihvaćanje nove bebe u našoj obitelji.

moja svekrva (živimo u istom dvorištu) je nakon razlaza MM-a i njegove bivše, naravno preuzela na sebe brigu oko djece, njegove kuće .... o tome imam samo pohvalne riječi i uistinu se žena od 60 godina žrtvovala i dala maksimum da djeca barem u tom djelu ne osjete toliko da mama više nije prisutna.
e sad, kad sam se ja doselila, i kad smo MM i ja počeli raditi na tome da se on, njegova djeca i ja oformimo kao obitelj nastao je problem sa svekrvom. ona naprosto ne želi prestati. do nedavno je svaki dan dolazila u kuću i pospremala dječje krevete, čistila im sobu (iako sam ju ja očistila npr dan prije) mijenjala im posteljinu (iako sam ju ja promijenila prije par dana)....
svakodnevno su djeca jela kod nje - doručak, ručak, večeru... a ja sam bacala hranu, kad bih obukla manju za vrtić i počešljala, ona bi joj promijenila frizuru, ili cipele ili već nešto.
sve to je popraćeno njenom pričom po cijelom kvartu kako ona jadna mora sve i kako mi ne vodimo brigu oko te djece..... a nama stalno kuka kako ona to više nemože, kako je bolesna.... pa kad joj je MM rekao da bi bilo krajnje vrijeme da uzmakne koji korak, e onda opet nije bilo dobro jer mi njoj nedamo ni blizu te djece za koju je ona jadna sve dala...

sad je problem jer manja kćer kad dođe iz vrtića ode lijepo svojoj kući, pojede lijepo ručak koji sam skuhala, uzme dekicu i gleda crtić, pa zaspe. što znači da ne ide baki, ne jede kod bake.... i sad je baka nadurena jer ja nedozvoljavam djetetu da ode k njoj.
meni ne govori ništa, ne prigovara mi ništa direktno (neznam zašto jer sve druge u dvorištu izvrjeđa kad joj se prohtije) ali zato MM-u servira sve šta misli o meni.

sve to naravno doprinosi i tome da A. mene ne doživljava baš kao roditelja, i da A. uopće ne želi biti doma jer joj se kod bake sve servira, od nje se ne zahtjeva da ispunjava bilo kakve obveze tipa pospremi za sobom, počešljaj se, lijepo se obuci, pazi kako jedeš nemoj se zaflekati..... pa šta sam ja takva vještica??????

A. uredno ustane ujutro i ode baki, od bake odlazi u školu, baki dolazi iz škole, kod bake bude defakto dok ne ide spavati.
Ja sam to počela malo rezati, ali to se na kraju pretvara u nemoguću misiju. Odem vikendom ujutro na plac, pekaru.... za to mi treba realno pola sata, vratim se kući, djece nema - gdje su? kod bake. šta rade - doručkuju? Pa u ...... Do kad će to tako?

Jedna stvar je kad ti netko pomaže i uskače kad ti nemožeš, ali sasvim je druga stvar kad ti netko sve to što ti "pomogne" nabije na nos i govori da po selu da "ona jadna nema vremena ni otić sestri na kavu od posla s tom djecom.... jer mi smo grozni..."

Ako joj kažem nešto, ona to protumači kako joj je volja, i naravno ispadnem ja vještica koja joj brani njena prava.... ako šutim dovodi me to do ludila i žderem se do besvjesti. MM je očajan jer ima s jedne strane mamu koju naravno voli, poštuje.... a s druge strane mene s kojom živi i gradi obitelj. Ja nerado o tome s njim razgovaram i ne želim njega stavljati u poziciju da se mora s njom svađati radi mene, jer je imao dosta problema sa bivšom i smatram da ne treba sve to prolaziti samnom.

Uf, odužila sam.....sorry, al eto morala sam se mali izjadat