 |
|||
pa trebalo bi pitati ove koji pisu takve knjige i tekstove, a inace - slazem se s tobom.anchie76 prvotno napisa
dijete se ne moze "zakaciti" na nosenje.. ono je "zakaceno" na to svojim postojanjem.. njemu je to u genima i jedna od osnovnih potreba. Dijete je noseno 9 mjeseci 24 sata dnevno, zbog cega bi nakon tog perioda pozeljelo prestati biti noseno i zagrljeno od strane mame?
da, ima raznih tekstova, u kojima pišu dijametralno suprotne teorije o odgoju djece.
Nego kad se čovjek dosta toga načita počne mu se stvarati slika u glavi kako se te teorije razvijaju. (ovo dalje je slika koji sam si ja stvorila, možda ima i detalja koji nisu skroz točni) Zapravo se negdje sredinom 20og st. pojavila ta ideja da se djeca naviknu na nošenje i da ih se treba pustiti da se isplaču. U zadnje vrijeme uz neka nova istraživanja (između ostalog i posljedica takvih postupaka, tj. psihosomatskih problema ljudi čiji su se roditelji nekad uspjeli držati smjernica o ostavljnju djece da plaču) razvila se ova druga teorija o kojoj mi pričamo. I dobro je da se razvila. Ja u tome vidim neki pozitivan pomak. Ali izgleda da će trebati još dosta da se malo veći pomak dogodi u glavama ljudi koji savjetima maltretiraju novopečene majke.
potpisujem ovo, al vise nemam pojima kako to kod njih djeluje - ja sam odlucila da cu ga nositi ako treba i bok!!! al necu dat da ga svi pipaju i nosaju kad im se prohtje, za to nema potrebe.
do 6. mjeseca sam dijete non stop nosila
i mm ga je puno, puno nosio. i svi koji su nam dosli u psojetu
Evo ti jedan strasno zanimljiv tekst na ovu temu
http://www.roda.hr/tekstovi.php?Teks...2ID=&Show=2295
Važnost "faze naručja"
Tijekom dvije i pol godine koliko sam živjela među Indijancima iz kamenog doba u džungli Južne Amerike (ne odjednom, već u pet zasebnih ekspedicija s puno vremena između svake od njih kako bi imala vremena za osvrt i razmišljanje), shvatila sam da naša ljudska priroda nije ono što su nas učili da je. Bebama iz Yequana plemena nije bilo potrebno tiho i mirno mjesto za spavanje, one bi blaženo zadrijemale kada god bi bile umorne, dok bi muškarci, žene ili djeca koji su ih nosili, plesali, trčali, hodali, vikali ili veslali kanue. Mala djeca su se igrala bez svađe i prepiranja i spremno i bez pogovora su slušala odrasle.
Ideja o kažnjavanju djeteta očigledno nikada nije pala na pamet ovim ljudima, niti je njihovo ponašanje davalo naznake bilo čega što bi se istinski moglo zvati popustljivost. Nijednom djetetu ne bi palo na pamet, niti u snu, uznemiravati, prekidati odrasle ili da ga odrasli moraju čekati. S napunjene četiri godine, djeca su više doprinosila radnoj snazi njihove obitelji nego što su ih koštali.
Bebe u naručju gotovo nikada nisu plakale i, zaprepašćujuće, nisu mlatarale ručicama ili njima udarale, izvijale leđa ili grčile ruke i stopala. Tiho bi sjedile u svojim nosiljkama ili spavale na nečijem boku – raspršujući tako mit da se bebe moraju grčiti kako bi "vježbale". Kada bi se uplašile tijekom prvih mjeseci puzanja i hodanja, bebe nisu ni od koga očekivale da im priđe već bi, umjesto toga, same prišle majci ili drugim skrbnicima kako bi potražile znakove sigurnosti potrebne za nastavak njihovih istraživanja. Bez nadgledanja odraslih, čak bi se i najmanji mališani rijetko ozlijedili.
Je li njihova "ljudska priroda" drugačija od naše? Neki ljudi, zapravo, zamišljaju da je. No postoji, naravno, samo jedna ljudska vrsta. Što mi možemo naučiti od plemena Yequana?
Naša urođena očekivanja
Najprije, trebali bi pokušati u potpunosti shvatiti formativnu moć onoga što ja nazivam fazom naručja. Ona počinje s rođenjem i završava s počecima puzanja, kada se dojenče svojom voljom može udaljiti i vratiti do skrbnikovog koljena. Ta faza se jednostavno sastoji od 24-satnog kontakta dojenčeta s odraslom osobom ili starijim djetetom.
U početku sam zamijetila da je to iskustvo naručja imalo impresivne učinke na zdravlje beba i da one nisu bile "problematične". Njihova tijela su bila meka i prilagođavala bi se bilo kojem položaju koje je bilo pogodno za one koji su ih nosili – neke osobe su čak nosile svoje bebe tako da bi ih držale za šaku, a bebe bi visile niz njihova leđa. Nije mi namjera preporučiti ovaj položaj nošenja, nego sama činjenica da je on moguć pokazuje opseg onoga što se bebi čini udobnim. Suprotno ovome je očajna neudobnost dojenčadi koja su pažljivo polegnuta u kolijevku ili kolica, nježno pokrivena i ostavljena dok im se ne ohladi želja za živim, toplim tijelom koje je, po prirodi, njihovo pravo mjesto – tijelo koje pripada nekome tko će "povjerovati" njihovom plaču i olakšati njihove potrebe širom otvorenih ruku.
Zbog čega dolazi do nekompetentnosti u našem društvu? Od djetinjstva pa nadalje, uče nas da ne vjerujemo našem instinktivnom znanju. Govore nam da roditelji i nastavnici znaju najbolje i da, kad se naši osjećaju ne slažu s njihovim idejama, mi smo ti koji griješe. Uvjetovani da ne vjerujemo vlastitim osjećajima, lako nas je uvjeriti da ne vjerujemo bebi čiji plač govori: "Ti bi me trebao/la držati! … Ja bih trebao/la biti uz tvoje tijelo! … Ne ostavljaj me!" Umjesto toga, mi prelazimo preko našeg prirodnog odgovora i slijedimo obrazac koji diktiraju "stručnjaci" za njegu djeteta. Gubitak vjere u našu urođenu stručnost ostavlja nas da se okrećemo od jedne knjige prema drugoj, kako svaki uzastopni modni hir propada.
Važno je shvatiti tko su pravi stručnjaci. Drugi po redu najveći stručnjak za njegu i odgoj djeteta je unutar nas, upravo onako kako se nalazi u svakom živom biću koje, po definiciji, mora znati kako skrbiti za svoje mlade. Najveći stručnjak od svih je, svakako, sama beba – programirana milijunima godina evolucije da signalizira svojoj vlastitoj vrsti, zvukom i djelom, kada je briga pogrešna. Evolucija je istančan proces koji usavršava naše urođeno ponašanje sa zadivljujućom preciznošću. Bebin signal, razumijevanje tog signala od njegovih ili njezinih skrbnika, nagon da se on poštuje – sve su to dijelovi karaktera naše vrste.
Uobraženi um se pokazao nespremnim pogoditi koji su to autentični zahtjevi ljudskih beba. Često se čuje pitanje: "Trebam li podignuti bebu kada ona plače? Ili bih, ipak, trebala pustiti bebu da se malo isplače? Ili bih trebala pustiti bebu da plače kako bi znala tko je glavni i kako ne bi postala "tiranin"?"
Nijedna se beba ne bi složila sa bilo kojom od ovih nametnutih tvrdnji. Bebe nam jednoglasno daju do znanja najjasnijim signalima da ih se uopće ne bi trebalo ispustiti iz naručja. Obzirom da se ova opcija ne zagovara u suvremenoj zapadnoj civilizaciji, odnos između roditelja i djeteta je ostao nepovoljan. U igri je kako naučiti bebu da spava sama u svom krevetiću, dok se uopće ne razmatra činjenica da li je zaista potrebno suprotstavljati se bebinom plaču. Iako je knjiga Obiteljski krevet, Tine Thevenin, ali i drugih pisaca napravila korak naprijed kako bi otvorila temu djece koja spavaju s roditeljima, još uvijek se nije progovorilo o važnom načelu: djelovati suprotno našoj ljudskoj prirodi, znači nepovratno gubiti na blagostanju.
Kad jednom shvatimo i prihvatimo načela poštivanja naših urođenih očekivanja, tada ćemo moći točno otkriti koja su to očekivanja – drugim riječima, na što nas je evolucija privikla da iskusimo.
Formativna uloga faze naručja
Kako sam otkrila da je faza naručja presudna za osobni razvoj? Prvo, vidjela sam opuštene i sretne ljude u šumama Južne Amerike kako svoju djecu vuku svuda uokolo i nikada ih ne ispuštaju iz ruku. Malo po malo, uspjela sam uvidjeti vezu između te jednostavne činjenice i kvalitete njihova života. Kasnije sam došla do određenih zaključaka o tome zašto je iznimno važno za početnu postnatalnu fazu razvoja biti u stalnom kontaktu sa svojim skrbnikom.
Čini se da osoba koja nosi bebu (obično je to majka u prvim mjesecima, a često i dijete u starosnoj dobi od četiri do 12 godina koje donosi bebu majci na podoj) postavlja kamen temeljac za kasnije iskustvo. Beba pasivno učestvuje u trčanju, hodanju, smijanju, radu i igri onoga tko ju nosi. Određene aktivnosti, ritam, modulacija jezika, raznovrsnost onoga što vidi, noć i dan, raspon temperatura, vlažnost i suhoća i zvuci života zajednice, tvore osnovu za aktivno učešće koje počinje sa šest do osam mjeseci starosti gmizanjem, puzanjem i, kasnije, hodanjem. Beba koja je sve ovo vrijeme provela ležeći u tihoj kolijevci ili gledajući u unutrašnjost kolica ili u nebo, propustit će većinu ovih vrlo važnih iskustava.
Važno je, također, da zbog djetetove potrebe za učešćem, skrbnici ne sjede i ne bulje u bebu, te da uporno ne postavljaju pitanja koja beba želi čuti, već da i sami vode aktivan život. Ponekad je nemoguće odoljeti nagonu da bebu obaspete poljupcima; ipak, beba koja je programirana da gleda kako živite svoj život pun poslova, bit će zbunjena i frustrirana kada budete provodili vrijeme gledajući je kako živi svoj život. Beba koja u potpunosti upija što je život na način na koji ga živite vi, bit će zbunjena ako od nje zatražite da upravlja njime.
Druga, vrlo važna funkcija faze naručja je, čini se, izmakla pažnji svih (uključujući i mene, sve do sredine 60-ih godina prošlog stoljeća). Radi se o tome da je bebama potrebno pružiti načine za pražnjenje njihove prekomjerne energije, sve dok one to nisu same sposobne učiniti. U mjesecima prije nego što se same mogu pokretati, bebe nagomilavaju energiju putem apsorpcije hrane i sunčeve svjetlosti. Bebi je, stoga, potreban konstantan dodir s energetskim poljem aktivne osobe, koja može isprazniti neupotrijebljeni višak za njih oboje. Ovo objašnjava zašto su bebe Yequana plemena bile tako čudno opuštene – zašto nisu bile napete, nisu udarale, izvijale se ili savijale kako bi se oslobodile neudobne nakupljene energije.
Kako bi se pružio optimalan osjećaj boravka u naručju, mi sami moramo učinkovito isprazniti našu vlastitu energiju. Vrlo brzo ćete smiriti uznemirenu bebu trčeći uokolo ili skačući s bebom u naručju ili plešući ili radeći bilo što, što eliminira višak vaše energije. Majka ili otac koji iznenada moraju izaći van kako bi nešto obavili, ne bi smjeli reći: "Evo, ti pridrži bebu. Ja idem skoknuti do trgovine." Onaj koji trči u trgovinu može dijete povesti sa sobom. Što više akcije, to bolje!
Bebe i odrasli iskuse napetost kada dođe do zastoja u cirkulaciji energije u njihovim mišićima. Beba koja bjesni zbog neispražnjene energije, traži akciju: skakanje i trčanje u dnevnom boravku ili ljuljanje. Bebino energetsko polje će odmah iskoristiti ispražnjeno energetsko polje odrasle osobe. Bebe nisu krhka stvorenja kojima moramo rukovati u rukavicama. Zapravo, beba koju se tretira krhkom u ovom razdoblju formiranja, može se uvjeriti da je stvarno krhka.
Kao roditelji, možete spremno postići majstorstvo koje dolazi s razumijevanjem protoka energije. U tom procesu ćete otkriti puno načina kako pomoći bebi da zadrži opušteni mišićni tonus pradjedovskog blagostanja i osigurati nešto od mira i udobnosti koje je potrebno da bi se dojenče u svijetu osjećalo kao kod kuće.
Tekst je fenomenalan!
Mi smo ( bili ) nosači!
Stariju curicu smo godinama ( a sad ima pune tri i pol ) uspavljivali na ramenu, skakutanjem ili poskakivanjem na krevetu.
Sada moja djevojčica ( ne, mama, ja sam djevojka ), obuče pidžamu,
opere zuboviće-buboviće i kaže- mamaaaaa, jaaako sam pospana, ja bi
išla u svoju sobu. A ja :shock: buhuuuu moja djevojčica raste!
Pa sam si rodila još jednu, koja nije bila pretjerana nosačica, više voli
kolica ( a mama ima dvije marame i mei-tai).
Ipak, kad je bila nemirna spasio nas je mei-tai i to vezanje na leđima
( nakon što je napunila oko 5 i pol mjeseci )
Koliko smo puta usisavali, prali podove i stavljali sušiti robu......
A čuj, kad si već vezao dijete ne možeš sjesti na njega, vani ružno vrijeme, a možemo barem kuću srediti!
S mei-taiem i J. na leđima sam i krevetić rastavila u jednoj sobi i
ponovno ga sastavila u drugoj ( počela je padati s bračnog kreveta pa co-
sleeping prakticiramo drugi dio noći )
I događaj od večeras. J. ima 9 i pol mjeseci, navečer je ja stavljam na
spavanje, milujem je po leđima nakon sikenja i zaspe, nekad odmah,
nekad nakon 20 min u svom krevetiću. Dok nije počela padati s kreveta
uspavala bi se sama.
Večeras zamolim MM-a da preuzme ( ja glaaaadna ), vraća se nakon
nekoliko, kaže- znaš, ja sam nju uspavao tako da je ležala meni na
prsima. Meni je to nekako super!
A ja
Fali jadnom čovjeku nosanje, a mlađa se ne da. Puzi, hoda uz
namještaj, "lovi" stariju seku, nema vremena za nosanje, uzbudljivije je
na podu.
Puno se nosila, svi su je nosili i jos uvijek se voli nositi ... oci joj se zacakle kad vidi da navlacim pouch
A sve to tako (pre)brzo prode!
tekst sam ja pročitala u trudnoći, kupila maramu i zamislila kako će to dijete lijepo visjeti meni na boku mirno i zadovoljno i samo tako izrasti u emocionalno stabilnu osobu
Poka, ja sam davala dijete svakom tko je imao želju da ga nosi, samo ako je dijete htjelo (većinom nije). Činilo mi se pozitivno da upoznaje druge ljude, a i ja bih odahnula na tih pola minute, koliko bi seanse u prosjeku trajale.
Unazad tjedan- dva place kad ga primi netko drugi, vise mu nije svejedno
p.s. Odlican je txt. o nosanju.
ajd nek mi neko objasni kako nosi bebača u jednoj ruci od recimo 8kg, dok drugom npr. vješa veš.
to ja radim, naime. i nije mi bed (navikla sam se), ali imam osjećaj da bebina težina nije baš dobro raspoređena u toj jednoj ruci, pa tkđ. pitam koja je razlika kad sjedi u viperu na guzi i kod mene u jednoj ruci opet na guzi gdje čak nema baš dobar oslonac ni na kičmu?
da ne mislite...,naš viper je u upotrebi max.20 min dnevno, ali i to sam puno rekla.
generalno, kako nosite svoje bebe u rukama?
dajte malo slimbi
što se tiče oslonca za kičmu, a i lakšeg nošenja, mislim da bi ti sling ili marama dosta pomogli. Ali da će vješanje robe tada biti pjesma, to nisam reklaajd nek mi neko objasni kako nosi bebača u jednoj ruci od recimo 8kg, dok drugom npr. vješa veš.
to ja radim, naime. i nije mi bed (navikla sam se), ali imam osjećaj da bebina težina nije baš dobro raspoređena u toj jednoj ruci, pa tkđ. pitam koja je razlika kad sjedi u viperu na guzi i kod mene u jednoj ruci opet na guzi gdje čak nema baš dobar oslonac ni na kičmu?
da ne mislite...,naš viper je u upotrebi max.20 min dnevno, ali i to sam puno rekla.
generalno, kako nosite svoje bebe u rukama?
dajte malo slimbi
Baš si me vratila u vrijeme porodiljskog dopusta...
Ako ti hoće biti u viperu, mislim da od 20 min neće biti velike štete, samo ne treba s time pretjeravati.
Nisi rekla koliko je bebač star i da li se posjeda sam?
za 5 dana 4mj. ali je velik i težak, 8kg.
imamo mi i marame, ali nam služe za spavanje i za šetnju. 8)
ja sam znala vezati maramu bočno za vješanje veša ili usisavanje (onda još nisam imala sling, a ako bih vezala prednji križni vez onda mi je previše smetala ispred mene). Lakše je utoliko što je dijete sigurno pa ne mislim hoće li se naglo izviti i pasti, a i obje ruke su ti slobodne, premda nisi baš pokretna kao bez opterećenja. I pošteno bih se izbogaljila, ali netko je to morao obaviti.
Ne znam kako uopće uspiješ vješati veš jednom rukom :?
eeeeee
još ga uspijem i složit lijepo da ga ne moram poslije peglat..
šalim se to malo teže, al dobro ispadne
ma da, ne mo'š baš puno s djetetom na rukama. naš mišek je dugačak i sav se nekako izvije ko kifla :/ onda se "bacaka" i određuje smjer nošenja, te mora hvatati okolo...
Haj! Ja nova na forumu iako vas već dugo čitam.
Što se tiče nošenja apsolutno se slažem, volim kad su blizu, lice uz lice, kad onako lijepo mirišu, kad uzvrate smješkom. No, kod mene neki drugi problem, ja naime imam blizance (6 tjedana stari)
Često obadvojica plaču istovremeno, a ja sama doma. Mogu ih uzeti u naručje samo dok sjedim u nekom poluležećem položaju, sve ostalo mi je neizvedivo. Tako da ih u tom slučaju stavim u kolica ili na baby rocker pa im pjevam, pričam i sl. da se umire.
Ima koja mama s blizićima i sličnim problemom sto se tiče nošenja?
joska, dobrodošla, pogledaj na pdf-u o duplićima
http://www.roda.hr/rodaphpBB2/viewforum.php?f=77
ako nema takve teme možeš i otvoriti novu. Ja se otkad sam rodila pitam kako mame blizanaca preživljavaju. A cure koje su tamo će ti sigurno znati dati bolji odgovor. Možda bi se mogli staviti u dva slinga pa u šetnju.
nisam bas sve procitala, al ono s pocetka tipa " kaj ih nosate cijeli dan, nis ne radite po kuci ", to mi je... imam frendicu koja ne nosi, pece kolace umjesto toga, kao naviknut ce se... pa?? mi smo malenog puno nosili, cesto je spavao na meni, sad ima 16 mjeseci i ja bi ga nekad htjela nosat malo, al neda se, on hoce hodat, nosim ga samo za uspavljivanje - nekad ni 5 min, nekad ga samo drzim u rukama i sjedim s njim ( zbog bebe u trbuhu ) ili kad bas on to hoce.. a kaj se tice rada po kuci, uvijek je bebac bio ispred svega, a na kraju krajeva bebe dosta spavaju, pa taman da spava i samo 1 sat na dan sve se stigne ak se redovito odrzava.. ( ak je to vec tolko bitno ). sjecam se jedne situacije, moj maleni valjda vec godinu dana ( mislim da je imao 12,5 kg )i ja ga kod gore navedene frendice uspavljujem na rukama, a ona svoju bebu od mjesec dana odnjela u kindic - zaspat ce i gledala me ko s podsmjehom kaj teglim malca, moram priznat da sam se osjecala malo nelagodno, makar sam uvjrena da sam ja u pravu a ne ona. eto malo i mog misljenja i iskustva.
dali nosite dijete na rukama
Od prvog dana bez obzira na carski,ne bih taj osjećaj mijenjala nizašto.Da,ima dana kad kičma ne boli a ima dana kad rastura,ali nije mi žao ni jednog trenutka. To je toliko povjerenje u mene i tolika ljubav a jednog dana kada počne hodati imam osjećaj da će mi nošenje jako faliti.Toliko je nosim da to radim i kad ne traži. Usput mrzi kolica,marame,klokanice,dakle,moje gole rukice. Prvi pogled na svijet neka joj iz moga naručja bude najsigurniji i najljepši
moja curica baš i nije neki nosać,a moram priznati da mi to ponekad nedostaje....ali opet kad hoće na ruke na rukama je, kad ju nešto boli naravno da su tada ruke svetinja. i jaod priča kako djecu ne treba nositi.
Moja beba i ja smo od njenog 9. dana ostali doma sami i vjerojatno iz razloga što sam samo ja bila na raspolaganju za nošenje (a to je malo u odnosu kad su tu muž, bake i slično), on se ne voli baš previše nanašati. Voli leati i mahati nogama i rukama...to mu je zakon. Nisam pristalica stalnog nošenja djece, vjerojatno je i to razlog.
Više ga volim staviti pored sebe da spava...maziti se s njim. Sad kad je počeo puno migoljiti, nije mu to čak niti udobno. Ali zato je zagrljaj super za uspavljivanje, onda ga spustim, on pogleda da li sam ja još uvjek tu...i to je to..nastavi spavati.
Ja svoje zrno imam već pet mjeseci non stop na rukama. Ruke ne osjećam jer zrnčica ima 8 kg, ali baš me briga jednom je mala. :D
Fizijatri vise preporucuju 'podlogu', tj. dijete pustiti u krevetic, ili na pod na strunjacu, ili bilo koju tvrdu podlogu, radi razvoja motorike. Od kada su moji na podu (odkako se mogu prevrnuti na trbuh i nazad), puno brze stjecu nove motoricke vjestine, svaki dan primijetim nesto novo. Najtezi period mi je bio upravo prije toga, kad su se stalno htjeli nositi jer smo ih tako navikli. (Mora biti lakse s jednim djetetom, ja imam blizance.) Jos uvijek ih doduse dosta i nosimo, uglavnom kad bas moramo jer ne zele zaspati i sl. I to je po meni vise nego dovoljno, ima i drugacijih nacina pokazivanja privrzenosti i mazenja. Od nosenja bole ruke, bole ledja, a od 'kljakave' mame nema velike koristi
Moj je čak nervozan kad ga se puno nosi, osobito po ovim vrućinama kada se zaljepimo što od mojeg, što od njegovog znoja. Najviše voli biti slobodan, da može mahati nogama i rukama. Evo 3 mjeseca i 5 dana, jučer se okrenuo samostalno s leđa na bok.
Ja svoju curicu nosim po kući kad to želi, vani u marami, navečer da zaspe... Uvijek mislim kako bi i meni brzo dosadilo biti u krevetu ili stolici dok drugi svašta nešto rade, a ja ne mogu sudjelovati.
Dobro je da dijete bude i na tvrdoj podlozi, samo bih (još jednom) istakla da krevetić nije tvrda podloga. Bude li dijete previše u krevetiću zbog premekane podloge neće se na vrijeme razvijati motorika, a kad se bude počelo uspravljati neće imati mjesta za puzanje nego će se odmah podizati uz rešetke i tako "preskakati" bitne faze u razvoju.
Inače smo u klubu nosača.
mi smo u klubu nenosača. moja malena, sad 2 i pol mj. nikad nije pokazivala nikakvu pretjeranu želju da je nanošavam i da je stalno imamo po rukama. inače je sama po sebi vrlo uravnotežena i smirena beba, to svi primječuju, dakle kakvi starci takva i beba
uglavnom mi prakticiramo puno više maženja i govorancije nego nosanja i ne fali mi ništa nosanje. čak sam i happy da je naša bubica tako postavila pravila igre. ja sve stignem, imam čak i vremena za sebe i prije svega napretek vremena za nju i onda bez stresa, umora i razno raznih bolova i trnaca posvuda mogu joj se posvetiti duhom i tijelom čitava.
inače onaj tekst gore mi je predivan, ali radnja je postavljena u sasvim jednom drugom podneblju i načinu življenja, to također treba uzeti u obzir.
ponekad pomislim, bilo bi divno tako živjeti, bez stresa, bez šefova, bez novih automobila, mobitela i trke za novcem, bez ograničenih porodiljskih itd...
Nosamo se stalno u svim položajima i svim vrstama nosiljki jer gospodin želi puno akcije i sve želi promatrati. I nema šanse da odspava više od 15 min ako nije u nosiljci. Mamina maza
Od dana kada je došla na svet, Duna je u slingu...tako smo izašle iz porodilišta
Stariju ćerkicu nosimo od njenih 40-tak dana, još uvek....naravno, zbog njenih 17 kg češće je nosi tata.
Nikada nismo imali stav da će se "navići na ruke"...pa i da se naviknu, šta tu ima loše...to su mamine i tatine ruke....ima li gde lepše kad si mali?
Trenutno stanje nosiljki:6! Jedna marama, dva mei-tai(koje ne koristimo) i tri slinga, sva tri u opticaju. Jednom slingaš-uvek slingaš
Naravno da je nosanje bitno - nekom detetu više, nekom manje. I ja sam svoje nosala, a bogami i ovog malog, možda i više nego njih dve - on to jednostavno više traži, a i svesna sam koliko će brzo odrasti, pa da iskoristim
Ipak, moram reći da smo mm i ja sa svojom decom mahom sami, a dok on radi prepodne sam samo ja...što znači da zaista treba i skuvati, i raširiti veš, i jesti, i oprati se...Pogotovo što više nismo tu samo nas dvoje, već i dve starije devojčice kojima takođe treba pažnja, ispeglana odeća, spremljena užina...zbog toga je maleni nekad i u maxi-cosi -u , na kauču ili u svojoj korpici dok ja radim nešto drugo. I pritom mu pričam i pevam, a on zadovoljno guče ili posmatra unaokolo. I ne smatram da će zbog toga biti manje zadovoljna ili stabilna ličnost.
Još nešto - kolikogod da se mi mame dajemo bez ostatka, nije loše ni malo se pobrinuti o sebi - jesti na vreme, odmarati leđa kadgod je to moguće,odmoriti se, učiniti sebi neku sitnu radost. Jer, nemojmo zaboraviti, naša će nas deca trebati još dugi niz godina - i za klizanje, i za učenje vožnje bicikla i niz ostalih stvari. Čuvajmo malo ta naša leđa - moja su me na to surovo opomenula gadnim bolom pre neki dan. OT, ali danas kupih jastuk za dojenje i evo me, kao nova sam. Sad dojim uspravnih leđa i mnoogo mi je lakše...
Stalno i po cijele dane obje djevojčice. Ja zbilja uživam u tome, posebno jer su obje prave mazice
Prvog smo manje nosili, jer on to nije tražio, više smo se s njim igrali, ali drugi... on je stalno htio biti na rukama. Sad si nekako mislim da sam s prvim možda isto tako trebala, bez obzira što on to nije tražio, ali eto...
Imam curicu od 11mj.Prije 10-ak dana je prohodala.Vesela je i zaigrana.Od rođenja sam je naučila na ruke,pa kad idemo u šetnju više je po rukama nego u kolicima.A i spava sa mnom u krevetu,jer mi je tako bilo lakše zbog dojenja,dakle prava mala razmaženica.Kud ja tu i ona.Zabavit se hoće jedino kad sjedim pored nje. Kad pokušam kuhati ručak,objesi mi se oko noge i urliće dok ju ne primim u ruke.Popodnevno spavanje dolazi u obzir jedino ako ležim pored nje u suprotnom traje 10 min. Većinu dana smo same,pa nemam neku pomoć od dr. Kako skuhati ručak,usisati stan,otići na wc i sl?
nemam vremena sve iščitavati, ali i moj se nosao dokle god je htio. klokanica i sling mu nisu baš sjeli jer je mali mudrac više volio kožu svoje mame
teško, teško, s djetetom
kad smo same kuham samo na princip u jednom loncu, ne cistim (eventualno ak je bas dobre volje uspijem obaviti nesto od kracih stvari tipa staviti ves prati ili objesiti ili rijesiti sude - ali vrlo cesto sve to bude na pola), a na wc jos uvijek nju furam sa sobom jer, da prostis, ne mogu nista obaviti ak ona urla pred vratima. i naravno cijelo vrijeme mantram - sve ce to jednom biti jucer
i stalno iznova me fascinira taj mit oko ucenja na ruke. moze ih se samo oduciti od ruku. rode se nakon 9 mjeseci nosanja, naravno da im se cini sasvim normalnim da se to i nastavi....
ako hoće na ruke onda ga nosim, ako hoće dolje onda je dolje... a ručak - ma hrana je ionako precijenjena
Hvala mame,vidim da nam je svima isto i da je zapravo naš jedini i najvažniji zadatak ugađati našoj dječici. Ma k vragu i spremanje po kući.Samo tako nastavimo!!! Tajuska,imam i hranilicu,al ne pali više od kad je prohodala.U njoj miruje jedino za ručkom i to vrlo kratko.
Lupetam bezveze,jer sam i ja jedna od vas koja ne vjeruje da se djeca nauče na ruke.Imala sam užasan porod.koji je nakon satiii mučenja dovršen sa vakuumom,izmučeno dijete primljeno na odjel neonato.zbog sumnje na smetnje u adaptaciji.Bile smo odvojene 7 dana,nakon toga dijete,hvala Bogu,zdravo pušteno doma.Kad sam je se dočepala,nisam ju više ispuštala iz ruku.Joj pa kad mi neki kažu ostavi je da plače,nakon par dana će se naučiti,poludim! A i moje zlato nije od one djece koja malo zakmeću,pustiš ih i prođe,ta urliče bez suza i mogla bi satima dok joj ne ugodiš,a onda se ugasi i koda ništa nije bilo.
ah, kako poznato....
meni su znali reci, pa pusti ju da kmecka i dok je ljudi ne cuju u zivo ne mozes im objasniti da ona ne kmecka. ona vristi.
Mi nismo nosaći. Moja kći je trenutno u velikom vrtiću s igračkicama koje stavlja u usta, istražuje boje i oblike, okreće se kako hoće. Uživa, priča viče, razgovara se i ljuti na igračke. Kad vidim da više nije zainteresirana za tu aktivnost, onda je malo na rukama.Onda ide malo na pod, pa opet malo na ruke. Stalna promjena. Puno se mazimo i pričamo, smijemo. Ne pada mi na pamet kuhati s djetetom u rukama jer se bojim opeklina( sad će netko reći da ako je držim ovako ili onako neće ništa frcati ali mi to i dalje ne pada na pamet), na wc idem sama ( kad će prohodati sami će doći ), kuhati moram jer imam i drugo dijete koje mora jesti i to u točno određeno vrijeme ( jer je ručak vezan uz spavanje ). Da je drugačije dijete i da zahtjeva puno nošenja onda bih je nosila i svakako je ne bih pustila da se dere. Uživam noseći dijete ali mi ne pada na pamet nositi je po cijele dane. Nism nosila ni stariju curicu i iznimno je pametna, samostalna, vesela i zadovoljna djevojčica. Nije emocionalno oštećena time što mi nije stalno bila na rukama. Ni jedna nije spavala sa mnom u krevetu već u kindiću do mene sa spuštenom stranicom. Obje su vrlo vezane uz mene i muža, užasno se puno s njima bavimo i mislim da je s nama sve u redu ako ne nosimo stalno svoje dijete. I by the way, netko je napisao da su tinejđeri ovakvi ili onakvi ako se ne nosaju kao djeca. Eto, moje nisu još tinejđeri ali je starija već sada vrlo pristojna, druželjubiva i dobra. Ali, sto ljudi, sto ćudi. Samo hoću reći da ima jako puno mama koje ne nosaju svoje dijete ali neće to reći na forumu jer će ispasti vanzemaljci. Isuse, kakva si ti mama kad ne nosiš svoje dijete? Ja se uzdam u vas i slobodu govora pa sam se odlučila pridružiti ovim mamama koje su nenosaći. I vjerujem da nećete misliti ništa loše o meni. Jel' tako?
a kaj mislis da je bilo koja od nas odabrala bas cjelodnevno (a nekad i cjelonocno) nanasanje? da zelim da dijete ide sa mnom na wc? mos misliti kak u tome uzivam (i zbog toga nisam niti losa niti dobra), ali ili cu je pustiti u kinderbetu i slusati kako urla ko da ju neko mlati. ili cu je uzeti sa sobom i ona ce se igrati sa svojim igrackicama tih par minuta u relativnom miru. i ja sam najsretnija kad se ona zaigra i kad istrazuje. ali je trebala prosjediti da dodemo do toga da moze tako 5 minuta. pa propuzati da dodemo do 15 minuta, a od kada se dize nekad se zalomi i citavih pola sata. prije nego sam rodila nisam uopce htjela da dijete spava sa mnom u krevetu, a nije mi padalo na pamet dojiti preko godine dana. pa eto. em spava sa mnom u krevetu, em jos dojim. zasto sto ona to trazi, a i iskreno zato jer mi je tako s njom lakse.
i uopce ne razumijem termine mame nosaci, mame nenosaci. poanta bi trebala biti u tome da smo mame koje odgovaraju na potrebe svog djeteta. sasvim je druga rasprava da li netko smatra da je i nosanje potreba djeteta (u rangu spavanja, cicanja i sl.) ili nije. meni je tesko shvatiti ove argumente da nije. ali to ne znaci da bi svoju malu nosala koliko jesam da ona to nije trazila. mislim da vecina zena nema zelju imati dijete na rukama 24 sata dnevno koliko je moja prvih 3-4 mjeseca trazila da bude nosena. doslovno je se nije moglo spustiti jer je odmah urlala. e pa sad ti reci da bi u tom slucaju bila mama "nenosac" i slusala tako malu bebu kako sumanuto urla.
Mi nismo preveliki nosači, ali smo zato velike mazilice... Dok je Kristina bila manja, nosila sam je kad got sam stigla, zapravo nosili su je svi. Sad, kako sam trudna to baš i ne mogu i fali mi, a vidim da fali i njoj. Zato je tu baka koja to nosanje malo nadoknadi. Ali zato, kad se usred noći probudi i dođe kod mene u krevet moram joj "čuvat guzu" tako da je moram zagrliti i onda spavamo... Nisam za to da se dijete razmazi, ali sam za to da ga se mazi i da mu se pruži ljubav, jer ona im je najbitnije... Brzo rastu...
moj je pak obrnuti - sto je stariji to se vise hoce nosat... kad je bio mali volio je i htio bit u viperu pa sam ga znala stavit na stol u kuhinji da gleda sto radim... sad kad je veci ne zeli bit u viperu ali i dalje hoce gledat sto radim pa ga moram nosit... ako ga ne primim onda urla iz svega glasa i stoji mi izmedju nogu i pokusava se popest po meni (usput mi skida hlace naravno...)... pa dignem, pa spustim, pa dignem, pa spustim i tak u nedogled...
e sad - ili cu ga nosit ili necu nista napravit... kombiniram pa napravim pol pol... al bar ga ne moram slusat kako vristi...
Bravo Tajuska!!!
Milslila sam da sam bila jasna kad sam rekla da je moje dijete zahtijevalo stalno nosakanje jer bi u suprotnom vikalo, da bih je nosila. Ali, očito nisam bila dovoljno jasna.
A drugo, možda sam dobila krivi dojam ali većinom je argument ovih mama od prvog posta zato što im je lijepo, ne žele propustiti ono što će ubrzo nestati... I ja se s time slažem. Nemam apsolutno ništa protiv, ne namjeravam ih kritizirati ( jer nemam zašto ). I ja volim nositi svoje dijete. Samo ne stalno. Više se volimo maziti. Blesavo mi je uopće govoriti da i ja nosim svoje dijete. Pa, naravno da ga nosim ali ponavljam ne stalno.
I dalje mi ne pada napamet furati dijete na wc dok ja da prostite kakam jer nema potrebe. Nek mi netko kaže da će moje dijete biti emocionalno oštećeno i deprivirano za svoju majku tih 2 minute pa ako hoćete deranja. Hoće li joj to u životu smetati? Hoće li mi ijedan dječji psiholog reći da mi je dijete na bilo koji način unazađeno zato što se deralo 3 puta na mjesec kad se moje kakanje poklopilo s njezinim deranjem.
Nemojmo ići iz krajnosti u krajnost. Ja sam jedna vrlo opuštena mama (možda zato što sam nešto starija). Samo mi je žao jako puno mama ne želi pisati na forumu jer bi ispale loše majke. Jako puno ih ne nosi djecu po cijele dane, kuhaju i hrana im je bitna, a ne precijenjena, ne doje do godine dana, daju svojoj djeci kašice već u petom mjesecu, nemaju sling, mei tai, idu raditi sa 6 mjeseci jer moraju, daju gledati djeci crtiće više od 45 minuta na dan. Nek mi netko kaže da su to loše majke.
Svi moramo biti nosaći jer ako nismo onda smo različiti i drugačiji. Što mislite da zaista samo 4-5 mama ne nose svoje dijete. Ima ih brdo samo se ne žele upuštati u raspravu jer znaju da će biti poklopljene. Hajdemo jednom reći istinu.
No, pošto je moj odgovor vrlo dug i pomalo ljutit ja vas upućujem na početak gdje govorim da i ja nosim svoje dijete ali ju ne nosam.
Hajde sad. Krenite. Ja nisam napisala sve što mi je na pameti ali u granicama pristojnosti to je to.
I by the way, skoro sam i ja izbrisala post mislivši pa kaj mi sve to treba. Lakše je samo čitati. Ali mi je muž rekao, hajde klikni da vidimo što će se dogoditi.
ja ne kuzim o cemu i skim ti sada raspravljas. Ja bih mogla potpisati svaku tvoju rijec, nije problem u tome sto i kako radis sa svojim djetetom nego u pomalo napadackom tonu s kojim si krenula u startu. Cemu to? To izaziva kontranapade a ne cinjenica da li nosis dijete na WC ili ne.
Slažem se. I sama sam skužila da sam napisala više nego što sam trebala. A opet ne sve. Ja sam općenito malo ljuta na krajnosti bilo koje vrste pa zato pišem o tome gdje možda i nije mjesto. Nikoga ne napadam. Ne daj Bože!
A što bi se dogodilo... daj nam nešto jače, hajde
A što bi se dogodilo... daj nam nešto jače, hajde
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom