U zadnje vrijeme postajem tako osamljena. Navečer, kad djeca legnu i bude tišina, kad osjetim opuštanje u kostima i smijem si dozvoliti osjet umora e onda bih i ja neki zagrljaj....

Ali iskreno, ne znam kakav treba biti taj muškarac. Ne primjećujem nikog, niti stignem ali bi me veselilo.... Mislim da nemam više vjere... :/

Jeste imale krize? Da se ipak zabijem u frižider?