Draga nessi, ajde fino pročitaj svoje postove od početka do kraja pa malo razmisli a di si ti u tim svim postovima?

Stalno kako on ovako, kako on onako.... Misli malo a kako si ti u svemu tome i što hoćeš dalje. Onda ćeš mu znat objasnit sa par riječi tako da razumije - il ga hoćeš pod određenim uvjetima i popriličnim preokretom u glavi, il ga fino zamoliš da spakira krpice i nađe mjesto gdje će moći biti centar svijeta.

Psihičko maltretiranje može biti strašno i svaka riječ koju ti na finjaka uputi zapravo samo smanjuje tvoje samopouzdanje i misliš da bez njega kao oslonca nećeš moći dočekati sljedeći dan. KRIVO! Ti si ta koja otvara oči i razmišlja o doktorima i dijagnozama, što treba kupiti za ručak, di se nalazi njena najdraža igračka da li je prerasla cipele i da ne nabrajam. Pa moj BM nije znao niti kak se zovu frendovi od klinaca (dvoje ih imam - pitala si).

Nikad nisam bila za opciju "spakiraj mu kofere i izbaci ga van" radi djece. Čekala sam dvije godine u nemogućim psihičkim odnosima da bi našao stan i odselio i barem jednom tjedno imala krizu da bih doslovno rezala žile ali srećom su stradavali samo tanjuri. Nije mi žao zbog toga jer su djeca bila dovoljno velika (8 i 10 godina tada, 12 i 10 sada) da razumiju. Na kraju se nismo niti svađali, nismo niti pričali, jedino sam svaki dan cvilila nek odseli. Čak smo imali i odvjetnike koji su pisali prijedloge za sporazumni a spavali u istom krevetu....

Sad kad se osvrnem, mislim da je jedini razlog svega toga što sam mu dala da me psihički zlostavlja, da se sama sebi smanjim na veličinu mikrona i da mislim kak sam totalno nesposobna. Zato sam trpila sve to. Iz čistog straha. Da sam onda znala....

A tebi samo