Citiraj upornamama prvotno napisa
Moguće, ali kako bi se ti postavila prema djetetu (tada 20 mjeseci) koje 3 dana ne želi jesti nikakvu hranu osim "cici, cici, cici"?
Možda se nismo razumjele... Moja tvrdnja o važnosti roditeljskog stava išla je na prvenstvno račun početaka dohrane, kad se formira i djetetov stav prema hrani. Ipak, pokušat ću nešto napisati i o kasnijim nejedačima. Ne želim se praviti pametna, jer je to teška situacija, ali možda pomogne.

Iz tvog pitanja nisam shvatila je li to dijete koje je inače htjelo jesti, pa odustalo, ili o djetetu koje nikad nije dobro prihvatilo dohranu? U prvom slučaju se ne bih zamarala (Vilenjak zna slično reagirati, npr, kad mu rastu zubi) ali u drugom bih vidjela mogu li ipak nešto popraviti u svom pristupu dohrani. Dijete ne možemo promijeniti, ali sebe možemo.

Znam da to nije jednostavno, jer sam i sama imala curu koja je sa cca godinu dana izgubila više od kilograma odbijajući krutu hranu (jer joj, suprotno nekim mišljenjima, moje mlijeko u toj dobi očito nije bilo dovoljno, ni uz priključak 24/7). Ali isto tako vidim da su se stvari i kod nje popravile kad sam prestala s "moraš jesti po svaku cijenu".

Prema gornjim postovima mama koje su imale problema s dohranom pa to prevazišle, vidi se koliko je važna okolina -- i ljudi i okolnosti. Neka djeca više na to reagiraju, druga manje. Specifičan odgovor nemam, jer ne poznajem tvoje dijete. Možda bi mu pomogli obroci u krugu šire obitelji, ili s prijateljima? Ili maštovito dekoriran tanjur? Ili pomaganje prilikom pravljenja obroka? Ili samostalno biranje hrane, ma koliko jednolično u početku (Zvjezdica je godinu dana za doručak jela samo cornflakes s mlijekom)? Ili promjena tajminga obroka (mi smo obično ručali prekasno za njezin metabolizam)?

I mislim da je Irena u pravu kad naglašava važnost rutine, tipa obroci uvijek u isto vrijeme, na istom mjestu, zajedničko postavljanje stola, pranje ruku, molitva ako ste vjernici...[/i]