U svakom slučaju, ljudski porod je sličan onom kod ostalih sisavaca (skupini životinja koje doje svoje mlade) i uključuju iste hormone – tjelesne kemijske poruke. Ti hormoni potječu iz najdubljih i najstarijih dijelova mozga i izazivaju trudove jednako kao što imaju i moćan utjecaj na naše emocije i ponašanje.
Istraživači, kao npr. francuski kirurg i začetnik prirodnog rađanja Michel Odent, vjeruju da bismo lakše rađali kad bismo više cijenili činjenicu da imamo iste korijene kao drugi sisavci pa i da dijelimo iste hormone.
Trudovi i porod uključuju vršne koncentracije hormona oksitocina, ponekad zvanog hormonom ljubavi i prolaktina – majčinskog hormona. Ta dva hormona su vjerojatno najpoznatiji po svojoj ulozi u dojenju. Uz njih u procesu rađanja igraju važnu ulogu i beta-endorfin, tjelesno prirodno sredstvo za ublažavanje bolova i stresni hormoni adrenalin i noradrenalin. Postoje i drugi hormonski utjecaji na porod koji još nisu dovoljno razjašnjeni.
Svi sisavci traže sigurno mjesto za rađanje. Iskustvo uređivanja gnijezda vjerojatno uzrokuje povećanje razine prolaktina koji se navodi i kao hormon gniježđenja. U toj fazi, kao što ste primijetili kod svoje mačke, ometanje ili osjećaj nesigurnosti mogu zadržavati početak poroda.
Čak i nakon početka trudova postoje neka stanja koja će usporiti ili čak zaustaviti sam proces. Ako se stresni hormoni aktiviraju osjećajem straha ili opasnosti, kontrakcije će se usporiti. Tijela sisavaca kreirana su za rađanje u divljini gdje je odgađanje poroda i traženje sigurnosti prednost u slučaju opasnosti.
Mnoge žene su doživjele da su im trudovi stali kad su ušle u nepoznato okružje bolnice, a neke žene, kao i mačke, mogu biti osjetljive na prisutnost promatrača. Rađanje u neprirodnom okružju može nam prouzročiti poteškoće, jednako kao što ih doživljavaju životinje u zarobljeništvu kad rađaju u zoološkom vrtu.
Michel Odent upozorava da čak i glad može zaustaviti razvijanje trudova jer također uzrokuje da tijelo luči stresne hormone. On savjetuje ženama u ranoj fazi trudova da jedu ako su gladne. Ipak, bolnice imaju smjernice koje sprečavaju žene da uzimaju hranu nakon što bivaju primljene u rodilišta.
Oksitocin je hormon koji izaziva kontrakcije maternice prilikom trudova. Razina oksitocina u tijelu postupno raste pri porodu i najveća je u vrijeme izgona kada doprinosi euforiji i prihvaćanju bebe koje majka obično osjeti poslije rađanja bez lijekova. Kad se primi epiduralna analgezija, ne dolazi do te visoke vrijednosti koju potiče osjećaj rastezanja porođajnog kanala kako se beba rađa. Nađeno je da epiduralna ometa vezivanje ovaca i novorođene janjadi.
Sintetski oksitocin često se daje u dripu (direktno u krvotok) kod neučinkovitih kontrakcija. Oksitocin dan na taj način ne ulazi u mozak pa zato ne doprinosi poslijeporođajnom osjećaju «euforije» i zapravo može dovesti do smanjenja vlastite majčine proizvodnje oksitocina. Da bi se pojačale kontrakcije, nekad se koristi stimulacija bradavica jer, kao kod dojenja, to izaziva povećanje količine oksitocina.
Oksitocin ima još jednu presudnu ulogu nakon porođaja. On uzrokuje kontrakcije koje dovode do odvajanja posteljice od maternice i njeno izbacivanje. Kod visokih koncentracija oksitocina javljaju se jake kontrakcije koje smanjuju mogućnost krvarenja.
Stavljanje novorođene bebe na prsa je najjednostavniji način podizanja količine oksitocina, a Michel Odent također naglašava važnost privatnosti tijekom prvog sata po porodu. Ona daje mogućnost za neometani kontakt između mame i bebe, kožom na kožu i očima u oči, postupke koji optimiziraju oslobađanje oksitocina.
Oksitocin nam pomaže i u emocionalnom, a ne samo u fizičkom prijelazu u majčinstvo. Od prvih tjedana trudnoće pomaže nam da budemo emocionalno otvoreniji i spremniji na društvene kontakte i podršku. Kao hormon orgazma, rađanja i dojenja oksitocin nas ohrabruje da «zaboravimo na sebičnost» ili kroz altruizam (služenje drugima), ili kroz osjećaj ljubavi.
Hormoni stresa, zvani još i katekolamini mogu ometati oslobađanje oksitocina tijekom trudova i nakon rađanja. Ipak, oni imaju važnu ulogu u zadnjoj fazi trudova kad se događa sam izgon.
Rano u zadnjoj fazi poroda kad je grlić maternice potpuno otvoren, ali poriv za tiskanjem još nije jak, žena može osjetiti potrebu da se neko vrijeme odmori. To je poznato kao vrijeme tranzicije ili «vrijeme za odmor i zahvalnost». Poslije toga žena može relativno naglo osjetiti suhoću usana, proširenje zjenica i iznenadnu navalu energije. Tu su sve znakovi visoke koncentracije hormona stresa.
Ta navala hormona stresa daje majci energiju za istiskivanje djeteta. Michel Odent je primijetio da žene, kad nisu pod lijekovima, obično žele biti uspravne u to vrijeme. Neke tradicionalne kulture koristile su taj hormonalni efekt stresa da pomognu ženama koje imaju poteškoće u rađanju iznenađivanjem ili vikanjem u toj fazi. To ima smisla samo u tom trenutku, u toj točki bez povratka jer strah ili opasnost ubrzavaju porod, tako da majka može brzo uzeti svoju novorođenu bebu i pobjeći u sigurnost.
Koncentracija katekolamina pada naglo nakon poroda i majka zbog toga može osjetiti hladnoću i drhtanje. U toj fazi, po Michelu Odentu, nužna je vrlo topla okolina da se hormoni stresa održe niskima i omoguće oksitocinu njihov rad na sprečavanju krvarenja.
Drugi važni hormon rađanja, prolaktin najbolje je poznat po svojim učincima nakon poroda. Prolaktin je glavi hormon sinteze majčinog mlijeka. Dojenje novorođene bebe povećava količinu prolaktina. Rano i učestalo sisanje od prvog dana čini dojke osjetljivijim na prolaktin koji zauzvrat pomaže u osiguravanju dobre i dugotrajne opskrbe mlijekom.
Kao i ostali hormoni, prolaktin djeluje na osjećaje i ponašanje. Prolaktin potiče «agresivno obrambeno» ponašanje u majki koje doje. Ja ga zovem efektom «majke tigrice». Uz to nam prolaktin pomaže da stavimo djetetove potrebe na prvo mjesto u svim situacijama pojačavajući odanost, brigu i oprez.
Kad se prolaktin kombinira s oksitocinom, kratko nakon poroda i tijekom dojenja, on ohrabruje smirenu i nesebičnu privrženost bebi koja dovodi do majčina zadovoljstva i fizičkog i emotivnog zdravlja njena djeteta.
Beta endorfin je jedan od endorfinih hormona koji se oslobađaju u mozgu za vrijeme trajanja stresa ili boli i prirodni je ekvivalent lijekovima protiv bolova kao što je petidin.
Tijekom trudova beta endorfin pomaže pri ublažavanju boli i žene kao da zaboravljaju sebe i ono što se oko njih dešava kad rađaju bez lijekova. Razina beta endorfina smanjena je kad se za ublažavanje boli koriste lijekovi.
Vrlo visoka razina beta endorfina može usporiti trudove smanjenjem količine oksitocina što može pomoći usklađivanju intenziteta trudova sa sposobnošću nošenja s njima. Umjerene razine beta endorfina pomažu nam da se nosimo s bolom trudova jednako kao što nas ohrabruju da slušamo vlastite instinkte. Kao dio hormonskog koktela poslije poroda, beta endorfin igra ulogu u povezivanju majke i djeteta koja je također potaknuta endofinima iz procesa rađanja.
Beta endorfin uključuje i učenje i pamćenje te možda njime možemo objasniti zašto tako nevjerojatno detaljno pamtimo porod. Kao i oksitocin, endorfini hormoni mogu izazvati euforiju i također se luče tijekom vođenja ljubavi i dojenja. U stvari, endorfini su zaista prisutni u majčinom mlijeku što objašnjava prirodno visoku vrijednost koju bebe imaju nakon dojenja. Beta endorfin pomaže tijelu da luči prolaktin, uz naglasak na složenom međusobnom djelovanju tih hormona u trudovima, rađanju i dojenju.