Moram ovo podijeliti....već sam spomenula negdje,imam odnedavno malog susjeda Kevina. Mislim,malog...to je ustvari već pravi dečko od 11 godina. Često pobolijeva,ali je pravi fajter...a mama je prava žena-zmaj.I makar moja malecka ima tek 15 mjeseci često se družimo. Nekako nam je lakše dok i jedna i druga znamo koliko treba snage za sve što nam djeca proživljavaju...No,na stranu jadanje. Kako je često u bolnici,Kevin se ne želi previše vezati na druge ljude,osim obitelji. Malo priča,a imena zna tek nekoliko. Ali,dok smo mi jučer uz kavu prevodile dijagnoze i laboratorijske nalaze dođe Kevin do Eni u sjedalici, pomiluje ju po kosi i veli: "I,Eni,kak si?" A mi obje :shock: , zinule i tek za par minuta su nam potekle suze i usne se razvukle u osmijeh....Dugo sam poslije toga razmišljala bih li na ovakav način zamijetila novu riječ,topli osmijeh i blagi dodir bolesnog djeteta da moje potpuno zdravo,bi li Eni bez spine bifide bila ovo milo,borbeno i strpljivo dijete kakvo je danas,i je li nekad bolest zapravo blagoslov za dušu...
I nek oprosti Gibbo,neću mu platiti korištenje autorskog prava: "...i svaki osmijeh tvoj k'o zastavu bih razvio...",nemože mi izići iz glave...