ja sam miroljubiva. ali nisam ghandi.
ne želim da kikica bude rambo, ali bome ni ghandi.
sukladno procjeni situacije - slijedi adekvatna reakcija.
 |
|||
|
|
|||
ja sam miroljubiva. ali nisam ghandi.
ne želim da kikica bude rambo, ali bome ni ghandi.
sukladno procjeni situacije - slijedi adekvatna reakcija.
Kužim te sorci, ali moj je fakat mali, ne ide u vrtić, a kad se nađe u situaciji da je netko nasilan, on ima totalno zbunjen izraz lica. On nasilje uopće još ne percipira. I ja ga želim odmaknuti od nasilja sve dok ne bude u razvojnoj fazi da shvati da postoje ljudi koji su nasilni, pa ćemo o tome i razgovarati.
Nego, ja sigurno nisam ghandi
Ne znam kako ću reagirati kad bude veći, ali za sad grubosti rješavamo micanjem - jednostavno mi je neprimjereno učiti ga ičemu drugom, ma kakva grubost bila. Ili ja možda imam sreće - Kaleba djeca uglavnom jako vole, a uz to on nije tip koji će nekome nešto otimati, pa nismo imali puno konfliktnih situacija.
xLuna Rocco prvotno napisa
iako sam primjetila da ponekad veca djeca znaju biti grublja zato sto ne kuze da je ona mala.
pa ponekad "nastrada" zbog toga.
ja bi samo reagirala prema njima i rekla im da je ona jos mala i da ne kuzi takvu igru ili bi ju samo odmaknula od tamo/njih.
ponekad mi ju je zao sto se ne zna izboriti. ona nije gruba i nasilna.
no zna mi biti bed jer nekad ispoljava osjecaje srece, dragosti i ljubavi na grub nacin- stipne, jako stisne, jace podraga. ali ne iz zlobe, ili neke negativne emocije vec bas suprotno. i tada mi je bed i osobe prema kojoj je to usmjereno jer ju mozda to smeta i nje jer joj "sufliram" kako da pokazuje to sto osjeca.
Mislim dA JE TETA TU POGRIJEŠILAupravo tako.
nebrojeno puta je kikica izvukla "deblji kraj" u vrtiću.
kad sam ju pitala što je bilo - rekla je:
1. rekla djetetu kako je to ružno
2. rekla - nemoj
3. maknula se
4. tražila tetu za pomoć
5. teta joj rekla da je tužibaba :?
anci, ali poanta i je u tome... to se nije dogodilo samo kikici... to se nije događalo samo tada... to se događa i sada. u vrtiću, u školama....
tada sam ja otišla u vrtić, i maloj kolovođi objasnila da sam ja veća i jača, a da njena mama nije uvijek kraj nje.i da ću ju namlatit...
pa jel treba doći do toga??? :?
pa je počela škola - i u školi je isto dijete radilo probleme... pa su rekli - ajde period navikavanja... pa sam šutila - dok kikici nije ukrala i uništila naočale...
a onda sam nazvala njenu mamu, i rekla da ću ju namlatiti (mamu), a nakon toga ću namlatiti dijete. i da se obje drže kilometar od kikice i od mene, i da nas zaobilaze u širokom luku.
jedino to je urodilo plodom...
da li je trebalo?
koliko frustracija treba dijete nakupiti - da bi puknulo? i da onda netko kaže - pa kak, on / ona je inače tako DOBRO dijete...
netko će se ispucati u vrtiću / parku / školi - a netko kad ne bude trebalo. pa ćemo čitati u crnoj kronici. jer svaka frustracija ostavlja trag. a nakupljene - rezultiraju posljedicama.
Mislim dA JE TETA TU POGRIJEŠILAupravo tako.
nebrojeno puta je kikica izvukla "deblji kraj" u vrtiću.
kad sam ju pitala što je bilo - rekla je:
1. rekla djetetu kako je to ružno
2. rekla - nemoj
3. maknula se
4. tražila tetu za pomoć
5. teta joj rekla da je tužibaba :?
Pretpostavljam da svi to mislimo da je teta pogrijesila, no to nije poanta ovog topica. Jer je sorcina kikica izvukla deblji kraj, a ponijela se sasvim civilizirano u kontekstu kojeg ovdje vecina spominje. Na kraju nije ni bitno da je teta pogrijesila, jer nije ni malena naucila nesto lijepo o zivotu, nazalost :/ A onda moze biti samo isfrustrirana. A to je realnost s kojom ce se cesce susretat, nego s onom koju mi iskreiramo.
A kreiramo ju dok su jako malena (i mi smo se stalno micali iz konfliktinih situacija dok se pod mojim budnim okom igrao samo u parkicu po sat vremena dnevno), al u vrticu nije stalno sa mnom, dolazi u situaciju izboriti se sam za sebe, a moje ucenje kako treba potiskivati svoje instinktivne reakcije (dakako, ukoliko ne izlaze iz norme lijepog ponasanja, dokle on nije taj koji inicira tucu, tj. dokle god ne vidim potrebu za ispravljanjem nelijepog ponasanja) moze samo kod mog djeteta stvoriti frustraciju okolinom. Ja to doista ne zelim.
Meni je bitno da on shvati sto je lijepo, sto nije, i za to smatram kako je vec svjestan, al ne zelim da dopusti da ga netko vuce za nos.
Napisala sam da mislim da je teta pogriješila (velika slova su ispala sasvim slučajno- moja ljubav je stisnula caps lock)
Malo sam off topic, ali morala sam pojasnit što sam htjela reći.
Ja sam isto bojim da je kod vrtićke djece "vraćanje" ponekad neizbježno. Općenito, mislim da je boravak u vrtiću jedna specifična situacija koja djecu tjera u situacije da se bore za sebe u kojima se inače, u toj dobi, ne bi morali nalaziti.
anci, ja sam u potpunosti razumjela što si ti željela reći. samo sam ti htjela skrenuti pažnju da smo daleko od idealnog svijeta - gdje takve stvari funkcioniraju.
Hm, mi u vrtiću nemamo frke, ali smo problema imali po parkićima, igralištima i sl., već sam se jadala o tome :/
ne, ne ucim ju da vrati istom mjerom
L ide vec petu godinu u vrtic i za sada nismo imali nikakvih problema s takvim pristupom
pa to bi bilo nebulozno...
vraćanje je KRAJNJA metoda - dakle kad su SVE OSTALE ISCRPLJENE!
zakaj svi misle da ak te neko lupi - odma i ti njega trebaš mlatnut??? :? :? :?
ja svoju učim da se postavi, da ne dopušta gaženje njenog prostora
(u interakciji s ostalim ukučanima, pazim kad nije sigurna u reakciju a ne želi biti dodirivana i sl.)
svako dijete ima ugrađeni obrambeni mehanizam, no roditelji su ti koji ga mogu potisnuti jer .. je udarac zlo a verbalna obrana drskost i nepristojnost...
treba dijete učiti da se verbalno obrani, a ako treba neka i zube pokaže (udarati znaju, to ih se ne uči)
a onda sam nazvala njenu mamu, i rekla da ću ju namlatiti (mamu), a nakon toga ću namlatiti dijete. i da se obje drže kilometar od kikice i od mene, i da nas zaobilaze u širokom luku
anci, ja sam u potpunosti razumjela što si ti željela reći
Anci- i ja sam shvatila sto si zeljela rec, i slozila se dakako s tom cinjenicom, no, ono sto sam htjela istaknuti iz toga jest da svijet jednostavno je takav, i ako se ne znas sam izborit, nece teta to ucinit umjesto tebe, a cak moze biti prozvan i tuzibabom, ako ne i necim gore.
I ja mislim ko sorci, niti ja ne ucim malog da klepi cim netko njega, bas obrnuto, al ne iskljucujem (vise) tu mogucnost. Smatram kako su nasi malci dovoljno inteligentni da shvate kako postoje, necu reci dvostruka pravila, al razlicite okolnosti s kojima se trebaju nositi. Time im dajemo otvorene mogucnosti da rade kako najbolje odgovara njihovom karakteru, a naravno, ponovno pod nasim budnim okom kako se to dalje razvija
bio je... khm... vrlo živopisana onda sam nazvala njenu mamu, i rekla da ću ju namlatiti (mamu), a nakon toga ću namlatiti dijete. i da se obje drže kilometar od kikice i od mene, i da nas zaobilaze u širokom luku....
odrađen s terminologijom za koju bi dobila ban iste sekunde...
ali bio je i vrlo efikasan
Evo tak je bilo i s nama. Tea je tp koji će sve svima dati. I istina je da ju djeca vole. Ali u igraonici je druga priča. Ona se igra i dođe do nje dijete koje ju nije pošteno ni pogledalo i već ju gurne na pod jer mu valjda stoji negdje gdje on želi proči. Ili joj iscukne igračku iz ruke tak da usput i nju povuće da ona bogec padne na pod. Znači nije stvar u tome da je djeca u igraonici vole ili ne vole kad ni ne kontaktiraju s njom, a već je na podu. Nije još bilo baš nekih preciznih udaraca, ritanja, griženja - sve se to dogodi onak u prolazu, a nju to jako pogađa i odmah se rasplače jer nije navikla na takav pristup.
Tea je navikla da se sve da riješiti riječima. Da joj neko dijete veli da mu da igračku, ona bi dala. Da joj veli da se pomakne, pomaknula bi se. A ne ovak - gurnu ju iz sve snage bespotrebno. Ona se na taj način nikad ne ponaša, a bome se ni meni to ne sviđa. I to meni jako otežava situaciju jer ju ne mogu tamo samu ostaviti, a već bi trebalo probati ostavljati ih same. Ima još nekih takvih dobrica u grupi koje fakat ne znaju ni ružno pogledati i isto tak su mame s njima jer budu suze svaki čas.
Potpisujem Mony da je ponekad jedina opcija vratiti istom mjerom... i slažem se s tim da pri procjeni na koji način dijete učiti da se nosi s agresivnošću drugih treba voditi računa o karkateru pojedinog djeteta. Nedavno sam prvi put rekla curici (3) da se ima pravo braniti ako ju netko tuče i tako što će vratiti udarac. Do tada smo je učili da se isključivo verbalno brani "nemoj me tući ", "to nije lijepo", "sram te bilo"... i da odmah kaže svojoj teti ako je netko tuče. Ali opet bi došla doma i reklo da ju je isto ili drugo dijete udarilo. Pitala bi ju što je tada napravila, ona bi rekla "rekla sam da me ne tuče, da je to ružno i rekla sam to teti i teta je rekla djetetu da to više ne radi... I priča bi se ponovila. Nije nikad dobijala masnice nego više "blagi" udarac po glavi, nozi (sve točno opiše), ne ni svakodnevno,... no za nju su ti udarci bili silno uvredljivi jer ona sama nikad neće udariti drugo dijete, niti mu oteti igračku iz ruke. Njezina teta, inače protivnik "vraćanja udaraca" je nakon mojih dvojbi o besmislu toga da učim dijete da na udarac samo ljutito kaže "nije to lijepo... " jer očito tako o udarcima svi roditelji ne govore djeci je na to i sama rekla da je u redu što sam joj objasnila da u pojedinim situacijama ima pravo vratiti udarac odnosno braniti se. Teta je tako načelan stav o "ne vraćanju udaraca" "prekršila", isključivo vodeći računa o karakteru mog djeteta, jer je ,kaže, istina druželjubiva, djeca ju vole, ali je i više misaoni, umjetnički tip djeteta bez imalo zločastoće u sebi i u konfliktnim situacijama nema taj izraženi obrambeni gard.
Od tada ju znam čuti kako se sama ohrabruje "nikad se prvi ne smije udariti dijete, ali ako mene neko tuče, a ju mu kažem ne, a on me opet dira, ja se mogu braniti i to ovako (i podiže ruku u znak obrane)...
A da se ja opet nadovežem... Ovdje je bilo riječ o učenju djeteta dal vratiti udarac.
Nije da moja kćer (3.5 g) ne zna vratiti, zna ona opaliti, ali joj to naravno nismo nikad rekli. Mi uvijek kažemo da se ne smije tući i da ne smije vraćati udarac. A ona se neda...
Inače je jako nježna i nikako nije neko agresivno dijete,a ali kad je netko udari, rijetko izdrži da i ona ne opali.
A mamine i tatine teorije padaju u vodu...
možda nije skroz pogođena tema,ali evo što se desilo mojoj seki sa njenim sinom.mi smo odgajane da ne vraćamo,da ne cinkamo itd.čisti mazohizam.sin od seke se kupao sa nekim malim neotesankom na moru,koji je puno stariji od njega (sin od seke 4 godine,a mali oko 10-13).moja seka je sve to gledala kao i mama od maloga.u jednom trenutku je stariji dečko potopio sina od seke i držao ga dugo pod vodom i onako se užasno cerio pakosno.moja sestra je imala poriv reagirati i ubiti boga u njemu,ali baš zbog tog nekakvog backgrounda stalno si je ponavljala "mora se sam izboriti,ma pustiće ga sada,pretjerujem,pa njegova mama isto to vidi,pa reagirala bi i ona da misli da je to ozbiljno....itd." na kraju je neki stranac iživciran prizorom skočio u vodu izvukao sina od seke,išamarao ovog dečka,na što se njegova mama samo okrenula prema mojoj seki i nasmiješila i slegnula ramenima.a svom sinu rekla "pa on je još mali,kaj si ga tak dugo držao"-kao da se općenito smije utapljati djecu.sin od moje seke je dotrčao do nje,išla mu je krv iz nosa,tresao se u šoku i plakao i rekao "ja sam te gledao i čekao da mi pomogneš a ti nisi došla.ti nisi došla mama."
mozak mi se sledio.
Ja sam na polovici posta pitala što ona čeka i zašto ne skače u more?!
A da se ja opet nadovežem... Ovdje je bilo riječ o učenju djeteta dal vratiti udarac.
Nije da moja kćer (3.5 g) ne zna vratiti, zna ona opaliti, ali joj to naravno nismo nikad rekli. Mi uvijek kažemo da se ne smije tući i da ne smije vraćati udarac. A ona se neda...
Inače je jako nježna i nikako nije neko agresivno dijete,a ali kad je netko udari, rijetko izdrži da i ona ne opali.
A mamine i tatine teorije padaju u vodu...
Zato i roditelj treba pristupiti svome djetetu po prosudbi njegova karaktera.
Zato i roditelj treba pristupiti svome djetetu po prosudbi njegova karaktera.
Slažem se. Svako dijete je različito.[/code][/quote]
Potpisujem Mony i Sorci. Iako bih najviše voljela kad bih mogla potpisati Lutonjicu i kad bi se Filip samo smrknuo, a svi nasilnici razbježali. Vidjet ćemo, on je još mali i još nemamo razvijen obrazac ponašanja u takvim situacijama. Ako će biti na mene, nema šanse da pogledom otkanta nekog s lošim namjerama. Ako će biti na MM-a, bit će rođeni vođa. Pogodite što bih više voljela.
[/quote]
Moj je trogodišnjak vrlo povučen i zbunjen baš u takvim situacijama, i ja ga učim verbalnoj samoobrani, ali mi ne uspjeva
Baš svaki puta mu objašnjavam da dečku/curici treba REČI da mu to i to ne radi, a on meni kaže:
pa reci mu ti. Onda ja kažem : ne-ti mu možeš i sam reči, a ja sam tu i nikoga se nemoj bojati jer te čuvam.
Inače se za svoju dob jako dobro izjašnjava.
Kao za peh, u pravilu roditelji takve djece ne reagiraju ili u tome ne vide ništa zabrinjavajuće, pa komentiraju da "to nije ništa" ili slično.
Zašto ga ne uspjevam naučiti da se sam nosi sa svojim vršnjacima kada su nasrtljivi ?
Naučiti ih stavu kojeg Lutonjica opisuje traje dugo-godinama...ja smatram da zato ja i postojim na ovom svijetu. Najlakše je udarit. To boli, a problem ostaje.
potpisujem
moja L je nježno dijete i dugo, dugo joj ponavljamo kako postupiti u takvoj situaciji. imala je nešto takvo u vrtiću i uspijeva se postaviti. bez udaraca.
a sa sestrom je učimo, naravno, isto. seka je, doduše, mala- ali zna se dogoditi da je malena počupa i sl. pa sam sad jako ponosna na L jer joj ne vrati (uglavnom)
kaže joj: nedam da me čupaš. ja sam ti sestra, dragaj me!
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom