mi smo ovog ljeta izbacili noćne podoje, znači iza njenih godinu i pol, moja trudnoća je tome pridonjela, ali najviše moja odluka.
Prvo sam skraćivala noćne podoje, nisam ju pustila da visi na cici nego kad mi se činilo da joj je dosta (ili bolje rečeno kad je meni bilo dosta) onda je cici išla spavati, tako se s vremenom i manje puta budila. Naravno da se bunila, protestirala, ali pričom i riječima se dala uvjerit. Kod nje je posebno (a neke mame kažu da je i kod njih tako) kad se tako naljuti ne da mi blizu, ne da ni da ju zagrlim, pa kad malo tako isprotestira i kad je spremna sama dođe u moj zagrljaj i stisne se uz mene.
Nakon tog skraćivanja sam uvela da cici spava po noći stalno (kad se znala budit 1-2 puta) nakon toga nije uopće više tražila noću.
I na kraju smo se počeli uspavljivat bez cici, pocica prije (a nekad i zaboravi pitati) pa pričamo priče i čitamo slikovnice i kad se gasi svjetlo sklupča se uz mene i spava (ne odmah, ali zaspi).
Meni je prije kojih 6 mjeseci ovo bilo SF, ali eto može se.
A kako kaže Josie-samo malo, to se nekad obije u glavu, jer ja kažem samo malo (npr. rano ujutro), a ona pristane na sve samo da se prišteka ujutro, pa ne pušta, a kad žica pa kaže tako molećljivim glasom "samo malo mama" da ti se srce drapa. Nekad i ja popustim, uvijek procjenim situaciju, a moram priznat da gledam i sebe (prije nisam) kad me boli i kad ne mogu, ne dam ( to po danu), al opet to je specifično kad si trudna.