Pokušavam ovu priču provariti već danima, ali mi ne ide, pa me zanima koliko se vas oslanja na svoj instinkt kad je riječ o zdravlju vašeg djeteta?
Naime, naša priča ide ovako: nedavno smo išli pedijatru jer je Ines imala temperaturu 38,9 navečer i onda 38 ujutro. Uz to je naravno bila cendrava i šmrkava (detalj: Patrik i ja smo također bili šmrkavi, ali bez temperature).
I posluša malu pedijatar na zamjeni (jer je naša pedijatrica ljetos dala otkaz i do sad još nisu našli nekog tko bi došao za stalno, nego stalno netko dolazi na koji dan/tjedan da doktorica u drugoj smjeni ne poklekne od prenatrpanosti) i kaže da ima lagano upaljeno grlo i da neka joj dam antibiotik da slučajno ne bi navukla neku bakteriju, jer je ona ipak mala, a i nas dvoje šmrcamo. I ja pitam jel to baš nužno, jel možemo bar pričekati da vidimo kako se stvar razvija, a on veli "pa dajte joj gospođo, da je moja unučica ja bih joj dao. Danas sam pregledao desetero djece i ovo je prvi antibiotik koji prepisujem, dajte joj ga".
Ja lijepo zahvalim, uzmem recept i odem, ljuta kao pas.
Ne budi lijena, koji sat kasnije odem do apoteke i popričam s tetom tamo pa zaključim da ću ovaj put poslušati svoj instinkt.
I na kraju nisam ni pobrala lijek u apoteci, a mala se iduće jutro probudila skoro pa zdrava - samo joj je malo curkao nos.
Ja sam ovaj put odlučila poslušati sebe jer mi je doktor kao preventivu dao Sumamed.
Ali mi je druga pedijatrica na zamjeni prije koji tjedan "za svaki slučaj" dala Amoxil, pa je nakon 3 dana (i nakon što mi je Ines u jednoj noći 3x ispovraćala cijeli krevet nakon kaj sam joj uvalila noćnu dozu lijeka) ispalo da se radilo o virusu i da Ines ne treba antibiotik.
I tada sam imala isti osjećaj da ne treba piti antibiotik, ali sam popustila pod pritiskom okoline i mislila da nije tolika šteta da ga pije ako joj i ne pomogne. Ali Sumamed mi se ipak činio prejak za "za svaki slučaj".
Kako vi reagirate u takvim situacijama? Slušate li sebe?