Lolici svaka čast zbog toga što je intervenirala kod psihologice zbog svog djeteta napadača. To govori o njezinoj empatiji, i brizi i za svoje i tuđe dijete jer je očito razmišljala kako bi se osjećala da je u koži majke napadnute curice. Obično je, nažalost, češće da roditelji napadnute djece traže pomoć, a roditelji napadača ignoriraju situaciju i egoistično ju nastoje učiniti bezazlenom, ne razmišljajući o koži onog drugog djeteta.
Sad je je li metoda psihologice dobra ili ne to je drugo pitanje ali u konkretnom slučaju je očito pomogla. Pa je samim time više dobra nego loša.