prkos?

[Aneta]

Pocelo je: ja kazem "ne to raditi", a Mali gleda me u oci i radi bas TO: proljeva vodu iz svoje case, baca hranu na pod, dira kablove i TV. Mislim da sada nije vise rijec o tome, da mala djeca brzo zaboravljaju o zabranama i sl. Kako ga nauciti da "ne" znaci "ne" i kako reagirati na ovakvo ponasanje? Umorna sam od stalnog ponavljanja "ne ne ne", a bojim se da ce mi otici zivci :/

[MGrubi]

j.Juul : Vaše kompetetno dijete

[magriz]

Pocelo je: ja kazem "ne to raditi", a Mali gleda me u oci i radi bas TO: proljeva vodu iz svoje case, baca hranu na pod, dira kablove i TV. Mislim da sada nije vise rijec o tome, da mala djeca brzo zaboravljaju o zabranama i sl. Kako ga nauciti da "ne" znaci "ne" i kako reagirati na ovakvo ponasanje? Umorna sam od stalnog ponavljanja "ne ne ne", a bojim se da ce mi otici zivci :/

ne reagirati…
to barem pali kod F. skužio je dešpet i uživa u tome… ali nije fora ako ja ne trzam i/ili ga ne gledam…
zovne me, kaže mama! ge! i počne se penjati na stol/prolijeva vodu/prosipava (Luna, jel' se to tako kaže? ) riž. kuglice…kantu za smeće…

ako ne reagiram, napravi to do pola, skuži da ga ne gledam, i ode dalje svojim poslom…
ako reagiram, kažem NE! objasnim mu i trudim se ne smijati, jer me mališa cerekajući se gleda u oči i čeka kad će mi pobjeći osmjeh da može nastaviti dešpet

[anna-y]

pa nemreš baš ne reagirati ako pokušava uhvatiti vrelu kavu ili svom snagom lupa po staklenim balkonskim vratima i sl. :shock:
ako je nešto ne tako strašno:
-ponekad se kontroliram i mrtva hladna ga gledam (do kad će?)
-ponekad pokušam nježno i smireno uvjeriti ga da prestane
-ponekad "oči moje govore"
-ponekad ga dignem i odnesem u kut i onda dobije (verbalnu) lekciju.

I ja sam samo čovjek, ali najbolje uspijeva ako mu skreneš pažnju: ignoriraš zločesto ponašanje i kao da se ništa nije dogodilo zaokupiš mu pažnju nečim totalno drukčijim 8)
barem ja tako...

[Luna Rocco]

Ja ne smijem koristiti oštriji ton ili se spustiti do njega i tražiti da me gleda u oči dok mu govorim - odmah se tužno rasplače...
Njemu je sve to igra. Popne se na stol i ponosno se plješće i jedva čeka da ja uđem u kuhinju da mi pokaže kako se popeo. I to mi je najgore - trudim se povlačiti mu granici, a s druge strane mi srce puca jer mu time ubijam taj sjaj u očima...

Ah te društvene norme, tko li ih izmisli...

[la_mama]

Meni je taj prkos beskrajno simpatičan, pogotovo kad se počne smijuljiti, gleda u oči i čini razne grimase uz te "nedozvoljene" radnje. Znači, jasno mu je da ono šta radi mi ne odobravamo, i eto, mislim da nas time stalno testira šta ćemo napraviti ako on napravi to i to.
Al priznajem, mi baš nemamo puno tih "ne" po stanu.
Ne puštamo ga u WC jer odmah navali na kemikalije, za koje nismo uspjeli naći neko zgodnije mjesto
Ne puštamo ga da lupa rukicama po TV-u ili staklu.
Ne puštamo ga blizu otvorenog prozora (kauč je ispod njega, na kojeg se stalno penje).
Ne puštamo ga da otvara i izvrće kantu za smeće.
A kako reagiramo - čim navali u WC (a jedva čeka, jer zna da ne smije tamo), za rukicu i vani, bez puno objašnjavanja. Nekad protestira, ali mu uglavnom skrenemo pažnju, zaigra se i zaboravi što god da ga je već mučilo.
Ove ostale potencijalne "ne" po stanu smo nekako uspjeli eliminirati; s bravama, zaštitom i sl.

[magnolija27]

Mi smo vec dugo u toj fazi kad je NE najcesce izgovorena rijec kroz dan, samo se objekti njegovog interesa mijenjaju.
Prije 2,3 mjeseca glavna preokupacija bila je cetka za wc, smece, otvaranje ladica i ormara i izvlacenje svega van,stednjak...
Danas je to penjanje na stol, stolice, pokusaji skakanja s kauca, i stosta jos, ne mogu se vise sjetiti...
Kod njega nikad nije palilo ignoriranje,pokusala sam bezbroj puta, on bi samo u miru nastavio raditi sto je zamislio, tako da sam na kraju uvijek morala intervenirati...
Preusmjeravanje paznje pali rijetko, mora biti stvarno nesto ludo zanimljivo da se on ostavi toga sta je naumio...
Ostaje mi uglavnom NE i objasnjavanje zasto ne, po mogucnosti mirnim i njeznim tonom...

[tanja_b]

Ja ne smijem koristiti oštriji ton ili se spustiti do njega i tražiti da me gleda u oči dok mu govorim - odmah se tužno rasplače...
Njemu je sve to igra. Popne se na stol i ponosno se plješće i jedva čeka da ja uđem u kuhinju da mi pokaže kako se popeo. I to mi je najgore - trudim se povlačiti mu granici, a s druge strane mi srce puca jer mu time ubijam taj sjaj u očima...

Ah te društvene norme, tko li ih izmisli...

Kod nas je bilo više nego očito kad je neko "kršenje pravila" bilo radi igre, a kad radi prkosa (kao što piše u prvom postu). Sasvim drugo držanje tijela, izraz lica, pogled... i iz toga mi je odmah bilo jasno i kako reagirati.
Kad je riječ o igri, onda sam puno blaža u svojim reakcijama nego kad vidim da izaziva. A kad izaziva, reakcija ovisi i o tome što radi. Najčešće se radi o: namjernom otvaranju i zatvaranju frižidera, lupanju vratima ili bacanju stvari (ok, s tim je odavno prestao). Kad znam da može napraviti neku štetu (npr. razbiti staklo na vratima i ozlijediti se), moja reakcija je oštrija nego kad npr. baca igračku po podu (što mogu ignorirati, iako nam parket izgleda kao bojno polje... da parafraziram Lunu - ah, te tvrde drvene igračke, tko li ih izmisli )