Izmišljanje priča

[Nataša T.]

Imam jednu nedoumicu oko koje sam se htjela posavjetovati s vama...

Naime, ponekda Maru čitam slikovnice prije spavanja, ali u zadnje vrijeme je to smanjeno. Tako mi ugasimo svjetlo, ja legnem pored njega i on sto puta nešto zapitkuje, dok se ne smiri i zaspi. Ponekad mu to malo teže ide, pa mu, onako u mraku pričam priče. Najčešće pričam nešto iz realnog svijeta, o baki i djedi, pa o mjestima gdje smo bili, pa o njegovim prijateljima i slično, ali uobličeno u priču.

No, jučer sam mu počela pričati priču o izmišljenim likovim, o malim vilama koje žive u šumi, spavaju u krošnjama drveća i čuvaju malu djecu itd. (Samo da dobijete dojam.)

Maru se priča svidjela, ali odmah me pitao hoćemo li mi tamo ići...
Onda nisam znala što da mu odgovorim. Da nećemo jer male vile zapravo ne postoje?

Inače, moj malecki meni (još uvijek ) bezuvjetno vjeruje, pa ne znam kako da se postavim. S jedne strane, skroz mi je slatko kako se on u to uživi, a s druge imam neki osjećaj da ga varam.

Prvo sam mu rekla da ne možemo ići kod malih vila, pa da ćemo ih ipak probati potražiti u šumi...

Sljedeće pitanje je bilo da li ću mu kupiti crtić sa malim vilama...

Jadničak se skoro rasplakao kad sam mu rekla da nema takvog crtića...

Dakle, nisam zabrinuta i ne smatram to nekim problemom, nego jednostavno znatiželjna...

Pričate li vi vašoj djeci izmišljene priče? Kažete li im da su zapravo izmišljane ili ih ostavljate u uvjerenju da je sve to stvarno?

I što ćemo s Djada Mrazom i sličnim likovima?

Nadam se da sam uspjela objasniti...

[Nataša,Sarajevo]

I ja muku mučim s istim stvarima, tako da se još uvijek držim samo "realnih" tema.

[malaga]

Mislim da dječju maštu treba poticati. Ja osobno još uvijek (iako sam odrasla osoba) vjerujem da male vile postoje, pa tako i patuljci i divovi, vilenjaci, pa čak vještice (na sreću one su u manjem broju- šala).
Ako djete želi ići kod malih vila super - može to biti dobar razlog za izlet u obližnju šumu. Tko zna možda će koja vila sjediti u krošnji. Ako ih ne nađete uvijek možete pokušati ponovo. Možete i izmisliti priču zašto vile nemožemo vidjeti ili potaknuti dijete na razmišljanje i stvaranje vlastite priče.
Moje mišljenje je da s djetetom treba biti dijete (ili barem to pokušati). Jer nije bit vidjeti malu vilu, nego u nju vjerovati.

[Angie75]

Ja svome izmišljam priče o bagerima i sl, to obožava i to ga zanima. Uglavnom se držim realnih i mogućih scenarija (osim što moji bageri imaju sve osobine ljudi ).

[Asimon]

...Uglavnom se držim realnih i mogućih scenarija....

i ja pričam slično, s tim da su naši glavni akteri Fifi i njena ekipa. Pa onda jedan dan peku palačinke, kuhaju juhu, peru i prostiru robu, sade povrće...i tako. S tim da u priču ubacujem što je moguće više detalja (da duže traje )

[sirena]

Mislim da dječju maštu treba poticati. Ja osobno još uvijek (iako sam odrasla osoba) vjerujem da male vile postoje, pa tako i patuljci i divovi, vilenjaci, pa čak vještice (na sreću one su u manjem broju- šala).
Ako djete želi ići kod malih vila super - može to biti dobar razlog za izlet u obližnju šumu. Tko zna možda će koja vila sjediti u krošnji. Ako ih ne nađete uvijek možete pokušati ponovo. Možete i izmisliti priču zašto vile nemožemo vidjeti ili potaknuti dijete na razmišljanje i stvaranje vlastite priče.
Moje mišljenje je da s djetetom treba biti dijete (ili barem to pokušati). Jer nije bit vidjeti malu vilu, nego u nju vjerovati.

potpisujem!
ljdski mozak ne razlikuje halucinaciju od realiteta. što je uostalom realitet? svatko ima svoj, a meni se dječji jaaako sviđa. mi izmišljamo svašta. bolje da ne pričam.

[monax]

Izmišljam priče jer su mu draže i više ga zainteresujem.
Najviše voli crvenkapicu, umjesto vuka je poštar na motoru,..tako neke malo izmjenjene priče.
Valjda ove sve zna napamet pa mu dojadile.

[sanja74]

Imam puno godina, ali još uvijek volim priče s vilama, vješticama, čarobnjacima, Djedom Mrazom.. Dio mene čak vjeruje u njih dok ih čitam.
Isto kao kad čitam SF. Preselim se u svijet koji se opisuje.

K. pričam i čitam o raznim temama. Sve te priče su obojane maštom. Zašto je uskratiti za tako lijepe svjetove?

[monax]

Imam puno godina, ali još uvijek volim priče s vilama, vješticama, čarobnjacima, Djedom Mrazom.. Dio mene čak vjeruje u njih dok ih čitam.
Isto kao kad čitam SF. Preselim se u svijet koji se opisuje.

K. pričam i čitam o raznim temama. Sve te priče su obojane maštom. Zašto je uskratiti za tako lijepe svjetove?

Potpisujem. A pričam takve priče jer i ja uživam.

[Nataša T.]

Složila bih se s vama, i ja volim priče koje potiču maštu...
I ja u njih djelomično vjerujem...

Ali, moje je pitanje da li se na taj način djelomično poigravam s djetetovim povjerenjem?

Mislim, on još nema ni tri godine. Mislim da već 5-ogodišnjaci razlikuju maštu od stvarnosti, pa ipak uživaju u pričama, ali ovako mali?

Bi li se mogao razočarati kada sazna (shvati) da je mama sve to izmislila? Mama koja uvijek govori istinu...

[sanja74]

Kad čitamo priču o dvorcu, zmaju, vitezu, vuku.. ne lažem dijete.
To su likovi koji postoje. U mašti. A mislim da je jedna od bitnijih zadaća mene kao roditelja omogućiti im da budu kreativni i maštoviti.

[rinama]

Naše "izmišljene priće" ili priče onak iz rukava, većinom su o životinjama, mali zečeki sa svojim mamama i tatama, bebe medvjedići, peseki, mace ili ptićice i sve 5.
ponekad se divim sama sebi koliko mogu izmišljat nekaj kaj ni sama nikad nisam ni vidjela ni pročitala.

[rinama]

Uglavnom, bude uvod koji dobro opisuje mjesto radnje, zatim lagani zaplet situacije (npr.zeku mama poslala u šumu da nabere mrkvice, a on ih nigdje nije mogao pronaći), pa kad u pomoć dođe maca dolazi do raspleta koji baš uvijek završava pozitivno i zaspimo svi četvero u slijedećih pet minuta.

[dinna]

Imala sam 4 ili možda čak 5 godina kad sam ulovila mamu i tatu da mi stavljaju poklon u čizmicu umjesto Svetog Nikole. Još se jasno sjećam užasnog razočaranja koje sam osjetila, ali ne zato što on ne postoji tj. ne donosi darove, već zato što su me htjeli prevariti. Osjećaj mi je ostao jasan do dan danas, kao da je jučer bilo.
Vjerojatno tu mnogo ovisi o djetetu, ne mora ni svatko to isto doživjeti.

[mama courage]

joj i ja sam u tim godinama našla tajno skrovište gdje su držali knjižice što su mi namjeravali pokloniti... pa sam svaki dan malo virkala u te knjižice dok ih oficijelno djed mraz nije donio pod bor. 8)

[Nataša T.]

Još se jasno sjećam užasnog razočaranja koje sam osjetila, ali ne zato što on ne postoji tj. ne donosi darove, već zato što su me htjeli prevariti. Osjećaj mi je ostao jasan do dan danas, kao da je jučer bilo.

To je ono o čemu ja pričam!

[petra]

meni se baš čini jako važno poticati maštu i dječiji um na doživljavanje i stvaranje likova iz bajki (ili kako god ih zvali). Vile, patuljci, čarobnjaci - sve je to dio toga - dio onoga s čime hranimo našu maštu.
Meni su te priče prekrasne i ne bi ih nikada zamijenila onim isključivo realnim.
A btw, ako mu želiš pokazati crtić s malim vilama - imaš puno Barbie u Fantasyland-u. Sve vrvi od vilica

[petra]

i btw, nema tu razočarenja - svijet priča je svijet priča, zaseban i odvojen od svijeta svakodnevnog života... i djeca su toga vrlo rano svjesna

[malaga]

Sretna sam da još ima onih koji vjeruju u vitezove i princeze, zmajeve,vilenjake... To ne znači da mislim da drugi misle pogrešno. Nismo svi isti. Ali ako samo malo potpirite dječju maštu događaju se čuda.
Pokušajte dijete potaknuti nekim događajem ili predmetom, slikom da vam ispriča priču. Razvijate maštu, govor i kreativnost, a nastaju uz to nerijetko i stvarno čudnovate priče.
Nisu oni tako mali kao što mi ponekad mislimo. Možda je dobro ponekad im prepustiti inicijativu. U početku možda će to biti dvije - tri riječi, ali ne odustajte

I uvijek budite oprezni kada stavljate poklone u čizmice. Moji su bili. Ja sam nekako s godinama shvatila da poklone kupuju mama i tata ili djed i baka. Ali sam bila i dalje uvjerena da su ih na to potaknule male vile, djed mraz ili ... kako god želite.

[malaga]

Da zaboravila sam naglasiti da s manjom djecom je jedino potreban oprez kod priča poput npr. Crvenkapice koje je djetetu teško shvatiti. Vuk ju je pojeo, a onda su ubili vuka i tome sl. Priče o vilama ne mogu škoditi kao niti bilo što što je pozitivno obojano.
Djeci je teško shvatiti tj. moralno još nisu dovoljno razvijena da bi shvatila dobro i loše u pravom smislu te riječi. Istraživanja su pokazala da će djeca reći da je više krivo dijete koje je slučajno razbilo 20 tanjura, nego ono koje je namjerno razbilo jedan.
Vuka su bacili u bunar - da li je to ok? Teško objasniti manjoj djeci.

[kraljica85]

čitam mu otkad se rodio, ali sam uvijek i izmišljala neke naše priče. od nekih 18 mjeseci nadalje uglavom je tražio da mu pričam o autima, kamionima, vlakovima i slično, pa da mu pričam o životinjama, ili čega se već sjetio (mama pričaj mi o jednom Mercedesu ). uvijek počnem sa : bio jednom jedan. isto smislim neke detalje, zaplet, rasplet i probam ubaciti neku novu riječ, informaciju, podatak.
al za svaku priču zna da je to samo priča, da smo izmislili i da nije istinita. zna da vještice, zli vukovi, medo Winnie, i svi likovi iz knjiga ne postoje u stvarnom životu. Crveknapice, Snjeguljice i ostale "horror" priče čitam u izvornom, tzv. nasilnom obliku. važna je drama, borba između good guys and the bad guys, jasan pozitivan kraj, te bajke su umjetnost, i nikako mi se ne sviđaju ublažene verzije. ako ga nešto muči, porazgovaramo, objasnim, i nema frke. to uvijek ostaje samo priča. isto kak mu je jasno da životinje u stvarnosti ne pričaju, tak isto kuži da ne postoji vještičja kućica od kolača ili koza koja vuku puni trbuh kamenjem.

ja definitivno vidim rezultat, jer je on sad taj koji priče priča MENI. obično dođe k meni, pa me pita: mama, hoćeš da ti ispričam jednu priču?
i ispriča priču s par likova, sad kamiona ili ljudi, zaplet, rasplet, happy end, pouka.
stvarno je maštovit, volim misliti da sam tu i ja imala utjecaja. 8)

[alga]

Ja isto mislim da djeciju mastu treba poticati, i da je za dijete jako lijepo slusati price o vilenjacima i raznim malim krasnim bicima, ali ne vidim razlog zasto bi trebao misliti da su stvarni? Moze nauciti razlikovati bajku u koju se moze uziviti i stvarnost. Tih likova ima previse, pa nece valjda vjerovati u patuljke, carobnjake, zivotinje koje pricaju, vjestice..i..i..i..
Moze nauciti i sam pricati i izmisljati price i likove, ne mora biti to realno.
Drugo je po mom misljenju Djeda Mraz...malo carolije u djetinjstvu mislim da je ipak potrebno. I zato ce nama doci Djed Mraz. A kada bude veci i susretne se sa djecom koja mu budu rekla da ne postoji, i bude pitao za objasnjenje, tek tada ce se postaviti pitanje da li biti uporan sa pricom ili ne (ovisno u kojoj dobi to otkrije), a da ne misli da ga mama u koju ima povjerenja laze. Sve do tada, uzivaj, ne treba biti ni previse realan, djetinjstvo je nesto prelijepo i zato sto covijek smije biti u bajkama.. Sjecam se dana kada sam otkrila da Sv. Nikola ne postoji, i nacin na koji sam otkrila. Bila sam razocarana, ali zato sto sam tada shvatila da ta magija ipak ne postoji, ali ni trenutak nisam bila razocarana ili ljuta na svoje roditelje. Bilo mi je drago da su mi to omogucili..i nikada im nisam rekla da sam otkrila..

[alga]

Htjela sam jos dodati da je naravno vazan i nacin na koji se postave stvari, i da nije isto ako mu kazes: ne mozemo ici tamo jer vile ne postoje ili - mozemo otici u sumu i premda vile postoje samo u bajkama, mi se mozemo igrati da ih trazimo...

[malaga]

evo da probam malo pojasniti. Dijete od 3-4 god. vrlo često mješa činjenice i maštu. Dijete također do 6,7 god. ima animističko mišljenje - predmetima i pojavama pridaje svojstva živih bića (sunce se smije i sl.).
dijete u dobi od 4 do 5 god. priča duže priče u kojima također isprepliće maštu i stvarnost. e u tom periodu važno je djetetu pomoći oko granice između mašte i stvarnosti (npr. stvarna zemlja - zemlja mašte), jer se oko
5. god. javlja se razvojni strah od imaginarnih bića (vještice, zmajevi).
Neki tvrde da djeci nebi trebalo čitati bajke (tzv. okrutne) prije 6. god. U svakom slučaju ja sam ako čitamo neko književno (umjetničko) djelo da ga interpretiramo u originalu (bez uljepšavanja), a ako mislimo da još nije vrijeme rađe pričekamo i odaberemo neku drugu priču.

[fegusti]

ja baš volim priče s izmišljenim bićima.
ne volim kada nekome treba rasporiti trbuh da se iz njega izvuče progutana bakica ili kad netko mora odrezati prste da bi mu stopalo stalo u staklenu cipelicu... :shock:
ja sam kćerki smišljala priče. neke još uvijek imam sačuvane u kompu - čekaju da sin naraste.

sjećam se kako je, jednom prilikom, kći nasred trgovine stala kao skamenjena i rekla mi "mama, stvarno postoje!"
ja je pitam - tko?
"pa, patuljci" - i pokaže mi na ženu patuljčicu koja je zamakla iza police.

[fegusti]

Imala sam 4 ili možda čak 5 godina kad sam ulovila mamu i tatu da mi stavljaju poklon u čizmicu umjesto Svetog Nikole. Još se jasno sjećam užasnog razočaranja koje sam osjetila...

toga u vrijeme mog djetinjstva nije bilo!
bile su to blagodati socijalizma!