...da je kaznim.
pala je još jedna dvojka ove šk.g.
prvo me nazvala da mi to priopći a onda me pitala smije li prekosutra prijatelju na rođendan.
ako joj dopustim da ide na rođendan, bojim se da će protumačiti kako ta dvojka i nije nešto loše.
evo, cijeli dan me preklinje da je pustim i trepće okicama i govori kako me voli i kako će odsad svaki dan učiti.
možda bih joj povjerovala da to već nisam čula.
s druge strane, ako je ne pustim bit će tužna, a ja na to nisam imuna.
otišla je spavati a da joj nisam odgovorila ni potvrdno ni negativno.
moram je držati barem u neizvjesnosti.

kako vi reagirate na loše ocjene?
da li im zbog njih uskraćujete neke, njima drage, stvari ili uspijevate to riješiti drugačije?

bila sam stvarno ljuta na nju. kada sam došla s posla imale smo okršaj. rekla sam joj da ne želim da joj dvojke postanu pravilo. iznimku bih podnijela. ali ove dvije mi se čine puno za nekoga tko je bio odlikaš.
sada je u 5.om razredu i još joj nije jasno da su knjige kupljene s određenom svrhom, a ne da beskorisno opterećuju torbu.
ako joj je neko gradivo nejasno, mi smo tu da joj ga rastumačimo. nije rješenje u prešućivanju i čekanju kontrolne pred koju nastane panika.
i još nešto. ima lošu naviku uzdanja u to da će prepisati od nekoga (trudi se sjediti u klupi s nekim za koga zna da uči).
došla je do zaključka da je učenje gubitak vremena jer joj se često dešavalo da je dobila 5 tuđom zaslugom. sada joj se to osvećuje.
nadam se da je to samo faza prilagodbe u kojoj mora shvatiti da će joj se vlastito zalaganje i trud isplatiti.
sklona je isto tako dopustiti da od nje prepisuju kada je riječ o predmetima koji joj leže i za koje joj ne treba dodatni trud da bi dobila 5.