PT-2 u Petrovoj
Za Petrovu na ovom forumu čitala sam uglavnom pohvale, no one su se uglavnom odnosile na rađaonu i odjel babinjača na 2. katu. Mene, na žalost, za ovu bolnicu vežu najviše loša iskustva, i to za PT-2 (patologiju trudnoće u prizemlju lijevo).
Prije mjesec dana rodila sam u Petrovoj bolesnu djevojčicu koja je odmah prebačena na Rebro. Ne bih htjela da me itko krivo shvati, ne tražim krivnju za bolest i smrt svoje bebe u osoblju i bolnici, no držim da bi možda drugačiji pristup dao mojoj bebi više šanse da preživi. Ona se ugasila 15 dana nakon svog rođenja. Isto tako, dobro znam da mnoge žene nisu bile zadovoljne, no odlučila sam ne govoriti o njihovim pričama, to neka učine same ako žele. Ja samo želim ispričati svoju, i ukoliko potaknem da se nešto promijeni na bolje, bit ću presretna.
Moja beba imala je veliki zastoj u rastu. Oko 30. tjedna trudnoće zaostajala je već 4-5 tjedana, i suprug i ja otišli smo dr. Kosu u polikliniku Vili. On ne samo da je potvrdio zastoj, već pronašao i druge stvari: uvećano srce, obostranu graničnu ventrikulomegaliju na mozgu, sumnju na parcijalni nedostatak corpusa callosuma- dijela mozga koji povezuje lijevu i desnu stranu tijela, a dr. Malčić na Rebru utvrdio je da postoji sumnja i na suženje aorte, no promjene na srcu nije držao za po život opasne. Dr. Kos rekao je da sve što je nađeno ne znači da će beba biti bolesna, no nije mi mogao dati ni garanciju da će sve biti u redu. Uhvatila sam se pozitivnije strane te prosudbe kako bih uopće mogla dalje. Spomenuo je i mogućnost da se napravi kordocenteza, iz čega bi se jasno moglo vidjeti radi li se o nekoj kromosomopatiji ili ne, no smatrao je da bi tako samo ugrozili bebu i sve što bih mogla dobiti od takve pretrage bilo bi skidanje sumnje ili potvrđivanje loše dijagnoze. Preporučio je dr. Belcija da mi nastavi kontrolirati trudnoću u mjestu stanaovanja.
Do 37. tjedna bila sam zaprimljena u dnevnu bolnicu u Puli i redovno su me kontrolirali, a uzv pregled rađen je jednom tjedno da bi se kontrolirali protoci, da bi se vidjelo da li beba nastavlja koliko-toliko rasti i da li uvećane komore rastu ili stagniraju. Budući je dr. Malčić tražio ponovni kontrolni pregled u trudnoći krajem kolovoza a nije računao na to da će biti na godišnjem do 17. rujna, mojem ginekologu koji me vodio postalo je prerizično da me i dalje ostavi u Puli i dogovorio je primitak u Petrovu nakon što se još jednom konsultirao s dr. Kosom a uvjeren da će me zbog stanja bebe poroditi prije termina (03.10). Ja sam tih dana u više navrata kontaktirala Rebro i rekli su mi da će dr. Malčić na jedan dan prekinuti godišnji da bi pregledao hitne sučajeve (on je jedini fetalni kardiolog u Hrvatskoj). Taj dan trebao je biti 6. rujan, no prebačen je za 13. rujan. Rečeno mi je da dva dana prije ipak provjerim. Tako je primitak u Petrovu dogovoren za 11. rujan.
U ambulanti za prijem toga dana, s 37 tjedana trudnoće zaprimila me profesorica Škrablin i već tada odmah postala glavni negativac moje priče. Dr. Zlopašu predamnom je izgrdila kako to nije slučaj za tako rani primitak, naložila da mi naprave pretrage tokom tjedna, da me s 38 tjedana otpuste i ponovo zaprime s punih 39 tjedana trudnoće, tj kada budem ušla u 40. tjedan. Sve mi je istog časa bilo jasno. Šef koji pred pacijentom "pere" svojeg kolegu, nije moglo mirisati na dobro. Da su me zaista otpustili kako je bilo rečeno, vjerujte, ne bih se više vratila.
Odmah po primitku ponovo sam nazvala sestru dr. Malčića i ona mi je potvrdila da mogu doći 13. rujna. Promijenila mi je jedino sat pregleda, budući je saznala da sam zaprimljena u Petrovu. Na veliko čuđenje jedne trudnice koja je ležala u mojoj sobi, saznajem za priču da ona već mjesec dana boravi u bolnici samo zato što čeka pregled kod istog kardiologa koji je na godišnjem i ne prolazi kroz nikakve druge pretrage osim što bezuspješno pokušava snimiti ctg bebi koja vjerojatno ima aritmiju. Nisam mogla a da se ne zapitam zašto njen boravak nije problem, posebice što je iz Zagreba, a ja koja zbog daljine dolazim, planira me se otpustiti, pa ponovo primiti. Za moj dogovor za pregled uskoro su saznali i ostali od osoblja, pa nazivaju Rebro i dogovaraju ono što svo vrijeme sami nisu uspijeli dogovoriti, i još dvije trudnice pošalju samnom na pregled. Drugi dan uzeli su mi krv za pretrage, no nisam prošla ni ginekološki, ni uzv pregled pri primitku u bolnicu. Redovno mi rade jedino ctg.
Nakon pregleda dr. Malčić u svom nalazu jasno je naglasio da je potreba da se porod izvrši u Zagrebu zbog blizine Rebra gdje će beba biti prebačena odmah po porodu. Nekih promjena u odnosu na prvi nalaz nije bilo. Zakazuje i MR (magnetnu rezonancu) glave bebe za drugi tjedan (srijeda), pa ne mogu biti otpuštena iz bolnice onako kako je profesorica Škrablin planirala. Brzinsko očitovanje ove pretrage bilo je povoljno, no tek kasnije sam saznala da nalaz ipak nije bio dobar.
Tijekom prva dva tjedna boravka u Petrovoj nekoliko puta pitala sam kada će me ultrazvučno pregladati. Zanimalo me kakvo je stanje s bebom i da li se barem malo nastavila razvijati. Preko foruma javljale su mi se mame koje su imale isti problem sa zastojem u rastu i znala sam da se mora ići u porod ukoliko se beba prestane razvijati. Istu informaciju imala sam i od svoje ginekologice koja je pratila prvi dio moje trudnoće i od ginekologa (dr. Belcija) koji me vodio kasnije u dnevnoj bolnici. Već u panici, stupila sam u kontakt s njim preko svojih i molila ga da urgira. I tako mi je prvi uzv napravljen tek nakon 14 dana. Najprije je dr. Zlopaša zapisao na bolničku listu uzv za ponedjeljak, 24.09., pa je profesorica to korigirala i prebacila na utorak 25., iz samo njoj znanog razloga, pa i toga utorka, nakon prvog ginekološkog pregleda gdje se ustanovilo da se nisam počela otvarati i da mi se ne može napraviti amnioskopija, žele odgoditi uzv pregled, nakon čega sam već počela burno reagirati, a da bi dr. Zlopaša ipak na kraju učinio taj pregled. Beba je ipak nešto narasla i to me je smirilo. Bila je tada oko 1800 g. (razlika od 200 g +- moguća).
Naredno jutro dr. Zlopaša rekao mi je da sumnjaju na nekakvu kromosomopatiju i da bi trebalo napraviti kordocentezu, što mene po prvi puta baca na koljena i psihički počinjem tonuti. Nakon dva dana pozovu me na uzv kod profesorice. Mislila sam da želi provjeriti prethodno napravljene nalaze. Čekajući svoj red, prelistala sam malo svoje nalaze i pročitala da mi zapravo žele napraviti kordocentezu s opaskom da za taj pregled ranije NIJE BILO VREMENA. Niti su se savjetovali samnom, niti mi objasnili što bih tim pregledom mogla dobiti. Već je i igla bila spremna, a ja sam pregled, već ljuta, odbila. Kakav dobitak mogu imati od takvog pregleda 5 dana prije termina. Nije bilo vrijeme za eksperimente, već za porod. S velikim izrazom sućuti, profesorica mi je objasnila da su mi taj pregled trebali napraviti još u 30. tjednu kada se sve otkrilo. Ja sam, ipak, dijelila mišljenje dr. Kosa, i bila sam spremna podnositi neizvjesnost i nadati se.
Na dan termina dr. Zlopaša napravio je ponovo ginekološki pregled, ustanovio da sam i dalje zatvorena, amnioskopija nemoguća. Pitam ga hoće li me ranije poroditi, on veli čekat ćemo najviše 7 dana. To njegovo razmišljnje logično mi je. Ako je i bila kasnija ovulacija, mogla je kasniti najviše 5-7 dana. Moji ciklusi bili su na 26 dana u prosjeku, nisu bili produljeni. Žao mi je bilo što se ne mogu osloniti na njegove preglede i prosudbe, jer nad glavom mu stoji šefica, koja se i u mojem slučaju i u slučajevima drugih pacijentica često razlikuje u postavljanju nalaza i odlukama o liječenju a mora biti kako ona kaže.
Nakon dva dana bila sam otvorena jedva jedan prst, napravili su amnioskopiju i plodna voda bila je bistra, a jednak nalaz nađen je i slijedeći put, nakon 4 dana. Slijedi bura negodovanja od one, prije samo nekoliko dana, strašno suosjećajne profesorice. Po njenoj prosudbi to je mnogo mlađa trudnoća. Na svakoj viziti doživljavam gunđanje, međusobno mrmljanje, tako da ne mogu čuti što se planira samnom, komentare da je sve to ispod svake kritike i kako se sve te stvari između bolnica trebaju drugačije riješiti. Ne pita me kako sam, često me ne udostoji niti svog profesorskog pogleda. Presretna sam kada je nema u viziti, jer tada nešto o svom stanju mogu i pitati. Nitko se u ovom periodu od 2 tjedna nije sjetio da mi se ponovi uzv, da se provjeri razvoj bebe.
Dva dana prije puna 42 tjedna puknuo mi je vodenjak, no voda nije odmah otišla u cijelosti, osjećala sam da je postepeno gubim još čitav dan. Dr. Zlopaša, koji je iz noćne odlazio doma, pregledao me, napravio uzv (beba u tih 20tak dana ništa nije dobila na težini, što su po mom mišljenju svakako trebali kontrolirati) i dogovorio s rađaonom i obavijestio pedijatre za slučaj da toga dana dobijem trudove. No ja se i nadalje nisam ni otvarala niti su dolazili pravi trudovi (povremene bolove imala sam konstantno, i prije termina). Za slijedeći dan dogovorio je indukciju jer je prethodni dan bila nedjelja, nepovoljan dan za bebu zbog brojnosti osoblja tijekom vikenda. Ujutro mi je želio već u sobi aplicirati gel, no predomislio se, smatrao je da je bolje da sam u rađaoni na ctg-u. Otpratili su me u rađaonu i smjestili u box, međutim nitko ništa. Nakon nekog vremena dvoje od osoblja došli su mi reći kako njima nigdje ne piše da me treba inducirati. No, nitko od njih nije pokušao dr. Zlopašu niti nazvati, niti su mu išta rekli kada se pojavio u rađaoni, osobno sam ga vidjela i čula. Dva puta sam intervenirala, prolazili su sati. Od večeri prethodnog dana nisam ništa jela, a od ponoći ništa pila radi anestezije za provjeru unutrašnjeg reza od prethodnog carskog. Tako dehidriranoj dolazi mi dr. Starčević i pregleda me kao da pregledava životinju. Bolniji gin. pregled u životu nisam iskusila. Tvrdi kako je sve suho i kako plodna voda ne curi. Zove Dr. Zlopašu i s njim dogovara da me spuste na uzv da bi mi napravio amniocentezu kako bi po plodnoj vodi ocjenili starost trudnoće. No, plodne vode NEMA. Krivo mu je što je do nesporazuma između njega i rađaone došlo, i ispričao se, no smatrao je kako treba porod za još jedan dan odgoditi kako ne bih rodila u noćnim satima kada postoji nedostatak osoblja. Iako cijenim osobe koje su kadre ispričati se, već sam na rubu plača, to me nimalo ne tješi. Po prvi puta izgovorio je i ime sindroma na koji sumnjaju- Dandy Walker- i tu sam već sasvim pukla, smo me mrvica dijeli da ne briznem u plač. Na licima drugih čita se strava. Vraćaju me u istu sobu u kojoj sam provela sve te tjedne, da provedem još jednu noć. Kažu mi da mogu malo jesti (radi klistira koji je učinjen rano ujutro), no ne mogu ništa staviti u usta. Nazvala sam muža da mu sve ispričam, i tada je počeo plač kojeg svo vrijeme nisam više mogla zaustaviti. Malo mi je nedostajalo da mu kažem da dođe po mene i da me odvede da rodim bilo gdje, na trenutke mi je bilo sasvim svejedno. Ipak sam se urazumila, bebe radi. Daju mi Normabel da se smirim.
Nakon ovakvog fijaska, slijedeći dan, 16.10. u rađaoni protiče u najboljem redu. U 13.45 rodila sam svoju Nikoletu koja je ubrzo prebačena na Rebro. Moji iz Pule stalno zovu, brinu se i za mene i za bebu. Na Rebru im iz intenzivne priopće da je beba PRENESENA. Znaju to po izgledu njene kože. A slavna profesorica protestirala je što je toliko dugo imala hospitaliziranu pacijenticu kojoj su krivo procijenili starost ploda.
Ja, s druge strane, protestiram što je na takvom odgovornom mjestu osoba u koju se ne može imati povjerenja kada su u pitanju životi rodilja i njihovih beba. O njenoj humanosti bolje da i ne govorim. Da su mi druga dva ginekologa s PT-2 vodila trudnoću, uvjerena sam da bih imala mnogo bolju brigu i tretman. Njeno uplitanje u njihov rad i procjene kriminalne su, posebice što to nije mogla sakriti ni od svojih pacijentica. No, druge pacijentice neka ispričaju svoje priče, ne želim ulaziti u nešto što nije moje.
Posebna priča je nešto što je samo za ministarstvo zdravstva: nedostatak stručnog osoblja gdje oni koji rade pucaju po šavovima, prastari inventar, stolovi za pregled koji nalikuju spravama za mučenje s kojeg je jedna trudnica pala na pod, plijesnjiva kupatila na odjelu babinjača (odlazila sam se prati u prizemlje gdje su kupatila u odnosu na ona gornja bila kao iz Kalifornije).
Na odjelu babinjača nisam imala nikakvih zamjerki. Dr. Blajić bio je sasvim korektan i human.
Jasno mi je da nitko nije kriv za bolest moje bebe, no human pristup za svog boravka na odjelu PT-2 zbog autoritativnosti i grubosti ( a kao laik mislim i zbog nestučnosti) šefice odjela
nisam imala.
Otpusno pismo s Rebra još nisam dobila, no koja god dijagnoza bude bila postavljena, ostaje činjenica da je beba bila prenesena. Oko dva različita stava različitih ginekologa treba li takvu bebu kao što je bila moja poroditi ranije ili ne ostaje da raspravi struka, ja sam samo laik koji se ipak dosta informirao. Svi mi, iako nismo stručnjaci, imamo zdrav razum i sposobnost logičnog razmišljanja. Samtram da je svakako moju bebu trebalo poroditi ranije. Tko zna, možda bi imala i više šanse da preživi.
 |
|||
Odgovori s citatom
suosjećam s vama 
i budi jaka 
od mene!
Jako mi je žao i ne bi htjela da se to više bilo kome dogodi.
....jako mi je žao...
Nisa prvotno napisa
, sestrama (nekoj malo vise, nekoj malo manje, ali uglavnom 
