Drage moje,puno vam hvala na čestitkama,ali ova zadnja dva dana stvarno se ne osjećam dobro.
Dvije noći sanjam prijašnje kiretaže,pripreme za sljedeću,u snu oplakujem ovu trudnoću koja je izgubljena-u snu.

Mislila sam da sma spremna i fizički i psihički za ovu trudnoću ali izgleda da nisam.

Stalno provjeravam cice,da li su napete i sjećam se kako su se u prijašnjim trudnoćama jedan dan samo objesile,a na sljedećem uzv-u se vidilo da je plod umro.
Doktor kaže da dođem na uzv za 7 dana i kaže da ne treba beta pa radim testove urina i kad je crtica jednako tamna kao i jučer sva se uznemirem.
Znam da se ponašam iracionalno,ali jače je od mene.
Muž mi ide na živce,došlo je do toga da me već njegova prisutnost nervira,ljuta sam jer ne rješava neke stvare po kući koje me prije ne bi tako uznemiravale.
On je uz mene,ali uglavnom šuti,takav je tip i ponavlja -ne brini,sve će biti dobro i opet zašuti,a meni to nije dovoljno.
Pa ovo je gore nego najgori pms.
Jedino na poslu mi je o.k. jer nemam vremena tazmišljati o tim lošim prognozama.
Znam da moram biti pozitivna i da je pozitivnost jedna od karika uspjeha,ali teško je.
Volim vas sve i stvarno ne znam što bih bez vas i vaše potpore.
Na kraju,neka mi oproste one žene koje još čekaju svoju trudnoću i možda osjećaju da bi voljele sada biti na mom mjestu.
Vjerujem da me neke neće razumijeti kao što često ni ja nemam razumijevanja prema onima koje pate za trećim djetetom,a imaju dvoje ili što moraju mirovati,a imaju uredne trudnoće itd.
Valjda je svakom njegova bol najveća.