Evo i mene u ovom neveselom društvu. Dugo čitam, ali sam se tek sad odlučila registrirati.

Već imam jedno dijete, sad će 5 godina. A ja sam, kao što mi to i ime kaže stara koka. Berba 66-ta. Već par godina razmišljamo o drugom djetetu, s prvim zatrudnila odmah, školska trudnoća i porod. I negdje sredinom 2006 počeli smo raditi na drugom. I isto začas ostanem trudna, no od početka me prate neki bolovi, čini mi se da nešto nije u redu. Na žalost to mi se i potvrdi na pregledu sa 6 tjedana, dr kaže da ne vidi ništa, da imam miom, beta raste ali nedovoljno, s obzirom na bolove i na to da je u maternici nekakva nepravilna tvorba, proglase to izvanmaterničnom trudnoćom i pošalju me na laparoskopiju. Na sreću, imam frenda ginekologa koji kaže da je to glupost i da odem na kiretažu. I obavim to, u općoj anesteziji, drugi dan beta pala na pol, ja mogu skoro reći i sretna što nije izvanmaternična, dobijem dg. blighted ovum, dobro se držim, odmah počinjem raditi 100 na sat. Nakon dva mjeseca odlučim se otići dr. napravim briseve i kad ono - klamidija - nikad ju do sad nisam imala, kako sam ju dobila nemam pojma. Ok, mislim si, nisam imala sreće, idemo dalje, uvjerena u uspjeh.

Ipak, trebala mi je skoro godina dana da se skroz oporavim i odlučim pokušati ponovo. I probamo mi opet, nakon 2 mjeseca test pozitivan, sreća ogromna, niš me ne boli, nekako imam osjećaj da je sve u redu. Odem odmah doktoru, vidi se gestacijska vrećica, naručuje me za tjedan dana, za tjedan dana šok - premali porast, šalje me na betu. kad ono beta visoka. Opet nada. Za par dana na uzv srčeko kuca, plod mali, međutim sve je navodno u redu, kontrola za dva tjedna. I za točno dva tjedna, sve nade su nestale - missed ab. Srčeko stalo. Dođem na kiretažu, ponovno užicam opću, budim se, čudim se zašto sam cijela krvava, čak i po nogama ispod koljena, mislim si, Ok, valjda svaki put mora biti drugačije. Ne krvarim normalno nego iz mene ispadaju nekakvi crni komadi koji izgledaju kao jetrica. U toj svoj tuzi javlja se i crv sumnje da nešto nije u redu. Nakon tri dana strašni grčevi, ne mogu se maknuti iz kreveta, počinje jače krvarenje. ja sve uvjerenija da nešto nije u redu, zovem frenda doktora koji mi kaže da je i to normalno, ja nastavljam ležati, u međuvremenu skužim da mi cice uopće nisu splasnule, sigurna sam da im je nešto ostalo, nakon 10 dana odem privatno izvaditi betu - beta 1000. Taj čas sam znala što me čeka - opet u bolnicu, tamo pogledaju, ostala je cijela hrpa toga, cerviks otvoren i opet kiretaža - treći put. Na svu sreću opet užicam opću anesteziju, tako da bar taj bolni dio prespavam. I evo, sad sam doma, ali opet se ne osjećam dobro. po mom mišljenju prejako krvarim i porpilično me boli.

I da, usput me na kiretaži (onoj neuspjeloj) jedan uvaženi doktor vrlo posprdno rekao da kaj si ja mislim s toliko godina, da i on za sebe misli da ima 18, ali u biti nema. Zaključak da sam prestara koka.

Ovaj drugi put mi se jako teško oporaviti, puno sam plakala, teško mi se pomiriti s tim da možda više ipak nemamo šanse.

Iako, u dubini duše ja ne mislim da sam prestara, napravit ću sve pretrage i ne odustajem. I ta misao me za sad drži da ne puknem skroz. Moja baka je rodila mog tatu u 44. godini. I to u 20-tim godinama ovog stoljeća.

Nada umire zadnja. I kad čitam vaša iskustva i vidim da nisam sama, na neki način mi je lakše.

I bilo bi mi drago da se nastavimo družiti, po mogućnosti na nekoj veselijoj temi.