Prije nekog vremena sam kategorički tvrdila da ja nikad ne bih išla na ivf i riskirala svoje zdravlje (dosta bliskih prijatelja je bilo u postupcima prije nas, što uspješnim, što neuspješnim, s manje ili više posljedica, koje ne moraju nužno biti vezane uz stimulacije, ali se sumnja da je zbog njih).
To je sve bilo dok sam nadobudno mislila da nećemo imati problema s ostvarivanjem trudnoće, unatoč visokim godinama. Dok nismo dobili nalaze…
Onda više nije bilo odbijanja pomisli na mpo vode, već što prije zakazivanje termina za konzultacije. I taman kad smo se spremali na ivf, dogodila se spontana trudnoća, ali i spontani pobačaj, zastoj u razvoju, missed ab.
Tek tada se javila neopisiva želja za što bržim ostvarivanjem druge trudnoće i zakazivanje termina za ivf. U međuvremenu hrpa pretraga. Dijagnosticirana trombofilija, 3 mutirana gena od 5 rađenih.
Najveći strah od ivf-a je bio zbog karcinima dojke u obitelji (mama i teta) te karcinoma jajnika u malo široj obitelji.
Bojala sam se stimulacije, a uz sve to i strah zbog moguće tromboze. Zato mi je uveden heparin od prvog dana stimulacije.
Puregon sam odlično podnijela, točnije, tijekom same stimulacije sam se dobro osjećala, a je li ostavilo traga na fizičkoj razini, za sada ne znam, nadam se da nije.
Prvi ivf/icsi je rezultirao trudnoćom i ranim spontanim i sada sam umorna od svega. Proširuju se pretrage, ali i strah od posljedica.