Citiraj Luna Rocco prvotno napisa
Ja ne smijem koristiti oštriji ton ili se spustiti do njega i tražiti da me gleda u oči dok mu govorim - odmah se tužno rasplače...
Njemu je sve to igra. Popne se na stol i ponosno se plješće i jedva čeka da ja uđem u kuhinju da mi pokaže kako se popeo. I to mi je najgore - trudim se povlačiti mu granici, a s druge strane mi srce puca jer mu time ubijam taj sjaj u očima...

Ah te društvene norme, tko li ih izmisli...
Kod nas je bilo više nego očito kad je neko "kršenje pravila" bilo radi igre, a kad radi prkosa (kao što piše u prvom postu). Sasvim drugo držanje tijela, izraz lica, pogled... i iz toga mi je odmah bilo jasno i kako reagirati.
Kad je riječ o igri, onda sam puno blaža u svojim reakcijama nego kad vidim da izaziva. A kad izaziva, reakcija ovisi i o tome što radi. Najčešće se radi o: namjernom otvaranju i zatvaranju frižidera, lupanju vratima ili bacanju stvari (ok, s tim je odavno prestao). Kad znam da može napraviti neku štetu (npr. razbiti staklo na vratima i ozlijediti se), moja reakcija je oštrija nego kad npr. baca igračku po podu (što mogu ignorirati, iako nam parket izgleda kao bojno polje... da parafraziram Lunu - ah, te tvrde drvene igračke, tko li ih izmisli )