Štrigice, meni je ove godine umro brat te su šogorica i troje nećaka ostali sami .
Svi smo bili previše u šoku i nismo znali na koji način reći djeci, kako se s njima ponašati...
Nazvala sam dječju psihologicu i puno mi je pomogla, objasnila mi je kako da pristupimo kojem djetetu, ovisno o dobi.
Za najmanjeg ( 7. godina) nam je rekla neka mu ništa ne skrivamo, otvoreno i strpljivo odgovaramo na sva pitanja, te pokažemo kako se to ne događa smo njemu, već ima i ostale dječice koji su bili u toj situaciji.
Čak se je učiteljica u školi angažirala i napravila raspravu među prvašićima na tu temu.
Njemu je bilo puno lakše kad je shvatio da se to ne događa samo njemu.

U takvim situacijama je teško biti pametan i kako god se postavili prema dječici imamo dojam da to nije dovoljno.