kao dijete, sjećam se da moji starci nisu puno razgovarali, a još manje pregovarali. granicu sam najbolje spoznavala u trenutku kad bih je prešla: sljedila je kazna ( u raznim oblicima ).
sada, kao majka često se nalazim pred zidom. dok je bio manji razgovor ga je izluđivao, ali je ipak prihvaćao stvari, no što je stariji razgovor, pa čak i kazne, imaju sve manje efekta. pričam, ilustriram, lupetam jezikom do iznemoglosti, ali na njega kao da se ništa ne prima. uopće ne reagira dok ne počnem urlati: tek tada posluša, a ja znam da sam na krivom putu jer znam da me poslušao samo kako bi me " zgasio ", uopće ne interiorizira ono što mu pokušavam usaditi. dakle, odgojna svrha nije postignuta: čim izmakne kontroli on nastavlja po svome. jednako se ponaša s trenericom, učiteljicom... ne podnosi ljude koji viču i voli ljude koji pričaju ispod glasa, ali ih uopće ne doživljava!!!
zanima me na koji način vi postavljate granice, osobito kod djece školskog uzrasta!?