Našla;

Moj sin je sa tri godine operirao treću mandulu. Prije operacije obavili smo razgovor sa anesteziologom koji nam je sve objasnio i upozorio nas koliko je važno točno i precizno odgovoriti na sva pitanja od rođenja do toga dana. Nakon toga a u roku od 7 dana prije operacije obavili smo sve nalaze: krvne pretrage, ekg, težinu (vrlo važno zbog doze sredstva za uspavljivanje) i naravno pod uvjetom da dijete nije u infektu, tj.da je barem dva tjedna zdrav bez šmrcalica i ostalih popratnih stvari.
Nakon toga svega, svi izbezumljeni od straha, pogotovo nakon potpisa da se slažemo da nam dijete primi transfuziju krvi u slučaju "nedajbože" komplikacija, uplatili smo apartman da mogu biti s njim prije i poslije operacije.
Prvo su mu dali neki sirup koji ga je lagano "omamio" ali je bio pri svjesti mada sav zbunjen i sa nekim kiselim smješkom na licu. Zatim su ga odveli na kolicima. On nije plakao jer je od sirupa bio opijen. Ja sam isplakala tri potopa i molila Boga da sve prođe u redu.
Nakon pola sata su ga doveli ležeči bez gornjeg dijela piđamice, imao je nagon na povračanje i curile su mu slinice iz usta, bio je na boku i sestra ga je pokušavala probuditi. Jako je vrištao nešto nerazumljivo, ja sam bila u šoku. Sestra mi ga je dala u naručje i legli smo na krevet, ja sam ga grlila i ljubila, ali je još sigurno sat vremena bio izgubljen, samo kad bi mu na uho šapnula "mama je tu" umirio bi se i zaspao.
Sve u svemu nakon 3 sata spavanje probudio se žedan i gladan i počeo crtati. Pustili su nas isti dan doma i još je dva tjedna pričao nazalno.
Uglavnom koma, ali moraš "stisnuti srce" i izdržati, druge nema.
Pitaj doktore sve što te zanima, a mislim da je od velike koristi ako postoji mogučnost boravka uz djete.
Sretno!