Vrlo rani spontani pobačaji

[Shanti]

Otvorit ću ovu temu iako bih voljela da o tome nikad nismo morale razgovarati i da se s time nijedna od nas nikada nije morala suočiti.

Otvaram je potaknuta današnjim prekrasnim Aurorinim riječima i vjerujem da ćemo još njezinih misli i ovdje pročitati.

Vjerujem da nijedna od nas nije znala kolika je mogućnost da nakon što konačno dočekamo plusić na testu ili visoku betu, da se time dokazano začeće ne razvije u trudnoću i da taj plusić ili beta, koja je čak neko vrijeme rasla, ne završi bebom u našem naručju. Vele da je statistički šansa 50%, a da samo 30% začeća završi i porodom. Vjerujem da su u tih 50% i ona začeća za koja čak ni mi, vrijedne kakve jesmo s našim testićima i betama, ne bismo saznale, tj. da ne smijemo razmišljati na način da je, nakon što vidimo taj plus ili pozitivnu betu, šansa samo 50%. Nije. U to smo se sve i na ovome forumu uvjerile, jer većina trudnica je preselila na trudničke kružoke a kasnije i na one gdje se druže mame.

Na forumu smo saznale za biokemijske trudnoće, suočile se i s time da su neke od naših dragih prijateljica doživjele da su njihove mrvice nakon nekoliko tjedana trudnoće prestale rasti.

Kako to prihvatiti? Vjerojatno je nama, koje tako željno i dugo čekamo prvi pozitivan znak, objavu trudnoće, koje živimo dan po dan svakog ciklusa sasvim svjesne što se tog trena događa u našem tijelu, još teže.

Na blogu sam sasvim otvorila srce i um onih dana kad sam se suočavala s činjenicom da sam se puno prerano ponadala. Ja se doista nisam imala razloga nadati s tako malom pozitivnom betom, a eto... jesam. Razum je govorio jedno, a srce si je pustilo da poleti... Kako je tek našim dragim curama koje su duže živjele sa saznanjem da su trudne, mogu samo zamišljati. I ne mogu opisati koliko sam nesretna zbog svake od njih.

Zbog svoje padajuće bete plakala sam dva dana, gotovo neprekidno. Bojala sam se razmišljati o tome da ću nastaviti pokušavati, pitala se ima li uopće smisla. A onda, kad je prošlo doba plakanja i doba tuposti koje je nakon njega uslijedilo, odlučila sam da idem dalje. Odlučila sam vjerovati da je tako moralo biti i koliko god ja to nisam željela, da je tako bolje. Kad bih doista znala što je bio razlog, zašto je taj život tako rano prestao, vjerojatno bih bila mirnija. Ne mogu znati, ali moram prihvatiti ono što je okrutna stvarnost - da ta mrvica nije mogla dalje rasti. Jer s njom nije bilo sve u redu. Spremna sam na još suza, tako mi se ovoga trena čini, ako je to cijena koju moram platiti kako bih konačno, jednoga dana primila bebu u naručje. Spremna sam na tjelesnu bol i bol duše. Ne želim ih, bojim se, svega se bojim, ali ako ih moram iskusiti na ovom putu, iskusit ću ih.

Nadam se da će mi se ovdje pridružiti cure koje o ovome također posljednjih dana razmišljaju, a posebno one koje će moći ponuditi neke misli tješilice i hrabrilice...

Voljela bih da za ovaj topic nije bilo povoda, voljela bih da je svijet lijepo toplo mjesto na kojem se naši snovi ostvaruju čim ih počnemo sanjati... ali ponekad to nije tako. A mi same, i uz pomoć prijatelja, trebamo pronaći način da nakon tuge vjerujemo da će se naši snovi ostvariti. Jer hoće... ostvarit će se.

[Pepina]

Shanti,jako si lijepo napisala sve ovo što si napisala ..
Ja se evo javljam u vidu nekakve tješilice ovdje.

Ja sam eto,imala samo jednu biokemijsku trudnoću do sad.Kažem samo jednu,zbog toga što znam da ima ovdje cura koje imaju i više od jedne,a i klasičnih spontanih pobačaja,na žalost .
Tako,da,eto i ja znam kakav je to osjećaj tuposti i beznađa,a da ne spominjemo šok.Kad nakon dugo čekanja,ugledaš toliko željeni plusić....nakon toga saznaš da beta nije Bog zna kakva.Pa,počne krvarenje.Pa se nadaš da možda ipak...razum ti govori da vjerojatno ne,ali jednostavno srce ne može ne nadati se.Na kraju se već i pomiriš s neizbježnim,pa kad to saznaš zasigurno,već te uhvati i osjećaj tuposti,pomiješan s mišlju -zašto?
Ali,ne preostaje ti ništa drugo nego prihvatiti da je to moralo biti tako,a razlog nikad nećeš saznati.

Nakon nekog vremena tuposti,ipak kreneš dalje..-ima raznih reakcija-netko odluči da sad više neće mjeriti temperaturu,neće raditi testiće,neće razmišljati o tome,nego živjeti dalje normalno,pa kad bude-bude.Netko se još više optereti,sve dok ne pukne,..sve ovisi,kako si to tko u glavi rjieši.

MM i ja smo nastavili dalje s trudom.Mjerila sam temperaturu,"gađali" smo prave dane u mjesecu,gledala sam opk..
Nisam to tako lako preboljela-sjećam se da mi je uvijek bilo najgluplje kad bi susreli neke poznanike,ili prijatelje i oni bi nas pitali ono uobićajeno-i,što ima novog s vama?A,meni bi uvijek prvo palo na pamet-izgubila sam bebu...nisam joj se stigla ni poradovati,a već je nije bilo. ..ali,uvijek bi se nasmješila i rekla-ništa posebno,sve po starom...

Već nakon mjesec,dva je bilo lakše.Odlučila sam da ću biti strpljiva i boriti se za dijete,pa što god da se desi.Makar imala još 3 biokemijske,makar morala ne znam ni ja šta,ali da ću napraviti sve!Ali i shvatila sam da beba stvarno dolazi kad ona/on zna da mu /joj je vrijeme,a ne onda kad mi to poželimo.

I,malo smo se opustili.Ali i dalje smo pokušavali.I,evo,rezultat je došao nakon nekoliko mjeseci-u potpisu je!
Svjesna sam da je naš dečkić dar s neba i nema dana da se ne zahvalim dragom Bogu na tom poklonu koji nam je dan..Znam da se vrlo lako moglo dogoditi,da još dugo čekamo na ovakvu sretnu vijest,ali iskreno vjerujem u ono što je ,mislim Pujica,napisala-da Bog ne stavljka u srce želje koje ne namjerava ispuniti.

Želim vam samo reči.cure-ne dajte se,ne gubite nadu,budite jake i uporne,to je ono što vaše bebe trebaju od vas.I doći će,sigurno!

[alec]

shanti, pepina - prekrasno napisano. toliko topline u vašim riječima. i kamen bi proplakao .

[ivana31]

Jako ste me utješile, i ja sam imala biokemijsku i vanmateričnu trudnoću, ali ne odustajem jednostavno neću, zato što znam da ću i ja jednog dana biti mama.

[Novel]

ja nemam trenutno puno volje za pisanje... možda kada sve prođe... ali već sada znma da se ne predajem... sve dok ne dođe beba... i gotovo!

[Aurora*]

Shanti je otvorila temu koja ovih dana zaokuplja moje misli.

Kada nam je a72 rekla za nagli preokret u njenoj tesko docekanoj trudnoci, odmah sam se sjetila i jednog para iz uze obitelji koji je punih sedam godina cekao da se i njima desi cudo zvano zacece. I desilo se. A kada se cudo desi nakon toliko godina zelje, nadanja, iscekivanja, ocajavanja i ponovnog nadanja, onda se cini nemogucim da se to isto cudo moze preokrenuti, i prije nego sto njegova stvarnost doprije do nase svijesti, u mozda i najvecu bol i tugu koju smo do tada dozivjeli.
Bas to se desilo meni dobro poznatom paru, koji je svoju prvu mrvicu, docekanu i dozivljenu sa svom silinom osjecaja srece, izgubio u 8. tjednu.

Razmisljajuci o tome, ali i o nemilostnim statistickim podacima, te prozivljavajucu zajedno sa Novel i a72 strepnju, nevjericu i tugu u onolikoj mjeri koju mogu dozivjeti svojom empatijom, shvatila sam da se takve stvari niposto ne desavaju samo drugima i da vec sutra, zapravo vrlo vjerojatno, i ja isto tako mogu biti suocena sa istim.

Zakljucila sam da je umjesto pitanja Zasto, koje se u takvim situacijama namece samo od sebe, mozda bolje traziti odgovor na pitanje Sto se iz toga mogu naucti i Kako svoje iskustvo pretociti u dobrobit drugih.

Meni se iskustvo sto su ga podjelile s nama a72 i Novel, ali i mnoge druge forumasice, duboko urezalo u sjecanje i srce. Zato, ako i ne mogu znati kakva je zapravo neka bol sve dok je i sama ne dozivim, sigurna sam da bih se u slicnoj situaciji sjetila onih koje su to vec prosle. I vec samo s tim, sto bi moju paznju makar i na trenutak zaokupile misli o nekim drugim sudbinama, moja sudbina vise ne bi izgledala tako strasna i moja bol bi zasigurno bila manja za svu onu koju sam uz vas zbog istog vec prozivjela.

Za kraj moram reci, da je par o kojem sam na pocetku pisala, vec u svom prvom iducem pokusaju ponovo ostvario trudnocu koja je zavrsila sa rodjenjem potpuno zdrave i sretne bebe. Dobro je znati da je i takav daljnji tijek dogadjaja statisticki itekako vjerojatan!

[Zrina]

I ja ću napisati par redaka.
Kao i sve ostale cure, nije mi bilo ni u peti da će se meni dogoditi jer- to se događa nekom drugom. :/
Kad je dijagnoza bila konačna jednostavno sam se prepustila osjećaju nemoći i tuge i plakala, kad god mi je došlo da plačem. I mislim da sam se tako riješila sve gorčine. Povukla sam se na neko vrijeme od svih i razmišljala i secirala svaki djelić cijele priče pa ipak na kraju nisam bila ništa pametnija.
Puno su mi značile priče drugih cura ovdje jer iskreno, bilo je onih koje su izgubile bebe i puno kasnije,a mislim da se to ipak puno teže preživi. Nisam tražila odgovor zašto se to dogodilo jer ga iskreno nisam niti htjela znati. Meni je ovo jedno iskustvo koje me naučilo da ipak nije sve u našim rukama, da planovi jako brzo mogu biti promijenjeni i da moram prestati biti "control freak".
Svima !

[lilium]

Iz osobnog iskustva a i preko iskustva puno drugih zena znam da nas pobacaji trajno obiljeze, ma koliko rani bili; iza svakog se nalazi puno nada i ocekivanja, puno tuge a na kraju se javlja potreba za ici dalje. O pobacajima se puno ne prica, sugovornici su nam nasi partneri i eventualno po koja prijateljica sa slicnim iskustvom ili s puno empatije (a takvih je jaako malo). Ljudima je uglavnom nelagodno, ne znaju kako da se postave i sto da kazu, pa ili kazu krivu stvar ili sute - znam koliko bole krive rijeci i znam koliko je sutnja nepodnosljiva! Izuzetno cijenim sto postoji ovaj virtualni kutak gdje o tome mozemo pricati i znati da nas se razumije.

Osobno imam iskustva s missed ab, skor 0:3; sva 3 puta je sve kretalo s plusom na testu, pocela bi nadanja kada bi na prvom UZVu izgledalo da se plod dobro razvija i svaki puta bi u 9-10 tjednu lijecnici trazili rijeci kako da mi priopce da malo srce vise ne kuca. "Age of Innocence" je zavrsilo s prvim pobacajem&kiretazom i od onda svaki slijedeci plus na testu gledam kao pocetak nove bitke za koju znam da ne mora zavrsiti pobjedom no takodjer znam da ako i tu bitku izgubim ici cu dalje!

Racionalno-ja zna da sam s prvim gubitkom usla u 15-20% zena koje su izgubile jednu trudnocu u prvom trimsteru, s drugim pobacajem se taj postotak suzio na 3-5% a sa trecim sam usla u 1% "odabranih"; zna da se u medicinskim znanostima jos puno toga mora otkriti, no takodjer zna da i nama unutar tih 1% daju cak do 70% sanse da uz malo medicinske pomoci i srece uspijemo!

Emocionalno-ja je prozivjelo raznorazna stanja i proslo kroz labirinte bola, praznine, samooptuzivanja, tuge, samoanalize....nesto poput
"Krika" http://www.ibiblio.org/wm/paint/auth...nch.scream.jpg i
"Henri Ford Hospital" http://www.tate.org.uk/modern/exhibi...dhospital.shtm
no naucilo je proci kroz sve to i reci "Just Another Day" : http://www.youtube.com/watch?v=Bz9JmpULP3o

Zelim vam svima skoru i sretnu trudnocu

[leda]

Iza sebe imam 5. g. borbe za svoju bebu. U 7. mj. ove godine 4. ivf/icsi. 11. dan nakon et radila test koji je bio pozitivan. Probudila muža jer sam mislila da umišljam od silne želje. Poslala ga u ljekarnu i napravila ih još nekoliko i svi pozitivni. Jednostavno nisam vjerovala i vjerovale vi meni nisam se mogla veseliti jer mi je nakon 5. g. bilo tako nestvarno. Za par dana beta pozitivna i rasla je no, onda počela padati. Isto kao što mi je nestvarni bio plus na testu tako mi je i ovo s betom bio šok. Najgore od svega moja beta nikako da padne na 0. Moja M bila 8.7. kad sam i krenula u postupak. Nakon prve pozitivne bete počela je padati i tek je 2.9. pala ispod 0. M je došla tek 19.9. Bila sam nekoliko puta na uzv i ništa se nije vidjelo tako da je dr. rekao neka svakih 10 dana vadim betu i da je bitno da pada. Bila sam sva u panici i nije mi bilo jasno kako može beta tako dugo padati, a na uzv se ništa ne vidi. No, nakon toga 2. M mi je došla već nakon 28 dana. Vadila sam sve hormone, briseve i papu i sve je bilo ok. Nitko mi nije znao objasniti zašto je tako dugo padala, no na sreću sve je na kraju bilo ok.
Skupila sam snagu i ponovno dogovorila novi postupak. Svaki put kad mi je teško pogledam onaj plus na testu i znam da snovi mogu postati stvarnost i to mi daje snagu za dalje. A i potpora divnih žena na ovom forumu bez kojih je sve nekako lakše.

[leda]

Zadnja rečenica s kojima je sve lakše, a ne ovako kako piše

[Matilda]

Ja sam u 1. i 3. trudnoći imala spontani (6.tj. i 12.tj.). Očito mi ove neparne ne idu.
Imala sam sreću u nesreći što nisam niti jednom kiretirana.
Prvi put je bilo teško jer smo planirali bebu i onda doživiš neuspjeh, a veseliš se i ne znaš zašto se to dogodilo. Drugi spontani nam je bio dosta traumatičan (i za mene i MM) jer je već bio kraj 1. tromjesečja, mislili smo da je sve u redu, osim krvarenja, sam izlazak ploda i posteljice bio je zapravo porod (imala sam trudove, nagon za tiskanjem). Razlog: prestalo je rasti.
I sad se ponekad sjetim koliko bi to dijete sad imalo godina i kako bi nam bilo.

[Iana27]

Nakon prekrasnog vjencanja dogovorili smo se da cemo jos malo uzivati u dvoje i tek nakon kojih godinu dana pocela se otvarati tema bebe ali ja sam uvijek govorila kako se ne osjecam spremnom, sto je MM dosta bunilo ali je i postivao. Ubrzo nakon dogovora da ipak krecemo u akciju, dosao je nas plusic. Ta sreca, taj osjecaj je bio nezaboravan...nasa beba dolazi.Vec pocetkom 6. tjedna dolazi do laganog krvarenja, tableta i mirovanja. Cak i tada kada te uhvati panika pomislis da je to cisto kao upozorenje da se malo uspori. Nakon toga slijede dani iskrenog uzivanja, doma sam, MM mi sve pomaze, donosi kile i kile voca i povrca da budemo puni vitamina..
No..jedne veceri pocinje nepodnosljiva bol, te smo se dogovorili sa gin da odmah ujutro dodemo na kontrolu. Sjecam se ko sada da smo tu noc proveli suteci ali drzeci se cijelo vrijeme za ruke. Ujutro smo se cak nasmijali da se svercamo i da idemo bebu gledati ranije nego sto smo imali dogovoreno...no, sudbina se ipak poigrala s nama. Gin je rekaod a se beba prestala razvijati i da srceko ne radi..dogovorena kiretaza ali da odem doma i da se ipak psihicki pripremim na ono sta slijedi. Tu noc pocela je opet velika bol, nagon za povracanjem, tiskanjem i desio se pravi spontani...zavrsila u bolnici na 2 dana. Sve je to bilo u 11 tjednu trudnoce.
Poslije toga slijedilo je vrijeme prihvacanja, oprastanja, shvacanja i nastavljanje sa zivotom. Imala sam strasne uspone i padove...plakala na svaku trudnicu, plakala na neke detalje kada bi mi bili u mislima, a bili su 24 sata dnevno, racunanje u kojem bi tjednu trudnoce bila u tim trenucima, zapitkivanja: Zasto ja? Zasto mi?....upala u neki oblik depresije, nesanice, panika za MM dok je u autu, nocu slusala da li dise ili ako ga nisam cula u suzama sam ga znala buditi...cak sam potrazila pomoc psihijatra jer sam vidjela da cu potonuti.
Ali u svemu tome mi je najteze bilo kada bi me osobe koje nisu htjele ili nisu znale kako pokusavale tjesiti rijecima poput: Daj sta ti je, to nije bila beba to je bio plod! Ma zaboravi, proci ce! Jer sam onda jos vise mislila da sam prolupala. Veliku utjehu sam pronasla upravo na stranicama Rode i tada shvatila da nas ima jako puno.
I tek nakon kojih 4 mjeseca sam pocela misliti pozitivnije, poceti vracati se u svoju normalu..pomogle su mi rijeci psihijatrice: Reci mi molim te, kada se vec pitas zasto ja, zasto se nikada nisi pitala A zasto NE ja? Mozda si dovoljno jaka da mozes kroz to proci, mozda je Bog tebe odabrao umjesto nekoga tko ne bi imao dovoljno snage! Sta mislis da li je bi tvoja bol bila veca da ti je recimo Bog dao dijete kojem bi se nesto strasno desilo recimo u 5 godini ili sada ovo. Budi zahvalna sto ti je mozda pomogao u necemu puno strasnijem...To me osvijestilo i od tada je sve krenulo na bolje.

I evo me sada..nakon samo jednog ciklusa vidjeli smo plus na testu, izvadili prvu betu i cekamo da odemo na drugu. Sva ona tuga je iza mene..sada je samnom veliki optimizam i vjera..naravno da me ponekad poljulja neko probadanje ili malo smedkaste sluzi..ali moramo ici dalje jer to zelimo, jer to hocemo svim srcem. Vjerujemo da ce ovog puta beba ostati u tibici i da cemo se upoznati za kojih 8 mjeseci...jer to je ono sto nas motivira sto nam daje snagu..

Zelim Vam da tmurne misli sto prije odgurnete od sebe, da sto prije ugledate plusice zbog kojih ce vam igrati dusa i koji ce Vas tjerati da krenete u nove borbe.
Nasa je upravo pocela.....nadamo se pobjedi!!

[a72]

Shanti,Aurora-ovih dana na vase rijeci samo iznova pocinjem plakati,ali opet toliko mi prijaju,i toliko se vi trudite pruziti podrsku da sam vam neizmjerno zahvalna...
Sutra je taj dan,kako cu izdrzati,to jos ne znam...znam da ima puno tezih stvari u zivotu, i mozda sam i sebicna (samo gogicina prica...),ali mene je ovo dotuklo.Znam da necu odustati,to znam sigurno vec sad, ali ostaje ovaj strah koji ne moze donijeti dobro,moze mi sad samo pogorsati stanje hormona ,imunitet itd...kako dalje? Tjese price zena koje su nakon kiretaze ubrzo zatrudnile, ali ugledati plus poslije toliko godina,ici na kiretazu ...kolike su sanse da cu ja ponovo vidjeti svoj plusic? Juce sam cak razmisljala da uradim jos jedan test, mozda mi je to zadnja prilika u zivotu da vidim kako izgleda moj pozitivan test. Znam da sad ovo zvuci pateticno, ali svasta mi prolazi kroz glavu, i nemojte mi zamjeriti...
Juce sam pricala sa zenom koja je poslije 11 godina borbe i 6 spontanih (u 2. tromjesecju,cak i u 7.mjesecu) rodila troje djece.Sa prvim djetetom je lezala od kad je uradila test pa do porodjaja,sa drugo dvoje nije uopste mirovala jer je vec bila mama i nije si mogla priustiti mirovanje, i sve ih je rodila za tri godine- sve je bilo ok,i svako je rodila poslije 35. Nikad nije saznala uzrok,iako je zdravstveni radnik,i ispitivala se u jakim centrima.
Zato necu razbijeti glavu sa tim zasto (necu?),molim Boga da izdrzim sutrasnji dan , i idemo dalje...(jos juce ovo ne bih rekla!)

A podrska cura sa rode,to je nesto sto nema cijenu! Hvala svima !

[ANKARA]

Sve su ovo jako dirljive i tužne priče i znam da vam je svima jako teško podnijeti bol zbog gubitka nečega vama najdražega na svijetu. Ja sam svojevremeno mislila da kad bih izgubila dijete, imala spontani ili nedaj bože kada bi se dogodila nekakva grozna situacija, jednostavno pukla i postala biljka. Ali, jedna moja jako draga prijateljica mi je rekla: "Zapamti: Bog ti nikada neće dati nešto što ti nećeš moći preživjeti" Imala je pravo. Prije nekoliko godina mi se desilo ono najstrašnije. Gubitak djeteta u onoj fazi trudnoće kada je dijete već sposobno svojim pokretima odgovoriti na vaše. Pisala sam o tom nesretnom događaju ovdje http://www.roda.hr/rodaphpBB2/viewtopic.php?t=12714 pa pročitajte, da se ne ponavljam.

Ovu sam priču prepričala iz razloga da vam pojasnim i objasnim kako se gubitak najdražeg bića nikada ne zaboravlja, nikada ne preboli ali vas tjera dalje, daje vam sposobnost da u sljedećoj bitci budete pametniji, hrabriji i razumniji. Nije bitno radi li se o početku, sredini ili kraju trudnoće. Osjećaji su uvijek isti od prvog plusića na testu. Vjerujte mi, žene su stvorenja sa neke druge planete i sve boli se izdrže ali tragovi ipak ostaju. Ja vam svima želim puno, puno sreće u trudnoćama i dolascima do njih, porodima i roditeljstvu. Nedajte se smesti nečim što nije u vašoj moći. Prepustite se vremenu jer za svakoga od nas postoji zapisana sudbina i desit će se ono što mora biti htjeli mi to ili ne.

[sandraf]

ja sam imala jedan mors in uterus i dva rana spontana. al imam i ovo dvoje iz avatara i moja sreca je potpuna

bitno je ne odustati.

[Care Bear]

Ja sam pak imala dvije biokemijske, zatim sam konačno ostala trudna, sreći nije bilo kraja, da bi u 12. tjednu na redovnom pregledu doktorica zaključila da beba nema puno organa, među inima i jednu nogicu i da moram na pobačaj. Preživjela i to (satralo me psihički), a nakon toga slijedi izvanmaterična trudnoća. Ostadoh bez jajovoda.
Sve ovo bez ikakvog medicinskog razloga, nikada nisam bila bolesna, nemam nikakvih problema, isto vrijedi i za muža - dijagnoza: stres!
Ove godine, suprug i ja smo otišli na cijeli niz genetskih pretraga jer nam više ništa drugo nije preostalo, da bi se utvrdilo da smo apsolutno zdravi i ispravni.
Nakon toga sam odlučila odreći se uspješne karijere i visoke pozicije u međunarodnoj kompaniji, uz koju je išla i pripadajuća plaća od 4 hrvatska prosjeka, dala otkaz i ostala trudna u prvom ciklusu nakon otkaza.
Sada moja curka ima već 1 kg, 6 je mjeseci u maminoj tibici i imam, što bi se reklo - školsku trudnoću. Savršena krvna slika, urin, nema nikakvih bakterija u brisevima, beba raste po dijagramu, ja se osjećam kao poletni zmajček, kile rastu kako je propisano....
Valjda mi je ova dobra trudnoća, nekakva nagrada za sve što sam prošla ili se odrekla za ovu moju curku. Nadam se da će tako biti i do kraja i da ću imati najljepšu curku na svijetu
Želim svima da u mom primjeru nađu nadu i naravno hrabrost za pojedine odluke i postupke

[ivana31]

Care Bear kad sam pročitala tvoj postol ostala sam :shock: , i po tvom primjeru znam da neću odustati, ako je tebi uspjelo nakon svih komplikacija, zašto nebi i meni, i svim ostalim curama

[luni]

Jedan spontani u 10 tj. i ne znam kako samo to proživjela (sada će godinu dana), ali kada čitam vaše priče znam da mogu i hoću učiniti i preživjeti sve samo da ugledam malog

[Iana27]

Care Bear, ivana31 zaboravila sam napisati da od spontanog ne radim..doma sam od 5. mjeseca, radila sam samo na sebi i mislim da je to imalo definitivno utjecaj na plusic iz prvog pokusaja nakon stanke....
Definitvno preporucam ukoliko je financijski izvedivo!!

[Care Bear]

Je, imate pravo - treba se opustiti ako si možeš financijski dopustiti. Moj suprug i ja na svu sreću možemo, ali smo unatoč tome bili realni i bacili nekakvu računicu i zaključili da gubitak moje plaće u nekakvom periodu od 6 mjeseci je cijena koju ćemo platiti za bebu, i da bi zasigurno toliko potrošili na umjetne oplodnje, liječenja i slično da slučajno imamu neku bolest nedaj bože. Mi smo doživjeli stres kao bolest od koje ja bolujem i koju treba izliječiti da bi dobili bebu, i koji se može izliječiti tako da ja ne radim i gotovo.
Znam da ne pomaže ta teorija puno ako nemaš novaca, ali ja bih se recimo odrekla cipela, torbi, putovanja ili što je već potrebito, ako je to za bebu. Vjerujte, nije lako odreći se karijere za koju se naporno školujem i radim od 15-te godine, osobito što sam dosta cijenjeni stručnjak na tom području. Moji suradnici i kolege su padali u nesvijest, mislili da u najmanju ruku imam pomračenje uma, da šta mi je došlo i slično....
Ali, kad me moja beba sad tupne iz trbuha ili svom tati na tup tup rukom, odgovori istom mjerom - nema te karijere koja to može kompenzirati, a bogme ni novaca :D

[pujica]

care bear pomazi svoju bebicu i ljubni je i za nas

[Care Bear]

Evo i bebica svim budućim mamama šalje dobre vibre (mislim, štuca sve u šesnaest dok ovo čitamo, pa će mama to prevesti tetama s foruma da to beba šalje dobre vibre) :D :D

[Shanti]

Hvala bebici i hvala njenoj mami

I hvala svima koje su s nama podijelile svoje priče...

[r_i_t_a]

evo imam i ja nešto ispričat.
dvije trudnoće normalne i nakon toga dva spontana u 6 tjednu.grozno iskustvo ali ne odustajem.samo priznajem užasno me strah da se opet isto ne ponovi...

[Care Bear]

Ma ja svim svojim frendicama koje imaju problema sa začećem kažem:Curke, kad je meni nakon svega uspjelo, i sve preživjela, pa mora i vama!
Eto!

[dambo]

Haj svima,

ja sam dambo,
kopam po starim topicima pa me linkovi odvedu dalje i dalje... Moram se izjadati makar se ponavljam... 1.t - spontani u 7. tj.btw. taj sam doslovno prehodala kao običnu m, samo sam za vikend ležala i otplakala svoj +, kod dr. nisam ni išla - mislila sam da nije potrebno tako rano; 2.t. sam uspjela uz Dabroston do 13. tj. i dalje sve bez problema. 3.t. - spontani u 11.tj. + kiretaža. Sada, nakon 3 tjedna puklo me neprekidno plakanje već dva dana. Znam da će proći... ali eto, treba vremena da se sve posloži...

Budući da je topic star, a iz svog iskustva znam da uz bebu nisam nekad mjesecima obnavljala potpis ni avatar, nadam se da ste sve već sretne mame, da se borite sa drugim brigama, jaslicama, pranjem ruku, jedenjem povrća itd.

Imala sam sreću u nesreći da mi je moja dr. dala bolovanje malo dulje od uobičajenog - idući tjedan se vraćam - nije ništa što i drugi ljudi ne rade... U međuvremenu sam dobila i upalu grla, antibiotik, tbl. za smirenje. Mislila sam, još 3 dana - neće nikud pobjeći posao - budući da vučen prhlade i dolazim bolesna raditi od 9.mj. prošle godina - misli sam nije grijeh, nego sam dužna sebi i svojima ozdraviti kako treba, a ne već oslabjeno tijelo, napadnuto još infekcijom grla izlagati ponovo stresu. Uvijek ostajem dulje na poslu kad treba, a to je nekad i mjesecima svakodnevno i po 2 sata neplaćeno, ne žalim se...D se razboli 1,5 puta mjesečno u jaslicama i ja pokupim sve od njega naknadno - nismo bolesni paralelno, ja izostanem 2-3 dana pa onda baka uskoči koji dan jer i ona radi, dakle iza svak upale , viroze, bili čega, ja sam zatvarala bolovanje a sama sam pod antibioticima i temperaturom dolazila raditi. Ali ona broji samo izostanke da mi je zbog jaslica i po dva puta na mjesec bolestan, meni je imunitet na 0, zašto se ne oraniziram kao ona- ona je u svemu uspješna i zdrava. (Hvala Bogu)'' Nisam u prilici odreći se posla i plaće jer skoro da nemam čega se odreći. Takav je život, mora se... Razumijem i šefove, oni moraju sve organizirati... Ali...Ljuti me i mislim da imam pravo da me zbog toga što nisam došla se javiti osobno - javila sam joj se telefonom (kao da imam razlog za slavlje javljat se) - jer sam inače povučena osoba i teže komuniciram, šef. uzela na zub... ''Kao razumije, bla, bla.... ona je isto žena i majka... ali njoj posao trpi zbog mene... druge se žene vraćaju na posao odmah poslije kiretaže, ti se samo kilaviš, vučeš se na bolovanju... pa znaš li kako je ženama u 7. mj imati pobačaj kad moraju roditi... da nisam zahvalna što mi je Dragi BOg dao da to tako lako prođe, 10 tjedana, možda nije ni srce prokucalo. Moraš gledat naprijed, moraš u glavi reći da je to Dragi Bog tako htio i pomiriti se s time u glavi, srediti se...Svi bi violjeli da su bolji uvjeti na poslu bla, bla, ali nisu...'' Ko je nju šta pitao kako ću ja u 'glavi' posložiti to što se dogodilo, i da li ću biti u depri zbog toga ili ne, nije ni dr. ni svećenik da mi drži takve prodike, samo je bahata ia misli da sve zna...

Ako doživljavate slične komentare oduprite im se ili ih ne slušajte! Tuga se mora odtugovati, to je proces, depresija se mora liječiti i naučiti se živjeti s njom... nema tog šefa, susjede, rodice da vam daje savjete da se saberete ako se osjećate loše. Naročito ne jer je bio rani spontani. Pa to je isto plod koji je svaka od nas željela. To su kontra savjeti koji samo pogoršavaju situaciju. Ne dajte se!

Uglavom 'ohrabrila' me totalno. Smiješno mi je samo kad u sebi pomislim kako ona sebe smatra stručnjakom za komunikaciju s ljudima....

Hajde pune sreće svima, i ja ću napraviti malo propuh u glavi pa idem raditi, a ostalo će doće sve samo svojim redom u svoje vrijeme... nadam se ...

[visibaba]

Ljuti me i mislim da imam pravo da me zbog toga što nisam došla se javiti osobno - javila sam joj se telefonom (kao da imam razlog za slavlje javljat se) - jer sam inače povučena osoba i teže komuniciram, šef. uzela na zub... ''Kao razumije, bla, bla.... ona je isto žena i majka... ali njoj posao trpi zbog mene... druge se žene vraćaju na posao odmah poslije kiretaže, ti se samo kilaviš, vučeš se na bolovanju...

ajme, ajme, ajme
pitaj ju samo dal bi se mijenjala s tobom???

a ovo da joj se nisi dosla javiti osobno... ma ne mogu vjerovati sto sve ljudi ocekuju! mogla si joj samo papire poslati, bez da si i nazvala, pa nek si misli

dambo

[dambo]

visibaba,

sad sam dobro. I na poslu sam cool. 8)

[Aurora*]

Ovaj topic i price koje su mu prethodile jako su utjecali na moje razmisljanje o spontanim pobacajima, na moju svijest o tome i na kraju na moje osjecaje u trenutku kada sam se i sama suocila s time. Sve je ispalo bas kao sto sam to napisala prije dvije godine:

Razmisljajuci o tome, ali i o nemilostnim statistickim podacima, te prozivljavajucu zajedno sa Novel i a72 strepnju, nevjericu i tugu u onolikoj mjeri koju mogu dozivjeti svojom empatijom, shvatila sam da se takve stvari niposto ne desavaju samo drugima i da vec sutra, zapravo vrlo vjerojatno, i ja isto tako mogu biti suocena sa istim.

Meni se iskustvo sto su ga podjelile s nama a72 i Novel, ali i mnoge druge forumasice, duboko urezalo u sjecanje i srce. Zato, ako i ne mogu znati kakva je zapravo neka bol sve dok je i sama ne dozivim, sigurna sam da bih se u slicnoj situaciji sjetila onih koje su to vec prosle. I vec samo s tim, sto bi moju paznju makar i na trenutak zaokupile misli o nekim drugim sudbinama, moja sudbina vise ne bi izgledala tako strasna i moja bol bi zasigurno bila manja za svu onu koju sam uz vas zbog istog vec prozivjela.

Vjerujem da upravo zbog ovih rijeci, odnosno spoznaje iz koje su one proizisle, svoju biokemijsku trudnocu nisam dozivjela tragicno i ona mi nije zadala preveliku bol. Smjestila sam sebe unutar ne tako male statisticke vjerojatnosti navedene na pocetku ove teme pa je samim time izostalo i ono inace neizbjezno pitanje Zasto?.

Da ne bi ovaj moj post zazvucao mozda i suvise bescutno moram dodati da sam ja uz sve navedeno itekako svijesna da prica o spontanim pobacajima i okrutnoj statistici koja ju prati ima na srecu i svoju drugu stranu medalje. A na drugoj se strani medalje nalaze price velike vecine zena koje su nakon spontanog uspjesno ostvarile trudnocu i dobile svoje zeljeno dijete, kao i statisticni podaci prema kojima je cak i biokemijska trudnoca vrlo dobar znak za uspijeh u narednim pokusajima. Ja sada itekako racunam na to da cu uskoro pronaci sebe i na toj drugoj strani medalje.

[Pinky]

a sta ja znam......

prvi aih je rezultirao plusom na testu i biokemijskom.... rekli su da je to dobar znak, pa se nisam puno bedirala

prvi ivf je zavrsio dobrom betom za taj dan i opet biokemijskom..... i moram priznati da mi biokemijska vise nije dobar znak vec me lagano pocinje zabrinjavati...

od 4 pokusaja 2 biokemijske. kad bi to znacilo korak ka bebici mozda se ne bih uzbuđivala, ali ne sviđa mi se sto se biokemijska opet ponovila.

u buduce NIKAKVO VAĐENJE BETE do 16dpt, pa ako bude jos jedna da je uopce ne skuzim.

dosta mi je vise pozitivnih testova i nula djece. doma imam 4 testa sa plusom... ne znam zasto ih cuvam...

[Aurora*]

Uf, Pinky kad se gleda na to kako si ti prikazala ne izgleda bas ohrabrujuce... Koliko vremena je proslo od tvoje prve biokemijske do druge i od druge do sada? Mozda je sve samo pitanje vremena? A vrijeme ja kazu relativno - s cime se ja u potpunosti slazem!

Nego, htjedoh se osvrnuti na nesto drugo u tvom postu. Ja sam prvu betu vadila upravo 16. dpt. kada je bila 817. Cinila mi se savrsenom. A samo dva dana nakon toga umjesto da se udvostruci, ona se vise nego prepolovila. To je bilo bas neocekivano. Htjela sam reci nikakve garancije nema niti da ce beta pravilno rasti, niti da ce srce prokucati ili ako prokuca da nece stati, niti da ce se beba ziva i zdrava roditi...
Sve su to stvari kojih sam ja itekako svjesna, a upravo zbog te svijesti vjerujem da se sa bilo kojom od tih nedaca mogu lakse nositi, ako do koje, zlunetrebalo, dodje...

[ivananeda]

Joj, sto dize njenu temu...crkoh od muke....

[visibaba]

Aurora ti si zaista jaka osoba

dosta mi je vise pozitivnih testova i nula djece. doma imam 4 testa sa plusom... ne znam zasto ih cuvam...

Pinky nadam se da ce tvoj sljedeci plus zavrsiti u tvom zagrljaju kao zdrava savrsena bebica

[Pinky]

prva biokemijska je bila lani u 7. mjesecu (plus bio za moj 35. rodjendan, a uvik sam govorila da ce se cudo dogodit i da cu do 35. rodjendana biti trudna, kad ono paf plus tocno na rockas)

druga je bila pocetkom 6. mjeseca ove godine na 1. ivf-u

btw, idiotizam od zakona stupio na snagu na moj rodjendan ove godine...

i ja sam opterecena sa svim tim stvarima tipa hoce li biti zdravo (volontiram u udruzi mentalno r., pa sam se svega nagledala, a i moje godine me sve vise zabrinjavaju) ali treba se nekako rijesiti takvih opterecenja ili cemo crkniti...

[romanica]

Evo da se i ja javim...prije 17 g. prirodnim putem rodila djevojčicu,zatim sljedi 1 vanmaternična...ostala bez jednog jajovoda,drugi totalno neprohodan...1IVF missed ab. u 9 tjednu....nakon plusa na testu mojoj sreći nije bilo kraja,prva beta -savršena,druga također...prvi uzv super,drugi isto,treći katastrofa-srce više ne kuca...odmah kiretaža....prvi tjedan sam bila izgubljena sad sam se malo pribrala i jedva čekam ponovno krenuti jer mislim da je najgore tapkanje....jedva čekam sljedeću godinu i iskreno se nadam da će sve proći u redu jednostavno ne ODUSTAJEM

[EEla]

Bok! Nova sam ovdje..Imam par pitanja i mislim da mi vi možete pomoć..imam curicu od 2 i pol god i jako smo željeli još jedno dijete..8.10.09.sam imala spontani u 8tj trudnoće-plod se navodno nije razvijao kako treba... Sad sam ponovno trudna-6tj..bila sam na pregledu i ginekolog mi je rekao da takve rane trudnoće obično loše završe...još se nije vidjelo srce tako da me naručio za 10 dana..što vi mislite? Ima li nade da će sve biti u redu? Očajna sam i stvarno želim ovu bebu..Hvala vam...

[Dragonfly]

Samo se pokušaj opustiti što više možeš. Još nije prekasno za srčeko, nekad se vidi tek s 8, 9 tjedana. A i ti doktori - mislim stvarno, kaj je tak teško reći nešto pozitivno, pogotovo u ovoj osjetljivoj situaciji kad je iza tebe već jedan spontani. Ja sam, kao i ti imala spontani u 2.trudnoći s 8 tjedana, a nakon toga sam ostala trudna i rodila preslatkog dečka. Šaljem ti zagrljaj uz želju da sve dobro prođe i da tvoja curica dobije seku ili brata.

[EEla]

Samo se pokušaj opustiti što više možeš. Još nije prekasno za srčeko, nekad se vidi tek s 8, 9 tjedana. A i ti doktori - mislim stvarno, kaj je tak teško reći nešto pozitivno, pogotovo u ovoj osjetljivoj situaciji kad je iza tebe već jedan spontani. Ja sam, kao i ti imala spontani u 2.trudnoći s 8 tjedana, a nakon toga sam ostala trudna i rodila preslatkog dečka. Šaljem ti zagrljaj uz želju da sve dobro prođe i da tvoja curica dobije seku ili brata.

hvala ti puno...) nadam se da će sve biti u redu jer stvarno jako želimo tu bebicu...Hvala...

[arilu]

Meni se u trudnoći prije ove u 6. tjednu vidjela samo prazna gastacijska vrećica. Ta trudnoća nije imala šanse, ali ako ima ploda to još ništa ne mora značiti. Forum je prepun slučajeva kad su dr. rekli da "niš od trudnoće", pa je srčeko prokucalo na slijedećem pregledu.
Želim ti puno sreće!

[smarija]

cure molim vas za odgovor prije 16 dana imala sam spontani u 8 nedelji trudnoce i radjena mi je kiretaza.svo ovo vrijeme nakon zahvata imam blago krvarenje sto pocinje da me zabrinjava da li je to u redu iako sam nakon kiretaze dva puta bila kod dr.na pregledu i radili su mi uzv gdje je maternica potpuno cista trazili da ponovim beta nalaz,odradim i to beta negativna iznosi 5,3.po njihovom kako oni kazu da je to u redu i da je potrebno neko vrijeme da se sve vrati u normalu.da li se nekom desila slicna situacija?

[Dragonfly]

Tu ti baš neke cure sad pričaju o tome, pa si pogledaj malo:
http://www.roda.hr/forum/threads/522...nakon-kiretaze
Kod mene kiretaža nije bila potrebna pa ti ne mogu reći iz prve ruke, ali koliko sam čula normalno je krvariti i mjesec, dva nakon i da je beta još malo povišena neko vrijeme. Meni je bila.
Žao mi je zbog tvog gubitka i želim ti bebicu što prije.
EEla, sretno

[EEla]

jedino što mi je dr.rekao je da vidi vrećicu ali da nevidi plod ni odkucaje...

[smarija]

hvala ti i ja se nadam da cu uskoro u nove pobjede,jeste da je ovaj gubitak strasan pogotovo sto mm i ja smo cekali na ovu bebicu 7 godina i koja je zaceta pomocu inseminacije ali sta da se radi kad je tako bilo sudjeno.

[Barbara]

Čitam ove vaše postove i teško mi je jer sam i sama prošla slične situacije. Nakon pobačaj s kiretacijom ( a imala sam tri) svaki puta sam po malo krvarila oko dva tjedna. Treba mirovati i priroda će učiniti svoje. Dobivala sam i lijek za stezanje maternice. Ne znam da li se tako nešto i sada daje, jer je moj zadnji pobačaj bio prije16 godina.

[smarija]

meni su dali antibiotik i kapi za stezanje maternice koje sam ja popila

[Barbara]

Onda je to to.Treba samo malo strpljenja i jaka psiha. Ja sam svašta prošla, a sada imam dvoje djece. Neki sam dan bila sa sinom kod liječnika i on me u čudu pogledao kad je postavio rutinsko pitanje iz koje trudnoće po redu je dijete , a ja ko iz topa ispalim: Iz pete.

[smarija]

pa kad matematicki i jeste tako ne moze covjek na njih da zaboravi ja bar mislim da nikad necu moci zaboraviti na ovog prvog bebana

[a72]

... Sad sam ponovno trudna-6tj..bila sam na pregledu i ginekolog mi je rekao da takve rane trudnoće obično loše završe...još se nije vidjelo srce tako da me naručio za 10 dana..što vi mislite? ...

EEla, nadam se da je sve ok, javi nam ~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~Nije mi jasno ovo boldano? Sta je mislio time reci ? Pa i svaka uspjesna trudnoca je jednom bila rana trudnoca (kod koje se mozda u nekom trenutku nista nije moglo vidjeti,sve zavisi kad se ode na pregled) , a 6.tj. je stvarno prerano da se daju takve ocijene...ko zna kad si ovulirala, moglo je biti kasnije zacece, mozda si tad bila trudna tek 3-4 tj. U svakom slucaju sretno!

[EEla]

Bila sam na pregledu i sad mi je još gorije...Nalaz je sljedeći...8+6 tt plod veličine 4mm vidljiv ali ne i otkucaji. Doktor kaže da bi srce već trebalo kucati ali njegovi tjedni t se ne poklapaju s mojima...Naime pred 10 dana je napisao da sam trudna 5-6tj a sada već toliko?! Točno znam dan kada sam ostala trudna a to je 25.12.kada sam imala odnos, a zadnja menstruacija je bila 11.12.Molim vas recite mi što da mislim,napravim?! Rekao mi je da čekam ako prokrvarim da idem na hitnu a ako ne da dođem u ponedjeljak....Hvala vam puno!!

[Aurora*]

Draga EEla, na zalost bojim se da je tvoj doktor u pravu . I sto se tice duzine trajanja trudnoce i sto se tice otkucaja srca...
Evo, ovdje je jedan kalkulator preko kojeg mozes i sama izracunati neke osnovne podatke sto se trajanja trudnoce tice.
Jako mi je zao, ali iz svega sto kazes nema vise puno nade da bi ova trudnoca mogla zavrsiti dobro ...