Nikola
Svetac Biskup
O ljubavi, o diko najveća!
Kćerko Božja, koju otac uda
Za svijet bijedan, da po njemu svuda
Srećom rada i na oca sjeća;
Ti svetice, kojoj svatko dube
Hram u srcu, jer sva srca ljube,
Tebe pjevat danas mi je sreća!
(Petar Preradović)
Slaveći danas blagdan velikog zaštitnika tolikih naših župa, svetog Nikolu, željeli bismo vam progovoriti o onome što je na njemu najljepše i najprivlačivije, o onome što našu Katoličku vjeru čini božanskom, nebeskom, a to je ljubav.
U blizini roditeljske kuće sv. Nikole imao je svoj dom neki čovjek, nekad bogat, ali je, izgubivši carsku službu, izgubio skoro sav imetak i postao siromah. Imao je tri kćeri koje bi se mogle udati, jer su lijepe i pristale, ali im ne može dati miraza. I nesretni otac odluci trgovati ljepotom i mladošću svojih kćeri da tako nešto zaradi. One se jadnice usrdno pomoliše Bogu da ih izbavi od toga zla i spasi njihovu čast i poštenje.
I sveti je Nikola nekako doznao za tu crnu odluku nesavjesnog oca pa uzevši vrećicu, napuni je dukatima, umota u platno i, prišuljavši se noću potajno do kuće onog nesretnika, ubaci zamotak kroz prozor, brzo se udaljivši. Možemo lako zamisliti kako se otac onih djevojaka začudio kad je ujutro našao onoliki novac. Prebroji ga i reče: »Otkuda ovo ovdje?« Razmišljajući dođe do uvjerenja da mu je to ubacio neki prijatelj jer je svako drugo tumačenje bilo nemoguće. Vidjevši kako je svota upravo dostatna da časno udade jednu kćer, opremi je i miraz joj dade. Kad li se ono dogodi i po drugi put; nade, naime, jednog jutra i drugu vrećicu s dukatima. Spremi on i srednju kćer. A kad je i to bilo gotovo, sve mu je nešto govorilo da će onaj dobrotvor i po treći put doći pa ga je u zasjedi čekao nekoliko noći. I doista, baš kad sv. Nikola ubaci svoj dar i za najmlađu kćer, skoči otac, stigne neznanca i prepozna u njemu Nikolu. unatoč svem zaklinjanju neka šuti, sretni otac nije imao preče brige negoli razglasiti što mu je učinio Nikola – prijatelj sirotinje.
A kod koga je naučio sv. Nikola tu divnu krepost ljubavi?
Odgovor: Kod Učitelja i uzora ljubavi, kod Isusa Krista!
Krist govori o ljubavi prema bližnjemu kao o svojoj zapovijedi, kao o novoj zapovijedi. A u čemu se sastoji ta nova zapovijed?
Odgovor možemo sažeti u četiri misli:
1) Za Krista je zapovijed ljubavi prema Bogu i bližnjemu jedna zapovijed.
Od Njega samoga potječe riječ: »Žto god ste učinili jednome od najmanjih, meni ste učinili.«
Na sudnjem će danu Krist naglasiti da je sve što je učinjeno gladnima, žednima, golima, bolesnima, Njemu samome učinjeno.
2) Krist daje primat – prvenstvo ljubavi.
Zapovijed ljubavi stoji iznad svih drugih zapovijedi. Ljubav je duša i srce sve kršćanske savršenosti i svetosti. Ona nije samo sastavni dio kršćanske etike, i to najvažniji, ona nije samo naročita strana kršćanskog morala, i to najdragocjenija, nego je sadržaj svega onoga što kršćanstvo od nas traži.
Kad bismo govorili ljudskim i anđeoskim jezicima, dakle, kad bismo bili u najvećoj mjeri nadareni, a ljubavi ne bismo imali, bili bismo kao mjed koja jeci i praporac koji zveči. Kad bismo imali dar proroštva, sve znanje, kad bismo razumjeli svaku tajnu, dapače kad bismo imali i vjeru koja pomiče bregove, a ljubavi ne bismo imali, bili bismo ništa.
3) Krist je sam došao na svijet da zasvjedoči ljubav.
»Duh je Gospodnji na meni, govori On u nazaretskoj sinagogi, zato me pomaza da naviještam Evanđelje siromasima. Posla me da propovijedam zarobljenima otkup i slijepima vid, da oslobodim potlačene, da propovijedam milosnu godinu Gospodnju« (Lk 4,18–19).
Da zasvjedoči ljubav, Krist je došao na ovaj svijet, trpio i umro. A ljubav je razlog opstanka Crkve, apostola i svećenika. Ljubav mora biti također raison d’etre – razlog opstanka i nas kršćana. Naša je sveta dužnost ljubavi da budemo sol zemlje i svjetlo svijeta, i to ne samo u rijeci, nego u čitavom našem bivstvovanju i djelovanju.
4) Krist je proširio granice ljubavi u beskraj.
To je smisao prispodobe o milosrdnom Samaritancu. Svaki je čovjek naš bližnji, pa i neprijatelj. Mi ne smijemo nikoga isključiti iz svoje ljubavi. Ljubav ne smije pitati za osobu, za rasu, za stalež, za zanimanje, dapače ni za vjeroispovijest. Gospodin daje da Njegovo sunce izlazi dobrima i zlima i da kiša pada pravednima i grješnima.
Najljepši nam je pak primjer ljubavi prema bližnjemu dao sam Krist Gospodin. Njegov divni primjer možemo sažeti u tri misli:
1) Krist je imao povjerenja u ljude.
On je vjerovao preljubnici, grješnici koja mu je ležala do nogu, Samarijanki, razbojniku i cariniku. I ti su se muškarci i žene uhvatili za to povjerenje kao za sidro i spasili iz oluje. Krist je vjerovao i svojim apostolima unatoč svim njihovim pogrješkama. On je vjerovao jednome Petru i onda kad je taj zatajio.
2) Krist je nastojao usrećiti ljude.
I doista, kolike je bolesnike usrećio povrativši im zdravlje, grješnike podijelivši im oproštenje i smirenje savjesti, djecu koju je grlio i blagoslivljao!
3) Krist je podigao ljude na nov, na božanski život, davši im milost i snagu za to.
On nam je, dakle, najljepši primjer ljubavi prema bratu čovjeku, osobito patniku. On sam završava prispodobu o milosrdnom Samaritancu riječima: »Idi i ti čini tako!«
Jedan prastari natpis na nekoj kapelici u Gornjoj Bavarskoj govori u jeziku pobožnog srednjeg vijeka o bitnom u ljubavi prema bližnjemu:
»Ako ne prosuđuješ i ne osuđuješ nijednog čovjeka, draže mi je nego da si sve svoje imanje i posjed podijelio siromasima.
Ako opraštaš svom neprijatelju, draže mi je nego da bosonog hodočastiš k Sv. Jakovu u Compostelu u Žpanjolskoj i na svakoj se milji biješ.
Ako kojem čovjeku štogod dobro ispripovjediš ili pročitaš iz Svetog pisma, draže mi je nego da 7 godina živiš samo o kruhu i vodi.
Ako poštivaš i najmanjeg čovjeka i ne uznosiš se nad njim, draže mi je nego da sagradiš most i sve ljude, koji preko njega prelaze, primaš na konačište.«
A jedna druga njemačka izreka lijepo veli:
Budi uvijek spreman davati,
I nikad nemoj škrto mjeriti svoje darove!
Znaj da tvoja smrtna košulja
neće imati džepova!
U tom je kršćanska ljubav naročito u srednjem vijeku znala biti nenatkriljiva. Vitezovi-redovnici ivanovci nazivali su bolesnike po svojim bolnicama »gospodo«, a sebe od bolesnika »braco«. Bolesnici su dobivali hranu iz srebrnih zdjela na srebrnim tanjurima, dok su sami vitezovi-redovnici jeli iz drvenih posuda.
Pripovijeda se o nekom biskupu koji je upravio na svoje bogoslove ove rijeci: »Od svih vaših ispita najvažniji je ispit iz ljubavi!« Ne vrijedi li to za svakoga od nas? Žto ćemo biti svi mi bez razlike pitani na najsudbonosnijem ispitu, o kojem će ovisiti čitava naša sretna ili nesretna vječnost, na sudu Božjem, što drugo nego o ljubavi, kako smo vršili zapovijed ljubavi prema bratu čovjeku?
Da li ste već čuli za sestru Rozaliju? Bila je to redovnica milosrdnica sv. Vinka Paulskoga. Proživjela je tri francuske revolucije. Onu veliku iz god. 1789. još kao dijete, a one manje iz god. 1830. i 1848. kao redovnica, i to stanujući od god. 1806. sve do smrti god 1856. u nekom pariškom predgrađu, gdje je još od prve revolucije bilo sve puno mržnje i želje za osvetom i odraslo bez ikakve vjere. A ipak, ne samo što se njoj kroz cijelo to vrijeme ništa nije dogodilo, nego je ona god. 1848., kad je već općenito bila poznata i priznata kao »Majka«, bez ikakva rizika smjela odbrusiti revolucionarima u lice što god je htjela.
Kad su oni dovukli u dvorište njezina doma nekog zarobljenog časnika da ga strijeljaju, doleti ona kao furija i zavikne: »Ovdje se ne ubija!« – i mnoštvo je uzmaknulo.
Znala je doći na barikade i održati revolucionarima ovakvu lekciju: »Ta prestanite već jednom s pucanjem; zar nemam dosta udovica i siročadi da ih hranim pa mi hoćete priskrbiti još drugih?« – i paljba je popustila, a narod bi govorio: »Pustite Majku neka svoje čini!«
Kad su joj jednom ipak prigovorili zašto ide na barikade, jer je i protiv njihove volje može pogoditi ubojito zrno, odvrati im ona: »Mislite li da sam sretna što živim kad se moja djeca ubijaju?«
Nekom se liječniku već uzdigla nad glavom smrtonosna sjekira, a on zavapi: »Žto radite? Ja sam prijatelj sestre Rozalije!« – i mnoštvo ga upravo s poštovanjem pusti da slobodno prođe kroz njihove redove.
Jedna izjava sestre Rozalije dostatno otkriva temelj i izvor iz kojega je mogao poteci njezin neograničeni utjecaj na ljude, a to je: »Nešto me guši i oduzima mi svaki tek, a to je misao da tolike obitelji nemaju kruha.« Zato se njezino lice redovito ponešto razvedrilo samo onda kad je gledala radost onih kojima je pomogla.
Sigurno su sestra Rozalija, sv. Vinko Paulski i Ozanam, a danas apostol beskućnika u Parizu abb預ierre ispisali svjetlije i časnije stranice francuske i crkvene povijesti nego Richelieu, Mazarin, Talleyrand i drugi.
Blagdan sv. Nikole, prijatelja i dobrotvora sirotinje i djece, neka bude za nas povod da se ispitamo kako vršimo veliku zapovijed ljubavi!
MGrubi prvotno napisa
nadam se da sam pomoglaNikola
