a ja se bojim da je i u praksi to krivo protumačeno, bila sam u dvojima jaslicama i u oa se tete uopće nisu obazirale na plač...Veki prvotno napisa
u prvima sam ja bila na prilagodbi 2 sata, curica je plakala bez prestanka, ja sam došla do nje i posvetila joj pažnju... i tokom mojeg boravka uopće nije plakala...
možda joj se ne mogu posvetiti 8 sati, ali bi mogle bar jednom u sat vremena je utješiti, ili prilikom igranja imati je pored sebe, u krilu i sl., čim je više moguće...
sve mi se čini da je u novije vrijeme čuvanje dijece postalo dobar biznis, i da je zato jako teško naći dobru tetu koja stvarno obožava djecu... i koja to radi radi ljubavi prema djeci...
i ona cura o kojoj sam govorila nije previše vezana za roditelje jer je i kod mene često bez mame i ne plače za njom, nekada je čak tjera doma kada dođe po nju jer bi još malo ostala...
a nekontrolirano pišanje zbog psihičkog šoka nije baš nešto što se samo tako oporavi...
ja samo želim reći ako dijete ima pretešku reakciju, predugačko prilagođavanje da je očito da nešto ne štima, možda nije njegovo vrijeme za kolektiv! i da bi tete na taj način trebale i razgovarati s roditeljima, a ne tipa (što sam ja doživjela) : tako piše u knjigi i tako treba biti!
pa i literatura se mijenja, pa valjda može malo i po osjećaju... i iskustvu... i nemože se svako dijete odgajati po istoj knjizi...
sve me to ljuti, jako sam žalosna zbog te djevojčice...