Citiraj seni prvotno napisa
zdenka, jos jednom

i jedno malo pitanje:
kako se dogada, da uz toliko potencijalnih posvojitelja koji daju sve od sebe, djeca budu do 6 ili vise godina u domu?
Seni, u domovima ima mnogo djece koja ne mogu biti posvojena. Djeca koja imaju uvjete za posvojenje ostaju u domu toliko koliko to zahtijeva pravni postupak. Djeca se smještaju u dom zato što roditelji ili negi drugi skrbnici iz obitelji nisu u stanju odgovarajuće brinuti o njima. Ta djeca borave u domu privremeno ili trajno, ovisno o okolnostima. Ima mnogo roditelja ili drugih rođaka djece u domu koji nastoje riješiti svoje probleme i postići da im CZSS vrati djecu ili ih barem posjećuju. Problem nastaje onda kada roditelji niti brinu za djecu niti omogućavaju da se ona posvoje. Takvih roditelja ima vrlo mnogo.

Djeca mogu steći pravni status za posvojenje na dva načina: jedan je dobrovoljno odricanje od roditeljske skrbi sa strane biološke majke i oca, ako je poznat. Drugi način je kada se na inicijativu CZSS pokreće sudski postupak za oduzimanje roditeljske skrbi biološkim roditeljima. To uvijek poprilično traje. Razlog tome je što se roditeljima daje šansa da poprave svoje uvjete, prati se brinu li za djecu na neki način, posjećuju li ih, vode na vikende i odmore i slično. Ako ne, trebalo bi pokrenuti sudski postupak. Centri to i čine, ali u nedovoljnoj mjeri. Predugo se čeka, previše se šanse daje roditeljima koji vidno ne brinu o djeci. U tome se učinkovitost centara jako razlikuje. Oba centra gdje su posvojena moja djeca ističu se po broju posvojenja, a to je mjerilo učinkovitosti njihova rada na tom planu. Kada konačno postupci dođu na sud idu u redovitu proceduru, a to znači rijetka ročišta, nedolaženje na ročišta, davanje šanse sa strane suda... Katkada i odvjetnici produžavaju procese zbog svoje zarade. A za to vrijeme djeca su u domu ili u udomiteljstvu. U većini takvih slučajeva sud odlučuje po prijedlogu CZSS, ali ne uvijek. No, takva djeca imaju šansu barem nakon više godina biti posvojena, a ima mnogo djece koja doista odrastu u domu, što se nikako ne bi smjelo dozvoliti.

Onome što sam jučer napisala o svojim nerealnim očekivanja nakon što sam poslala molbe htjela bih dodati još i to da su ta moja nerealna očekivanja bila potkrijepljena uvjerenjem da će nam činjenica da želimo veće dijete bitno pomoći. Međutim, nije bilo tako. S brojem posvojitelja raste i interes za sve veću djecu. I dalje ima najviše zanimanja za bebe, ali sve više i za predškolsku, pa i školsku djecu mlađu od 10 godina. Za djevojčice u dobi kao što je moja B. ima jako puno zainteresiranih posvojitelja. Ljudi koji su u 40-ima sve se češće odlučuju za posvojenje starijeg djeteta da ne bi bili prestari u odnosu na dijete, a i zato što je konkurencija za bebe ogromna. Osvjedočila sam se da u centrima ne moraju iščitavati molbe i zvati ljude za predškolsku djecu, jer ih je dovoljno koji zovu i sami se interesiraju. U centru gdje je posvojena moja B. djelatnici su morali tražiti roditelje samo za stariju djecu, braću koja su išla zajedno na posvojenje i za djecu s posebnim potrebama.