postavljanje granica

[petrić]

kao dijete, sjećam se da moji starci nisu puno razgovarali, a još manje pregovarali. granicu sam najbolje spoznavala u trenutku kad bih je prešla: sljedila je kazna ( u raznim oblicima ).
sada, kao majka često se nalazim pred zidom. dok je bio manji razgovor ga je izluđivao, ali je ipak prihvaćao stvari, no što je stariji razgovor, pa čak i kazne, imaju sve manje efekta. pričam, ilustriram, lupetam jezikom do iznemoglosti, ali na njega kao da se ništa ne prima. uopće ne reagira dok ne počnem urlati: tek tada posluša, a ja znam da sam na krivom putu jer znam da me poslušao samo kako bi me " zgasio ", uopće ne interiorizira ono što mu pokušavam usaditi. dakle, odgojna svrha nije postignuta: čim izmakne kontroli on nastavlja po svome. jednako se ponaša s trenericom, učiteljicom... ne podnosi ljude koji viču i voli ljude koji pričaju ispod glasa, ali ih uopće ne doživljava!!!
zanima me na koji način vi postavljate granice, osobito kod djece školskog uzrasta!?

[Anci]

Moje kćeri su 3.5 god i 13 mj. Nismo nikad primjenjivali fizičko kažnjavanje. Jedina kazna dosad je bila i to ako bi gurnula mlađu sestru na rub stola i sl.- stavili bi je 3 minute da sjedne na kauč i razmisli. Ne znam baš koliko je to urodilo plodom i koliko je to bilo dobro jer kad bi sekica poslije se sama spotakla i udarila, starija bi trčala po kući i vikala : Nisam ja , nisam ja!

To nas je navelo da se zapitamo jesmo li dobro postupili pa to više ne primjenjujem. Nekako mi se čini da najviše pali kad kleknem i spustim se na razinu njenih očiju i pitam što je, zašto je nešto napravila, zašto me ne poslluša. Čini se da neka nježnija gesta postiže više.

Opet, nisam sigurna što je doista najbolje.
I ja sam kojiput znala poviknut i ona se ukipi: Mama, nemoj vikat, ne volim kad vičeš! Ne želim da me se dijete boji!

Čitam razne knjige, neke mi se čine prestroge i mislim da sami trebamo osjetiti koji je pristup najbolji za naše dijete.

[petrić]

razgovaram s njim oči u oči ( iako ima osam godina i ubrzo će on morati čučnuti da bi razgovarao sa mnom ) i izludila sam i sebe i njega silnim razgovorima i objašnjenima, ali on naprosto dalje vozi po svome. kad je bio kao tvoje cure, anci, s njim se sve moglo dogovoriti, ali sada....

[Kejt]

Moja E. je mala, 2 god. Pokušavam razgovarati i pregovarati. Nekad pali, nekad jednostavno ne. Ignorira moje objašnjavanje, molbe ... sve dok govorim nekim normalnim i smirenim tonom. Nastojim zvučati ozbiljno i donekle strogo i ništa. I onda puknem i izvičem se. Odmah mi bude žao. Uglavnom, onda posluša što imam za reći, uvrijedi se i traži sisu. Strašno me muči da ne odgojim dijete / čovjeka koji ne zna za 'ne' i za nekakve granice, i previše je toga oko mene. A opet, strah me i da vikanje nije pravi način. Što kad riječi ne pale?! Mislim da sam prilično strpljiva i blaga, stvarno nije da pucam bezveze, a opet - pucam - dovodi me do mojih zadnjih granica. Pokušala sam joj objasniti tipa - to nije lijepo / u redu / opasno je / što već ... molim te, to ne radi i tako po doslovno deset puta i ništa. Onda se okrenem, kažem da se ljutim i da sad malo neću razgovarati s njom ... onda obično veli 'pričaj, mama' Vidim da ju to smeta, a i glupo je, to je ucjenjivanje ... Ne znam kako bih više probala i pod hitno trebam vaše 'trikove', ako takvo što postoji. Tenk ju

[Zdenka2]

Jedna stručna osoba mi je otkrila "pravilo tri rečenice". Sve bitno što želiš djetetu reći i postaviti mu granice upakiraj mu u tri rečenice i misli tako kao što kažeš. Četvrta je već previše, ne sluša se.

[mmmama]

Ima na forumu izvrstan topic o NEKAZNJAVANJU.

A za poboljsanje komunikacije izvrsna je knjiga "Izmedju roditelja i djeteta" (autor Gionott, izdavac Ostvarenje).

[mmmama]

Ah, tipfeler. Autor je Ginott.

[Anita-AZ]

petrić, razumijem te u potpunosti. Mi borbu, koja žesti s vremenom.. vodimo od početka škole. No, relativno nedavno shvatili smo da smo iz silne potrebe za kontrolom i slaganjem i harmonijom i izbjegavanjem frustracija (njenih ili naših) činimo puno lošeg, a malo dobrog. MM i ja smo si dopustili izreći kritike jedan drugome na temu roditeljstva prema našem starijem djetetu i shvatili da smo nehotično oboje uskratili dozu pokazivanja ljubavi prema njoj radi svih tih nesuglasica! To nije bila svjesna odluka, ali dogodila se... i sad intenzivno radimo na tome! Bez obzira što se događa, slažemo se ili ne..... da li je ona frustrirana ili smo mi.... zagrljaj i blaga riječ su tu.
Posljednjih smo godina postali očajni roditelji... puno smo vikali, doživljavali svakojake emocije kojima smo oponašali vlastite roditelje i sve to nije urodilo nekim slatkim plodom. Nadam se da nismo ostavili puno posljedica na njoj sa takvim ponašanjem.... ali vidim da joj ne treba puno da opet bude divna kooperativna djevojčica, čim smo to i mi! Zaista je živa preslika nas samih! A tek kad me frustrira na isti način kako sam ja svog oca.... ma što zaista učiniti pri tome, a da bude fer?

No, naravno ne možemo se uvijek slagati... i ne možemo uvijek očekivati da nas doživljavaju. Mi smo se odlučili zadovoljiti sa "posluhom" oko najbitnijih stvari i samo njih. Ostalo rastežemo na način da je to dugoročno gledajući zdravije... Govorimo Ne kada je i samo onda kada je zaista Ne. I računali smo... ako ima puno, puno Da.. i puno ljubavi iskazane na njen način tijekom dana, nekako to Ne prođe s manjim frustracijama. Ponekad je i ljubav, kao i glazba... čista matematika.

Zna biti užasno teško... nemoguće za kontrolirati. Ali sila ne pomaže.

A da te puno puta neće čuti... bolje da se počneš privikavati.... i kasnije kad je manje unutar tog svog filma, lijepo razgovarajte, pa se pripremite za slijedeći put oko te situacije.
A niti to nije garancija da će uspijeti.

_________________________________

Zaista mislim da je najbolje da topic otvoriš u odgovarajućim dobnim skupinama, inače ćeš ovdje morati puno puta ponavljati da je i tvoje dijete bilo kooperativno do neke određene dobi. I ja sam, kao mama manjeg djeteta mislila da će moje dijete zauvijek biti kakvo je bilo i zaisat nisam razumjela mame s ne-kooperativnom djecom i uvijek sam vidjela u njihovom odgoju masu pogrešnih elemenata. Tek sad vidim da su ti elementi rezultat frustracije, a ne nečijeg stava.... No i tome se može stati na kraj s prihvaćanjem, ljubavlju i radom na sebi... (sebi, ne djetetu!)..

Ako postoji itko na ovom svijetu tko će oštro uprijeti prstom u nas i reći nam kakvi smo našim vlastitim riječima.... to će biti naše dijete. Nije lako... nije lako.... samo hrabro... bez pretjeranih očekivanja i s puno ljubavi...

[petrić]

Anita-AZ, . lijepo je znati da nisam sama na svijetu u svojim padovima!
i bilo bi lijepo kad bih znala sve te zabrane sročiti u tri rečenice, kao što kaže zdenka 2, ali to je postalo nemoguća misija.
kao prvo, njemu samome nije dovoljno kratko objašnjenje: mali filozof svaku riječ želi razraditi... s druge strane gotovo je sve postalo NE, sa sve manje manevarskog prostora da ponekad ipak kažem DA. NE može gledati televiziju i igrati play station preko tjedna jer ga to čini razdražljivim. NE može nekontrolirano jesti iz dosade jer to nije zdravo i sklon je debljanju. NE može se kreveljiti učiteljicama, protestirati kad nije prozvan, leći na pod u školskoj knjižnici da bi zabavio prijatelje... i takvih NE je svakim danom sve više, naprosto ne mogu zamisliti kakvo novo NE će mi nametnuti sutra. nema nikakvih problema sa svladavanjem gradiva, zapravo mu je ono prejednostavno, pa mu je u školi dosadno i znam da u tome leži dio problema. njegov stav je da se on samo " zeka " i ne razumije zašto mi odrasli radimo oko toga toliku strku!?
sve što, po mojem viđenju radi loše, zapravo radi samome sebi, a mi se zbog te njegove autodestruktivnosti osjećamo promašeno kao roditelji, nedorasli zadatku.

usput, molim moderatoricu da premjesti temu na 6 - 9! hvala!

[krumpiric]

ne kažnjavam nit lupam,ni ne derem se baš...objašnjavam i kad sam pročitala Juula skontala sam da se ponašam baš tako...pokušavam djetetu objasnit DA I JA IMAM SVOJE POTREBE I OSJEĆAJE i da se trebamo uzajamno poštovati.
Zasad funkcionira.KAd ima ispade pokušam razumijeti jer ni ja nisam uvijek najbolje volje...

[krumpiric]

lažem,imamo smirivanje,zato nemogu napisat da "Ne kažnjavam"

[Zdenka2]

Anita-AZ, . lijepo je znati da nisam sama na svijetu u svojim padovima!
i bilo bi lijepo kad bih znala sve te zabrane sročiti u tri rečenice, kao što kaže zdenka 2, ali to je postalo nemoguća misija.
kao prvo, njemu samome nije dovoljno kratko objašnjenje: mali filozof svaku riječ želi razraditi... s druge strane gotovo je sve postalo NE, sa sve manje manevarskog prostora da ponekad ipak kažem DA. NE može gledati televiziju i igrati play station preko tjedna jer ga to čini razdražljivim. NE može nekontrolirano jesti iz dosade jer to nije zdravo i sklon je debljanju. NE može se kreveljiti učiteljicama, protestirati kad nije prozvan, leći na pod u školskoj knjižnici da bi zabavio prijatelje... i takvih NE je svakim danom sve više, naprosto ne mogu zamisliti kakvo novo NE će mi nametnuti sutra. nema nikakvih problema sa svladavanjem gradiva, zapravo mu je ono prejednostavno, pa mu je u školi dosadno i znam da u tome leži dio problema. njegov stav je da se on samo " zeka " i ne razumije zašto mi odrasli radimo oko toga toliku strku!?
sve što, po mojem viđenju radi loše, zapravo radi samome sebi, a mi se zbog te njegove autodestruktivnosti osjećamo promašeno kao roditelji, nedorasli zadatku.

usput, molim moderatoricu da premjesti temu na 6 - 9! hvala!

Petrić, o nekim stvarima i treba razglabati i razgovarati puno, ali o nekima ne i kad se upuštaš u rasprave o tome, dovodiš samu sebe na tanak led. Ja sa svojim sinom puno razgovaram, tako ću i s kćeri, ali o nekim stvarima naprosto ne raspravljam. Objasnim kratko postavim svoj zahtjev, ukratko objasnim zašto i gotovo. Kažem jednom, ponovim još jednom, ako nema odaziva, kažem: rekla sam ti to i to dva puta, ponavljam ti još jednom i očekujem da me čuješ. I on čuje.

[fegusti]

jao, sto meni taj posao lose ide!
moje granice su svakim danom sve rastegnutije!
mic po mic i mala ostvari svoj cilj.
ima stvari koje joj uporno i svakodnevno ponavljam, a ona se isto tako uporno oglusuje.
nikada nije rekla NECU, ali uvijek govori EVO ili EVO SADA CU - samo to "evo sada cu" nikako da docekam :/

[vertex]

Petrić, o nekim stvarima i treba razglabati i razgovarati puno, ali o nekima ne i kad se upuštaš u rasprave o tome, dovodiš samu sebe na tanak led.

I ja sam se uvjerila da neke stvari nisu za raspravu. Neke su rasprave mom sinu služile isključivo zato da vidi dokle može rastezati stvar. Nikakve koristi od njih, ni njemu ni nama. I nikakve štete od odbijanja takvih rasprava - na kraju vidiš da i on cijeni činjenicu da ne može "mantat" vlastite roditelje.

[mmmama]

Raspravljanje dovodi do jos vise raspravljanja, vikanje do jos vise vikanja, kaznjavanje do jos vise kaznjavanja, zato je najbolje i ne poceti, a kad se pocne, sto prije s tim zavrsiti.

Roditelji cesto vide samo mali djelic slike i prebrzo reagiraju. Npr. mene je M. prije nekoliko dana lupila u trbuh i nije bas bilo bezbolno. Da sam pocela vikati, ljutiti se, ili nedajboze odmah smislila nekakvu sankciju, nikad ne bih saznala sto se zapravo dogodilo - rekla sam joj samo da me to boli, a ona se zacudila jer "Mowgli tuce Balooa po trbuhu i njega ne boli" (citala sam joj "Knjigu o dzungli" to poslijepodne - Baloo se pretvara da ga boli da bi M. bio hepi jer je jak). To je samo jedan primjer, a imam slicnih mnogo.
Imam i neslavniji primjer, kad sam vikala na M. jer je nesto razbila, pa mi je rekla "Mogla si to spremiti..." Pa da - zaista sam mogla. Pa sam se lijepo ispricala.
Topic o nekaznjavanju na ovom forumu je stvarno odlican.

[Anci]

Raspravljanje dovodi do jos vise raspravljanja, vikanje do jos vise vikanja, kaznjavanje do jos vise kaznjavanja, zato je najbolje i ne poceti, a kad se pocne, sto prije s tim zavrsiti.

Roditelji cesto vide samo mali djelic slike i prebrzo reagiraju. Npr. mene je M. prije nekoliko dana lupila u trbuh i nije bas bilo bezbolno. Da sam pocela vikati, ljutiti se, ili nedajboze odmah smislila nekakvu sankciju, nikad ne bih saznala sto se zapravo dogodilo - rekla sam joj samo da me to boli, a ona se zacudila jer "Mowgli tuce Balooa po trbuhu i njega ne boli" (citala sam joj "Knjigu o dzungli" to poslijepodne - Baloo se pretvara da ga boli da bi M. bio hepi jer je jak). To je samo jedan primjer, a imam slicnih mnogo.
Imam i neslavniji primjer, kad sam vikala na M. jer je nesto razbila, pa mi je rekla "Mogla si to spremiti..." Pa da - zaista sam mogla. Pa sam se lijepo ispricala.

U pravu si. Napisala sam gore da sam počela primijenjivati time out sa starijom kćeri jer je stvarno bila gruba prema mlađoj seki i željela sam to zaustaviti jer sam se par puta jako uplašila kad je malu gurnula, udarila. Onda sam uvidjela da mi se to baš ne sviđa pa smo s time prestali. Sad pokušavam kad nešto tako napravi dokučiti zašto- i prije sam pokušala dokučiti zašto da me krivo ne shvatiš, samo je prije prva reakcija bila- time out!

Zanima me gdje je ova tema o nekažnjavanju.
Topic o nekaznjavanju na ovom forumu je stvarno odlican.

[Anci]

Sorry na krivom citiranju!

U pravu si. Napisala sam gore da sam počela primijenjivati time out sa starijom kćeri jer je stvarno bila gruba prema mlađoj seki i željela sam to zaustaviti jer sam se par puta jako uplašila kad je malu gurnula, udarila. Onda sam uvidjela da mi se to baš ne sviđa pa smo s time prestali. Sad pokušavam kad nešto tako napravi dokučiti zašto- i prije sam pokušala dokučiti zašto da me krivo ne shvatiš, samo je prije prva reakcija bila- time out!

Zanima me gdje je ova tema o nekažnjavanju.

[mmmama]

I ja sam probala time out i necu nikad vise. Brrrrr...

Ovo je taj topic:
http://www.roda.hr/forum/viewtopic.p...javanje#703831

[mmmama]

A ovdje ima odlicnih argumenata ptotiv metode iskljucivanja:

http://www.roda.hr/rodaphpBB2/viewto...eka%9Enjavanje

[Anci]

Hvala, čitala sam rasprave preko sat vremena i stvarno ima odličnih postova!

[Vlvl]

jao, sto meni taj posao lose ide! moje granice su svakim danom sve rastegnutije!
nikada nije rekla NECU, ali uvijek govori EVO ili EVO SADA CU - samo to "evo sada cu" nikako da docekam

Tako nekako i kod nas. Kaže mali neki dan (nakon što je užicao da radim picu za ručak drugi puta u tri dana) Je li da sam postao dobar pregovarač? Rekoh ja: i predobar za svoje dobro.
A nije on tako dobar pregovarač, nego prilično ustrajan u tome da nešto neće, pa se meni ne da inzistirat na neprovedivom. I popuštam tamo gdje mislim da nije jako bitno. Jako bitnog čini se ima sve manje.