Čitajući, sjetila sam se svoje mladosti i babysittanja koje sam obožavala i radila godinama. Tri godine sam ostala u jednoj obitelji isto kao ispomoć baki, svaki dan, 5 sati. Curica je kad sam došla bila stara godinu dana. Baka je bila u mnogočemu suprotnost od onoga što su roditelji htjeli. I što se tiče hrane i što se tiče odgoja. Ja sam se također osjećala glupo što sam bila svjedok nekih stvari za koje znam da se ponajviše mami ne bi svidjele. Puno sam razmišljala o tome, pogotovo jer sam imala vlastito iskustvo. Nas četvero unučadi čuvali su baka i djed i puno puta kršili pravila roditelja, "petljali" se u naš odgoj iz "iza 4 popodne" kad su roditelji došli kući. Već kao mala, bez obzira koliko mi nije bilo pravo slušati bakine savjete (roditelji su mi ipak bili mladi, liberalni i puno više bliže meni) ipak kao da sam osjećala da baka "ima pravo" reći i napraviti neke stvari po svome kad sam joj već povjerena na čuvanje. Ipak, su moji roditelji kroz dan bili potpuno mirni, nisu trebali uzeti niti dan bolovanja za mene i brata, a to je velika sreća koju nažalost nema svatko.
Ja postajem mama kroz tri mjeseca, hranim se zdravom hranom, kupujem organsko povrće i naginjem makrobiotici. Moja svekrva kuha tradicionalnu hranu, masnu, tešku, uvijek bogatu mesom i općenito podržava koncept da se sve liječi hranom. Znam da će moje dijete biti dio toga, te da ga neću moći u potpunosti zaštititi od svega "smeća" koje će mu biti nuđeno. No, nastojim to ne gledati tragično, već sa svoje strane učiniti maksimalno.

Moja procjena i sud je u sve tri priče da smo svi različiti (hvala Bogu), te da su ipak svi spomenuti akteri bili tu puna srca i postupali na jedini način koji znaju s jednim jedinim ciljem - da dijete raste sretno.

A to je najbitnije. Sve ostalo je manje strašno.

Želim ti da uživaš u babysittanju jer to je zbilja predivan posao!

Sretno!! :D