Cijelu trudnoću sam znala da ovaj puta želim drugačije. Nije da je prvi puta bilo tako strašno, zapravo je porod bio jako brz i to jedino bilo što sam htjela da bude slično i sada ali…
Ušla sam u 37 tjedan i već tjedan dana sam imala pojačane kontrakcije, uglavnom osjećala sam da sam blizu. Dotad smo već obavili tečaj u Varaždinu i bili na jednom pregledu i razgovoru o samom porodu sa krasnim dr. J.
Krajem tjedna , u petak sam od jutra osjetila snaznije kontrakcije i pomislila da bi moglo nešto biti. Taj dan sam se stalno čistila, al kontrakcije se nikako nisu ustabilile. Kao da bi krenule pa se opet smiri. Došao vikend i ja se totalno prepustila, nekako odlučila uopće ne misliti. Pa ipak je još bilo dosta rano.
I nedjelju na ponedjeljak opet pojacane kontrakcije, jaka bol u krizima, ne mogu se cijelu noc nikako namjestit al uvjerim sebe da je sve lazno i da sam jos daleko..
Ujutro otpremim sina u vrtić, MM krene na posao a ja odlučila si malo napunit kadu i uživat, da malo opustim mišiće. I tek što sam ušla u kupaonu osjetim jak pritisak, ko da mi se sprema neki gadni proljev i pljusne voda. Da, da, znam da je to to al još ne vjerujem, čekam još malo, pljusne još jednom al malo…Ok. To je to, sva i sretna i u suzama zovem MM, tuširam se, spremam stvari i mi polako krećemo za Vž. Bilo je 9 i 45 kad je pukao vodenjak, ja u 37+6.
Nisam imala trudove, al kako sam prvi put rodila ni dva sata nakon puknuća vodenjaka mi smo krenuli nekih sat vremena nakon puknuća da ne bi opet krenulo brzo. I tu sam napravila prvu grešku. Ne uspoređivat porode. Ne očekivat da će išta biti slično. Ne žurit.
Na putu za Vž zovem dr J., javljam da dolazimo, kaže da nas čeka i da je i dežuran, i nakon toga skroz sam mirna. Gotovo jedva čekam da dođemo.
Na pregledu samo jedan centimetar. Razočarana. Očekivala sam bar malo više, obzirom na proteklu noć. No, kako je vodenjak pukao, primaju me, idemo polako u rađaonu, nakon klizme ( zahvaljujući vrlo obzirnoj sr D., čist ok iskustvo), smještamo se u boks, dolazi MM, upoznajemo prekrasnu sr E. i sve je baš dobro. Ja sam dotad malo napeta jer je već dva a imam osjećaj da i dalje ništa…
Svi nas ostavljaju na miru, puštaju muziku, i mi uživamo. Al nekih značajnijih kontrakcija nema. Nema ni neke boli. Povremeno ulaze primalje, nude mi loptu. Odbijam jer imam osjećaj da mi ne bi pasala.
Negdje oko četiri dolazi dr pogledat me, al nema i dalje napretka nalaza. Ja i dalje na jedan cm. Zaključuje da se radi o visokom puknuću vodenjaka i odluči mi ga prokinuti. Nije me ništa pitao, ja sam vidjela da uzima spravicu za prokidanje i znala sam što radi, no i vjerovala sam mu i nisam ništ komentirala. Bila sam nekako sigurna da će sad se malo ubrzat stvari, pa kad je meni pukao ujutro a ništ dosad, možda je to i trebalo napravit. Ništ ne osjećam , samo krene navala tople tekućine, i ja se nekako ohrabrim. Opet nas svi ostavljaju, tek povremeno primalje dolaze provjerit kak sam i da li nam nešto treba. Dolazi nekih šest sati i ja , koja sam inače pravi mali gladuš i mogu jest svakih sat vremena, sam već turbo gladna. Jedem tortice, energetske pločice, kolače. Sve što sam pripremila, al ja bi još ..
Prošlo je oko tri sata od prokidanja i ja počinjem osjećat jače kontrakcije. Polako se spuštaju na svake dvije minute i čini se da onako, dosta bole. Kombiniram ipak loptu sa stojećim položajem naslonjena na krevet. I tako mi je najlakše..
U međuvremenu mi nude drip al odbijam..
Lopta me je ugodno iznenadila , i skroz mi je pasala, al samo do onih jakih trudova, tada mi je bilo prebolno sjest na loptu. Njih sam odradila stojeći. I tako sam uglavnom od sedam prostajala do nešto prije jedanaest sati. Pregled. 6cm. Računam kako će mi ovim tempom trebat još par sati, a već se osjećam jako umorno i iscrpljeno. Trudovi bole al nisu izgleda skroz učinkoviti. Prošlo je zapravo više od 12 sati od puknuća vodenjaka, bol je bila prilično jaka.
I pristajem na dolantin. Al samo na pola ampule. Računam da će me malo opustit i smekšat. I nakon dolantina se skroz opuštam i prepuštam. Tada sam legla jer sam bila umorna. Trud , čini mi se ne dolazi dosta dugo. Pitam MM, kaže da je prošlo više od deset minuta. Mislim si , pa nije valjda da mi je zakočio trudove. I onda stiže. Jak, oo, izrazito jak. Samo sam jako stezala supruga za ruke. I tako još dva strašno jaka, mislila sam da mi tijelo neće izdržat. U jednom trenu sam samo ponavljala da ne mogu, da ja to neću moći…A bili su sa velikim razmakom između al ja se od te boli uopće nisam stizala odmorit. I sa četvrtim ili petim trudom od dolantina osjetim nagon za tiskanje. Poznat osjećaj. Pa nije valjda da sam se skroz otvorila i da je glavica već dolje. I još jedan ili dva truda ( ne sjećam se točno). Osjetim da glavica ide. Dobivam poriv i tiskam, glavica je malo vani, pita me primalja dal je hoću probat. Kako ne, pipam kratko, iznenadi me kako pipam malom površinom. Osjetim tada jako pečenje. I ne staje. A tiskala bi al nema truda a neide na prazno. Kaže mi MM da je to trajalo otprilike do minutu a meni se činilo jako dugo. U međuvremenu me i MM i dr. pitaju za stolčić, sve je spremno a ja sam u nekom visokom sjedećem na rubu stola i u tom trenu ne vidim kako bi se digla i zakoračila sa stola da dođem do stolčića a glavica malene mi je skroz u kanalu. I samo brzo govorim da me nek ne pomiču ni milimetar jer ne mogu a i osjećam jako pečenje. I dobro mi je u tom položaju u kojem jesam. Sjećam se da mi je prostrujilo kroz glavu da nemam nikakav pritisak na kralježnicu i da je to baš super.
I dolazi trud, kratko pomazim trbuh i velim; idemo sad malena, i krenem jako tiskati, skroz sam zaboravila disati, osjećam prolaz glavice i onda strašnu navalu topline u kanalu prilikom prolaska tijela. Neopisiv osjećaj. Prekrasno.
Pri prolasku tijela samo sam kratko za sebe rekla, evo, ide mišica… Danas nemam pojma kak sam uspjela i govorit prilikom tiskanja.
Daju mi je , malo sam izgubljena, mazim je,osjećam se predivno, jedino, čini mi se jako ljubičasta pa samo pitam jel dobro.
Pričekali smo da pupčana prestane pulsirati, tata je reže.. Kratko je izmjere i važu i odmah mi je daju. Ja nisam nigdje popucala, sve je super. Rađam posteljicu.
I onda su nas zapravo vrlo brzo pustili same. I još otprilike sat i nešto boravimo svo troje u boksu. Lijep osjećaj imati i dijete i supruga uz sebe u tom razdoblju. Tada malena baš i nije htjela dojiti, samo bi spavala, mada je prvi put skroz spremno prihvatila cicu i par puta povukla.
Jas sam se osjećala skroz ok, jedino jako iscrpljeno.
Sad, jedino doista žalim što nisam uspjela do stolčića. Al doista nisam mislila da će u par trudova sve završiti i da gotovo neću stići dolje. A dolantin..nije me omamio uopće, nije mi nimalo smirio bol. Al me opustio, i mislim si da mi je doista i trebao taj mali poticaj. Jer ja sam bila napeta, koliko god sam se trudila opustiti i gotovo stalno sam razmišljala kako sve jako dugo traje. Gotovo da sam bila razočarana u svoje tijelo. I to je sigurno bila kočnica.

Boravak u bolnici je bio dobar. Osoblje ljubazno, nenametljivo. Sobe ok. Higijena skroz ok. Baš mi je zapravo bilo lijepo. Varaždin će mi ostat u prekrasnom sjećanju. I puno hvala svima koji su omogućili da nam ovaj porod bude još ljepše iskustvo. Doista sam sretna što smo mogli i na taj način roditi. Bez stresa, nepotrebne buke, rutine.


Peti dan po rođenju naša mala mišica ( 3260 i 49cm) dobiva ime- Julija. I uživamo s njom. I s Jakovom. Prekrasno je imati ih dvoje…
A Julija me moram priznati skroz osvojila. Ponovo sam se zaljubila...