Drejka, pises o necemu kroz sta mi sve prolazimo i nije tu nista cudno.
Imala sam dana kada sam super a onda opet ljusnem sa nekakvim tmurnim mislima i osjecajima. Sjecam se da 10 dana nakon spontanog sam bila tako visoko, kao u stilu sve je super, ja to mogu idemo dalje...i trajalo je nekih 20-tak dana ali onda naprosto puknes. Sta da ti kazem...evo, ovo cak ni ovdje nisam spominjala jer sam zabrijala da sam jedina koja je skrenula, ali otisla sam na nekoliko razgovora sa psihijatricom jer sam mislila da cu skroz skrenuti sa tim mislima. O tome sam razmisljala svaku minutu tokom dana. I danas nakon 4 mjeseca ja imam problema sa spavanjem..ne spava mi se, mrzim noc (ona mi je objasnila da je to zato sto mi podsvijest daje signale jer se to desavalo po noci), u strasnom sam strahu za MM, strah me da mu se nesto ne desi, provjeravam po noci da li dise ( jedan gubitak povezuje strah za gubitkom drugog), stalno sanjam nase vjencanje (tzv. materijalno dobro u braku - dijete - koje smo izgubili, pa kroz cin vjencanja u snu trazim ponovnu povezanost sa MM) i da ti ne pricam sta sve ne...i nisam prolupala, nego iz razloga sto sam mislila da ja to sve trebam pospremiti jer kao nisam izgubila dijete u kasnijoj trudnoci nego na pocetku (bilo je ljudi koji mi nisu dali da kazem da sam izgubila bebu nego plod) sve to je rezultiralo tome da si nisam dala vremena da prodem kroz fazu ljutnje i bijesa, do oprosta i zahvale. Tek zadnjih 10-tak dana od zadnjeg razgovora pocela sam drugacije razmisljati i puno mi je lakse...govorim stalno hvala Bogu sto mi se to desilo jer tko zna od cega me je Bog u biti spasio..mozda neke vece patnje..samo sto sam sada uspjela to izgovarati iskreno iz srca... Da ti ne kazem da sam u tih 4 mjeseca od stresa uspjela skroz pokvariti krvnu sliku koja je sada koma, dobila sam miom, a bestija nas nije napustala...i evo sada nekako krecemo na bolje...dobili zeleno svjetlo, iduci tjedan opet idem vaditi krv....
Eto, sada sam i ovo podijelila s Vama, i stvarno mislim da i tim cinom dokazujem sebi da sam tek sada bolje...jer o u periodu kada nisam imala snage to reci, sumnjala sam u sebe...
Draga drzi se, razgovaraj sama sa sobom, postavljaj si pitanja i daj sve moguce odgovore, ljuti se, placi, zahvali se..jer sve je to normalno i kroz sve to moras proci....netko prode brze i lakse a netko malo teze...zavisi od osobe do osobe...