zdenka, jos jednom
i jedno malo pitanje:
kako se dogada, da uz toliko potencijalnih posvojitelja koji daju sve od sebe, djeca budu do 6 ili vise godina u domu?
 |
|||
|
|
|||
zdenka, jos jednom
i jedno malo pitanje:
kako se dogada, da uz toliko potencijalnih posvojitelja koji daju sve od sebe, djeca budu do 6 ili vise godina u domu?
citam te i dalje i samo
Zdenka, presretna sam zbog tebe. to je veliki Bozji blagoslov koji sam ja SIGURNA da ces dobro iskoristiti. tvoje prekrasna obitelj sasvim je zasluzeno tvoja, djeca i VISE nego da si ih sama rodila
Nestrpljivo očekujem nastavak.
Seni, u domovima ima mnogo djece koja ne mogu biti posvojena. Djeca koja imaju uvjete za posvojenje ostaju u domu toliko koliko to zahtijeva pravni postupak. Djeca se smještaju u dom zato što roditelji ili negi drugi skrbnici iz obitelji nisu u stanju odgovarajuće brinuti o njima. Ta djeca borave u domu privremeno ili trajno, ovisno o okolnostima. Ima mnogo roditelja ili drugih rođaka djece u domu koji nastoje riješiti svoje probleme i postići da im CZSS vrati djecu ili ih barem posjećuju. Problem nastaje onda kada roditelji niti brinu za djecu niti omogućavaju da se ona posvoje. Takvih roditelja ima vrlo mnogo.seni prvotno napisa
zdenka, jos jednom
i jedno malo pitanje:
kako se dogada, da uz toliko potencijalnih posvojitelja koji daju sve od sebe, djeca budu do 6 ili vise godina u domu?
Djeca mogu steći pravni status za posvojenje na dva načina: jedan je dobrovoljno odricanje od roditeljske skrbi sa strane biološke majke i oca, ako je poznat. Drugi način je kada se na inicijativu CZSS pokreće sudski postupak za oduzimanje roditeljske skrbi biološkim roditeljima. To uvijek poprilično traje. Razlog tome je što se roditeljima daje šansa da poprave svoje uvjete, prati se brinu li za djecu na neki način, posjećuju li ih, vode na vikende i odmore i slično. Ako ne, trebalo bi pokrenuti sudski postupak. Centri to i čine, ali u nedovoljnoj mjeri. Predugo se čeka, previše se šanse daje roditeljima koji vidno ne brinu o djeci. U tome se učinkovitost centara jako razlikuje. Oba centra gdje su posvojena moja djeca ističu se po broju posvojenja, a to je mjerilo učinkovitosti njihova rada na tom planu. Kada konačno postupci dođu na sud idu u redovitu proceduru, a to znači rijetka ročišta, nedolaženje na ročišta, davanje šanse sa strane suda... Katkada i odvjetnici produžavaju procese zbog svoje zarade. A za to vrijeme djeca su u domu ili u udomiteljstvu. U većini takvih slučajeva sud odlučuje po prijedlogu CZSS, ali ne uvijek. No, takva djeca imaju šansu barem nakon više godina biti posvojena, a ima mnogo djece koja doista odrastu u domu, što se nikako ne bi smjelo dozvoliti.
Onome što sam jučer napisala o svojim nerealnim očekivanja nakon što sam poslala molbe htjela bih dodati još i to da su ta moja nerealna očekivanja bila potkrijepljena uvjerenjem da će nam činjenica da želimo veće dijete bitno pomoći. Međutim, nije bilo tako. S brojem posvojitelja raste i interes za sve veću djecu. I dalje ima najviše zanimanja za bebe, ali sve više i za predškolsku, pa i školsku djecu mlađu od 10 godina. Za djevojčice u dobi kao što je moja B. ima jako puno zainteresiranih posvojitelja. Ljudi koji su u 40-ima sve se češće odlučuju za posvojenje starijeg djeteta da ne bi bili prestari u odnosu na dijete, a i zato što je konkurencija za bebe ogromna. Osvjedočila sam se da u centrima ne moraju iščitavati molbe i zvati ljude za predškolsku djecu, jer ih je dovoljno koji zovu i sami se interesiraju. U centru gdje je posvojena moja B. djelatnici su morali tražiti roditelje samo za stariju djecu, braću koja su išla zajedno na posvojenje i za djecu s posebnim potrebama.
zdenka, možeš malo objasniti (naravno, kad stigneš) tijek papirologije i pravomoćnoti riješenja o posvojenju i sve vezano uz to
puse
...
Unatoč neuspjesima i dalje sam nazivala centre za koje sam načula da imaju djece za posvojenje. Nisam nailazila ni na kakav odaziv. Odgovori su bili u stilu: Nemamo djece; Kad budemo imali djece mi ćemo vas zvati; Gospođo, mi imamo puno takvih kao što ste vi; Gospođo, pa što vi hoćete, jednom ste već dobili dijete, ima puno ljudi koji čekaju... itd. Uglavnom, tapkanje na mjestu, bez svjetla na kraju tunela. Do tada sam bila u kontaktu samo sa zagrebačkim domovima i to ne svima, jer su neki za mene ostali zatvorene, neprobojne tvrđave. Odlučila sam pisati nekim drugim domovima po Hrvatskoj i zvati ih. Oni koji prate ovaj pdf sjetit će se da sam se nekoliko puta izjasnila protiv kombinacija s domovima, a razlog tome je što sam se osobno u tome silno opekla. Detalje o tome ne mogu ovdje pisati zbog samog djeteta o kojem se radilo. Reći ću toliko da smo se na inicijativu osoblja jednog doma jako približili jednom djetetu. Međutim, informacije koje smo dobili od osoblja doma bile su daleko od istine o statusu djeteta. Sve to je potrajalo nekoliko mjeseci i završilo fijaskom. Za mene je to bio udarac od kojeg sam glavinjala nekoliko mjeseci. Svima savjetujem - nemojte do djeteta ići preko domova. Možete se informirati u domovima ima li djece za posvojenje i u kojim centrima, ali ostanite samo na tim informacijama, a potom se obratite centrima. Domovi su samo servis, a nemaju nadležnosti nad djecom i nisu upućeni u sve što se tiče djeteta. Osoblje doma želi dobro djeci, želi ih udomiti, ali nisu nadležni za to da nude djecu i kad to čine mogu učiniti više zla nego dobra.
Nakon sveg tog užasa ja sam odustala od posvojenja. Doslovno odustala. Nisam više nikoga zvala ni raspitivala se niti sam razmišljala o drugom djetetu. Počela sam samoj sebi ponavljati one rečenice koje su mi mnogi izgovarali tijekom više od godinu dana i uvjeravati se da je možda i bolje tako. Posvetila sam se poslu, završavala sam knjigu i svoj budući život sam gledala u okviru postojećeg obiteljskog stanja. Tako je prošlo nekoliko mjeseci. Tada mi je jedna dobra duša (Hvala J.!) javila da u jednom centru imaju djevojčicu za posvojenje u dobi kakvu smo mi željeli. Ja sam u prvi čas bila gotovo u šoku, jer sam već sve to bila stavila iza sebe. Razmišljala sam nekoliko dana i u meni se ponovo probudila želja za drugim djetetom, ovaj puta još snažnije nego prije. Nazvala sam i s druge strane naišla na pravu sugovornicu. Izuzetno ljubaznu i profesionalnu osobu, pravog čovjeka na pravom mjestu, ženu kojoj je bilo bitno da netko doista želi dijete, a ne ima li već djece ili ne. To je bilo presudno. Ja sam nastavila nazivati i to je potrajalo jako dugo, jer su biološki roditelji djevojčice bili u sudskom procesu za oduzimanje RS. U centru su mislili da će to relativno brzo biti riješeno, ali nije bilo tako - proces je ukupno trajao 2 godine, a ja sam počela zvati nešto manje od godinu dana prije negoli je doista završio. Zvala sam u razmacima od dva tjedna do mjesec dana. Jedna druga dobra duša (Hvala P.!) mi je davala i dodatne informacije i rekla mi je i za neku djecu u drugim centrima. Zvala sam tragom svih tih informacija, ali na tim mjestima nisam naišla na isti odaziv i nije bilo situacije slične ovoj. Jako sam puno nade polagala u to da će ova djevojčica biti naša. Gospođa s kojom sam razgovarala nije mi nikada ništa obećala, ali je stavljala do znanja da sam na nju ostavila dobar dojam i da ima nade za nas. MM je par puta nazvao kad ja nisam mogla i stekao je isti dojam. To nazivanje je trajalo gotovo godinu dana. Ovog ljeta, već smo bili na moru, nazvala sam u dogovorenom terminu da bih vidjela je li konačno proces gotov. Glas s druge strane rekao mi je da je, ali da su izabrani drugi roditelji, jer mi već imamo jedno dijete. Meni su u tom trenutku sve lađe potonule. Smatrala sam da je sve gotovo, da je otišla moja zadnja nada. Jedva sam došla do sugovornice koja mi je čitavo vrijeme govorila da je bitna motivacija i interes djeteta, a na kraju je ipak bilo presudno to što mi imamo jedno dijete. Moje nade su ugasnule. U odnosu na Centar, vijest sam primila pomirljivo. Koliko god bila razočarana, prihvatila sam njihovu odluku da je netko drugi bio bolji izbor od nas. Svi smo u istoj kaši, svi želimo djecu. Ja sam izgubila, ali je netko drugi dobio. U tom, za mene bolnom razgovoru, u kojem sam nastupila razočarano i tužno, ali pomirljivo, valjda sam se smilila ovoj gospođi i ona mi je rekla neka nazovem za desetak dana, jer da će možda biti nešto drugo što je još na sudu. Odlučila sam nazvati, jer nijednu ni najmanju šansu ne treba propustiti, ali moje nade su potonule. Odmor mi je bio upropašten, nisam spavala noćima, samo sam osjećala kako me steže oko srca. Najgore mi je bilo to što sam smatrala da nemam druge šanse, s obzirom na sve ono što je bilo prije. Sve je govorilo da će ishod svaki puta biti isti, to jest da ćemo, uza sav naš trud uvijek biti odbijeni, jer već imamo dijete.
Zdenka, raduje me vasa sreca kao da je moja
Teško je čitati o razočaranjima koje si doživjela vežući se uz djecu u čije si posvojenje polagala silne nade.
Sva sreća da nikada nisi potpuno odustala
Zdenka, mogu ti samo poslati
Zdenka,
ZdenkaNajgore mi je bilo to što sam smatrala da nemam druge šanse, s obzirom na sve ono što je bilo prije. Sve je govorilo da će ishod svaki puta biti isti, to jest da ćemo, uza sav naš trud uvijek biti odbijeni, jer već imamo dijete.
Tek sada vidim ovo.
Zdenka
Ovo je zaista teško čitati. Ne mogu ni zamisliti kako je bilo prolaziti kroz sve godinama.
Hvala što dijeliš svoja iskustva s nama.
Dakle, nazvala sam ja prema dogovoru, ali s puno rezignacije. Gospođa mi je rekla da je upravo završio postupak za još jednu djevojčicu, otprilike iste dobi. Ja nisam znala da li da se nadam ili da dignem ruke, što da kažem. Ona je bila jako ljubazna, pa je iz mene provalilo da više ne znam što da radim, da sam sve učinila što sam mogla i da ne znam što bih više mogla učiniti. Ona je tada rekla: Pa, možete doći k nama u centar, da se upoznamo, bez obaveze s jedne i s druge strane. Meni je to zvučalo istovremeno i predivno i grozno. Taj poziv je u meni ponovno budio nadu, ali sam mislila da je to uzaludna nada i da smo, kao i uvijek, samo rezerva. Međutim, rekla sam da ćemo svakako doći. Gospođa mi je zakazala termin za 5 dana.
Mi smo prekinuli godišnji tjedan dana ranije i odjurili tamo. Očekivali smo da će nas dočekati povjerenstvo, odnosno tim koji radi posvojenja, kao što je bilo kad smo posvojili M. Međutim, tamo je bila samo gospođa s kojom smo razgovarali i koja je već ionako bila na našoj strani. Čekali smo, pa su ipak pristigli i ostali članovi tima. Razgovor mi nije ostavio puno nade zato što je i u njemu došlo do toga da "mi već imamo jedno dijete i kako bi nam bilo kada bismo mi čekali prvo, a netko bi dobio drugo". Ja sam tada rekla da mi želimo dijete, da smo dali molbu da bismo otvorili put djeteta prema sebi, da konkuriramo jednako kao i drugi, bez obzira na to koliko tko ima djece. Rekla sam im, ako pronađu roditelje za koje će ocijeniti da su za to dijete bolji od izbor od nas, u redu, neka postupe tako, ali neka nas ne diskvalificiraju kao roditelje samo zato što imamo dijete. MM je isto dao sve od sebe, bio je razgovorljiv i pristupačan. Rekli su da su mene zamišljali takvom kakva jesam, ali da im je on najveće iznenađenje u pozitivnom smislu, jer da su obično muževi šutljivi i mračni. Tada su nam dali na uvid i neke podatke o djetetu, to jest psihološki izvještaj i rekli su da smo ostavili dobar dojam. Rekli su nam i to da su osim nas kandidati još dva para koji nisu imali djece. Zadnja rečenica je bila neka se previše ne nadamo. Kad smo izašli van osjećala sam se kao pretučena, prazna kao ispuhani balon. MM je bio zadovoljan ishodom razgovora i jako su mu se svidjeli ljudi tamo, tako da je bio optimističan. Ja sam isto procijenila da smo stvarno ostavili dobar dojam, ali sam mislila da će se to svesti na to da ćemo ostati izvrsna rezerva. Roditeljima i ostalima koji su željno očekivali vijesti rekla sam neka se ne nadaju, jer da ja mislim da neće biti ništa od toga.
Prolazili su tjedni, budući da se stvar iskomplicirala u pravnom segmentu. Čuli smo se s centrom i po dva puta tjedno, ponovo tapkali u mjestu, a zvali su i ostali parovi. Moje nade su kopnile sa svakim danom sve više i više. To je potrajalo dosta dugo, skoro mjesec i pol dana. Uslijedio je poziv kojim smo obaviješteni da smo izabrani u drugi krug, odnosno da smo ostali mi i još jedan par. To mi nije dalo puno nade, jer sam bila uvjerena da će prevagnuti to što oni nemaju djece. Ali, izdržavala sam i davala sve od sebe. Moram iskreno priznati da sam tada pokušala tražiti preporuku kako bi stvar ipak prevagnula na našu stranu, ali nisam uspjela. I bolje da nisam. Od nas se tražila nova obrada i MM i ja smo se odmah bacili na dogovore s našim centrom. Par dana smo morali čekati, zbog nekih kadrovskih problema, pa smo mislili da kasnimo i da je taj drugi par već sve obavio. Kad smo konačno dogovorili obradu, o tome sam obavijestila centar od malene. Gospođa je to primila na znanje, rekla je da će pričekati obradu i da će onda vidjeti što i kako. Razgovor je bio vrlo kratak i ja sam protumačila na svoju štetu, kao, mi smo tu tek tako, ali dijete će dobiti onaj drugi par. Poprilično tužna i obeshrabrena, s takvim sam mislima sjela za računalo i pokušavala raditi.
Sat vremena kasnije zazvonio je telefon. Ta ista gospođa je rekla da je razgovarala s kolegama, da su se odlučili za nas, jer smo pokazali više motivacije i da je to to. Svaki put se naježim kad se toga sjetim. Tada sam reagirala vrlo emotivno, kao da se brana podigla, svi ti nagomilani osjećaji su provalili iz mene. Nakon svih tih muka svih tih godina i mjeseci i teške skepse da će ikada išta biti, ja sam čula te riječi da ću dobiti kćer.
Zdenka, budiš mi sjećanja
Zdenkić
Zdenka..pusa najveca vasoj cetveroclanoj obitelji
...toliko emocija..nesto predivno...
pisi...
Ajme, Zdenka, koja borba! Znam da se sve to zaboravi s prvim osmjehom, ali ipak...mora se posjedovati strašna snaga koju imaju samo iznimni ljudi poput vas
...uh..i ja čitam i čitam..-i čitam.ma prepredivno.I mi se dvoumimo krenuti ili ne u još jednu molbu...i ovo mi daje poticaj.Hvala Z.
LeeLoo
Zdenka...
Zapravo, koliko god ste vi htjeli, ništa se prije nije moglo niti dogoditi po tom pitanju, jer to bio samo put do vaše kćeri. Kao što je netko od vas lijepo rekao: moje dijete će biti ono koje mi je suđeno!
A vas je čekala baš vaša B. i morali ste proći sve te kušnje da dođete do nje...
Još dvije noći...
Divna je to priča, majko dvoje djece!
Čestitam od srca, Zdenka. Djevojčica je dobila prekrasnu obitelj
Krasna priča, nemam riječi. Nikako ne mogu zamisliti da bi se to moglo meni dogoditi. Upornost i strplivost su dvije velike vrline. Pozdrav i čestitam vam od
Nemam riječi, samo ogromno divljenje prema tvojoj upornosti, strpljivosti, predanosti, vjeri i sabranosti.
Draga Zdenka … rijetko kad čitam sve teme na forumu, pogotovo kad sam, kao ovih dana, slabo pri netu… Jedna od onih koje uvijek pregledam je "Odgoj u duhu vjere" na "Izazovima roditeljstva"…i tamo mi jutros u oči upadnu tvoje riječi… "moja djeca"… Na neki čudan način sam se sledila, a onda brzo krenula tražiti očekujući negdje baš ovakvu divnu, predivnu vijest…I zato ti sada čestitam…tebi, TM, M., što ste tako prekrasno obogatili obitelj, što ste bili uporni, predani i što ste, usprkos svim preprekama, našli snage da dođete do ovog trenutka i što svi zajedno nosite u sebi toliko puno ljubavi…a i vašoj kćeri B., što je našla tako divnu i ispunjenu obitelj.
Ne mogu ni zamisliti kolika je sreća u vašim srcima sada, ali veselim se s vama iz dubine duše.
PotpisujemZdenka...
Zdenka, čestitam od srca
Priča je tako snažna i puna ljubavi, val emocija me preplavio.
Veselim se vašem sutrašnjem danu. :D
Ajme Zdenka tako mi je drago da je vasa prica dobila sretan zavrsetak
zdenak ja bih vrlo rado ovo imala na nasem portalu...jako je i inspirativno
Zdenka,
čitam ovo sve što si napisala, toliko je divno, toliko si ti sama jaka i prekrasna osoba. Oprosti što ovako pišem, ne poznamo se nego virtualno, ali zaista to mislim i divim se što si sve izdržala i prošla da usrećiš to malo biće (a i da ono usreći vas sve).
Želim cijeloj tvojoj obitelji sutrašnji dan za sjećanje i veselim se što je to već sutra!
zdenka, tvoje postove sam prvi put uocila kod darovitih, bilo je to kao promatranje u ogledalu. od tad ih pratim, iako nisam cesto na forumu.
danas sam na drugom topicu procitala "moja djeca" i ....
Zdenka, tako mi je lijepo citati tvoje postove.
Sva sam se najezila zamisljajuci tu malu djevojcicu koja zeljno ceka sutrasnji dan, dan ponovnog rodenja i pocetka zivota u obitelji. Koliko je tesko docekati taj dan, to samo ona zna. Koliko li samo zudi za osjecajem pripadnosti i voljenosti. Neka joj je sa srecom, a i svima vama koji ju sa toliko ljubavi docekujete. Zagrli ju i pomazi i u moje ime.
Flower, nemam ništa protiv da to objavite na portalu. Ja sam to i pisala zbog drugih, prvenstveno zbog onih koji su u istoj situaciji u kakvoj sam ja bila, a onda i zbog svih ostalih koji žele nešto saznati o posvojenju kakvo stvarno jest. Vama prepuštam da tekst uredite onako kako mislite da je prikladnije za portal.zdenak ja bih vrlo rado ovo imala na nasem portalu...jako je i inspirativno
Svima ostalima hvala na divnim riječima podrške. Uputile ste mojoj obitelji i meni pregršt dobrih želja i želim vam reći da osjećam njihovo djelovanje.
...
Došao je dan posjete. Za prvi puta, nismo poveli M. Znali smo da ćemo imati dosta adminstrativnog posla i htjeli smo prvi puta biti potpuno posvećeni B. M. je prosvjedovao, jer je želio ići, međutim, prihvatio je naše objašnjenje zašto on kao dijete ne može sudjelovati u pravnim poslovima niti u odlučivanju o posvojenju.
Prvo smo išli u Centar, a odatle s djelatnicom Centra u dom. Smjestili su nas u sobu za goste. Nakon kraćeg vremena otvaraju se vrata. S ručicom u ruci odgojiteljice ulazi djevojčica. Slatkica. Gura bradicu u prsa, smijulji se, a ispod oka nas gleda istovremeno stidljivo i vragolasto. Djelatnica Centra već je pozna i doziva je: Dođi B., ne boj se, hoćeš se upoznati s ovim čikom i tetom? Već su joj ranije rekli da dolaze novi mama i tata, tako da je sva uzbuđena. Pozdravljamo se, ali ona ipak sjeda dalje od nas, pored poznatih osoba. Ja je pozivam: B. dođi malo do mene. Ima ovdje neka šarena vrećica, hoćeš li da zajedno pogledamo što je unutra? Ona skače sa stolice, prilazi mi i ja je uzimam u krilo. Taj trenutak kad sam prvi puta osjetila težinu i toplinu njezinog malog tjelešca i njezin dječji miris pamtit ću zauvijek. Samoj sam sebi rekla: Ovo je moja kći. Ja sam joj mama. To mi je razblažilo dušu. Zajedno smo pregledale poklončiće, presvlačile bebu i počele razgovarati. Govorila je tiho, pa sam i ja počela tako tiho govoriti, u šali. Shvaća i nastavlja šalu. Ostavili su nas nasamo s njom. Pričali smo s njom, škakljali se i mazili. Vrlo spremno se je uvalila u krilo MM, na njegovo veliko uživanje. (BTW, trebale ste ga vidjeti kako je izglancao cijeli stan, kao nikad u životu, za sutrašnji dolazak svoje princeze!) Bila je razgovorljiva, prisna, vesela, preslatka djevojčica. Kad su se svi vratili u prostoriju izravno su je pitali bi li ona htjela da joj MM i ja budemo tata i mama. Veselo je raširila oči i uskliknula: Da, da, da! I rekla da ne želi spavati 5 puta dok mi ponovo dođemo nego želi odmah ići s nama. Ali, morali smo se rastati. Kad smo se rastajali ja sam je podigla u naručje. Ona je ugurala svoje lišce u moje rame i tako smo dugo stajale. Nije se htjela odvojiti od mene, a ja sam joj šaptala da sam joj ja sada mama i da će sve biti dobro, onako kao što smo se dogovorili. Kad smo morali otići s djelatnicom Centra stajala je iza vrata i slala nam puse i mi njoj.
Vratili smo se u Centar. Tamo smo dobili na uvid kompletnu psiho-socijalnu anamnezu njezine biološke obitelji. Nakon toga smo potpisali zahtjeva za posvojenje. Zanimljivo mi je bilo to da su od nas tražili da, osim svih podataka potrebnih za pravni dio posla, u taj dokument unesemo i svoj emotivni doživljaj djevojčice.
Vratili smo se kući i sve detaljno pretresli s M. Smiješio se na svaku našu riječ i želio znati svaki detalj.
Nakon toga stvari nisu išle ritmom kojeg smo mi htjeli, jer su još dokumenti nedostajali u samom centru. Nešto oko skrbništva, u što se baš ne razumijem. Mi smo skupili sve naše papire i obradu i sve to poslali u dotični Centar. Međutim, prije izdavanja rješenja još smo morali čekati pravmoćnost nekog njihovog dokumenta. Zbog toga se čitav proces oduljio na više od mjesec dana. Kad je rješenje stiglo počeo je teći rok njegove pravomoćnosti. I to smo morali čekati, kao i većina vas, bez obzira na to što se na to rješenje ne može žaliti nitko osim nas. U tom centru rade sve točno po proceduri. Drže se zakona i pravila u potpunosti. Čovjek bi to kaktada rado preskočio, pogotovo kad čitam da su mnogi dobili djecu i prije pravomoćnosti rješenja, no, ipak se slažem s njima da je bolje poštivati pravne propise nego kasnije žaliti.
Taj period smo iskoristili za bolje upoznavanje. Svakog vikenda smo išli k B. Mogli smo biti s njom čitav dan, ali smo je predvečer morali vratiti u dom. Nisu nam dozvolili niti da je uzmemo doma preko vikenda, što neki centri dopuštaju. Bili su vrlo odlučni u tome da se moramo strpjeti do samog kraja, to jest do pravomoćnosti rješenja.
Sljedećeg vikenda išli smo svi zajedno. Djeca su se upoznala. O njihovom susretu već sam pisala, no reći ću ponovo da je on za nas bio iznenađujuć. Ta djeca su se tako zbližila da mi to grije srce. Znaju se oni i posvaditi, natjecati za roditeljsku pažnju, odmjeravati tko je što dobio i slično, ali većinom se lijepo igraju, uvažavaju se i počinju se voljeti. Taj proces mogu više pratiti kod M., jer on svakodnevno pita za nju, odbrojava dane, veseli se njezinom dolasku, priča o njoj. Silno mu je drago što mu je tako bliska po dobi, tako da oni sve mogu raditi zajedno. I mene strašno veseli to što ćemo im moći ponuditi mnogo istih stvari, interesantnih za oboje. M. je bez imalo otpora prihvatio promjene u dječjoj sobi, dapače, u svemu je sudjelovao i blagonaklono se smiješio svim ružičastim stvarima koje su napučile njegovu do sada pravu mušku sobu. MM je posebna priča. Njemu je srce na mjestu i vidno se topi što ima kćerkicu. Već vidim da će to biti velika ljubav i sretna sam zbog toga. Sretna sam i zbog nove dimenzije mog majčinstva, zbog toga što imam kćer i što ću steći nova iskustva koja kći donosi majci, veselim se što imam dvoje djece, što M. neće više biti sam, što za B. počinje novi život koji će joj biti puno ljepši i sretniji nego do sada. Svaki puta kad smo je posjetili htjela je odmah ići s nama, ne vraćati se u dom. Svaki puta je pitala hoćemo li je sljedeći puta povesti. Kad smo se prošli puta vidjeli bila je presretna što smo joj rekli da se konačno približava taj dan. Često se čujemo s njom telefonom. Uvijek bude zbunjena, jer nije navikla na razgovor telefonom, ali pomno vodi brigu o tome koliko je dana već prošlo i kad dolazimo po nju. Eto, taj dan je sutra. Sutra navečer ću prvi puta pokriti oboje svoje djece i poljubiti ih prije spavanja. Sutra počinje nova priča.
Ovu svoju sretnu priču sa svojim virtualnim prijateljima, ali i opisati što sam sve prošla, kako sam se osjećala, koliko je tu iskušenja bilo i na koji način sam kroz njih prolazila. Kod prvog posvojenja nisam ni osjetila te muke, nisam ni znala kroz što su sve drugi prolazili, ali sada znam i, nakon svega, drago mi je da znam. Svima vama koji čekate djecu želim ovo što sam ja dva puta doživjela. Posebno mislim na one koji se žele drugi puta upustiti u tu avanturu života. Događa se da i oni koji po drugi puta posvajaju imaju sreće i ne prolaze tako teški put do drugog djeteta kao što sam ja prošla, ali mislim da će u većini slučajeva njima ipak biti teže. Ako im ova moja priča može pomoći na njihovom putu, bit će mi drago. Ako bih sada mogla sažeti što su bili ključni momenti na mom putu do moje kćeri to bi bili ovi: velika želja i potreba da imamo još jedno dijete, ustrajanje u svojoj želji i odluci i u teškim časovima, pomoć dobrih ljudi i Božja volja. Bez toga ne bismo stigli tamo gdje smo sada.
za sutrasnji dan
i bas me dirnuo tm, koji glanca.
Plačem i smijem se (a na poslu sam - srećom sama u sobi).
Prekrasno si to opisala. Posve mogu zamisliti vaš trenutak prvog susreta.
Drago mi je zbog svih vas četvero da ste imali volje i snage proći kroz sve teškoće drugog posvajanja. Ne sumnjam da će i jednom i drugom vašem djetetu biti puno bolje ovako nego da su jedinci.
Zdenka, stvarno predivno!!!
Kako je ona cekala bas vas
Zdenka, ovo sve zvuci tako dirljivo.
Moram jos reci da mi je, sad kad razmisljam unatrag, zapanjujuca ona stalozenost i smirenost s kojom si gotovo svakodnevno pisala ovdje na forumu, a da su se istovremeno u tvojoj dusi smjenjivale onakve bure.
Draga Zdenka, još jednom vam čestitam
Zdenka, opet cestitam, sa suzama i osmehom. Dirnuta sam i zadivljena.
Draga Zdenka,
vaša priča je zaista čudesna. Poticaj svima da ustraju u svojim ciljevima.
Radujem se s vama sutrašnjem danu.
draga Zdenka,
čestitam od srca!
Ne znam kojoj sam se vijesti u posljednje vrijeme razveselila više od ove!
Još je jedno malo srce obavijeno ljubavlju tvoje prekrasne obitelji,koja doslovce isijava iz ekrana krot tvoje dirljive i mudre riječi.
Želim vam da uživate u svakom trenutku koji ćete provesti sa svojom kćerkicom...i zahvaljujem Bogu što je svojim predivnim putevima njenu sudbinu isprepleo sa vašom-zauvijek.
...smrccccc....
Za sutra...
i ja nestrpljivo cekam sutrasnji dan i skori izvjestaj!!
Čitala sam ne trepnuvši, skoro da nisam disala.
Beskrajno uživam u tvojim postovima i radujem se sutrašnjem danu radi vas četvero, vaše cijele obitelji, vaše cijele rodbine i svih ljudi koji su vas podržavali i bili uz vas.
Zdenka....čitam i jednostavno ne mogu prestati.....A riječi su suvišne...
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom