 |
|||
što ako odbijem hospitalizaciju?
Zanima me da li je liječnik dužan pružiti pomoć djetetu ako odbijem hospitalizaciju?
Konkretno, ako npr. nema slobodnih apartmana, ili bolnica nema mogućnost smještaja roditelja uz dijete, i ja ne želim ostaviti dijete samo preko noći, a dijete ima poteškoće u disanju i hitno mu je potreban kisik, infuzija...
Što onda? Da li mogu dobiti prvu pomoć ambulantno, ili će me poslati doma jer sam odbila ostaviti dijete samo u bolnici?
Apsolutno ti moraju pružiti ambulantno svu moguću pomoć.
Znaći napraviti sve pretrage,postaviti dijagnozu i dati terapiju.Jedino je ,malo komplicirano ako je dijete dehidrirano pa treba primati infuziju(npr.nekoliko sati ili cijeli dan)da li su voljni i u mogućnosti naći osigurati prostor za tebe i dijete.
Ti, naravno ,moraš potpisati papir u kojem se ne slažeš sa hospitalizacijom.Nakon što odvedeš dijete doma i ako dođe do pogoršanja možeš opet u bolnicu ,i dužni su ti pružiti opet pomoć.
U životu sam se dva puta našla u situacija da su mi željeli dijete dva puta hospitalizirati nakon postavljene dijagnoze.
Prvi put se radilo u upali grla kada je imao 1,5 g,te prvoj temperaturi koju je loše podnosio te smo sumnjali na konvulziije,što na sreću nije bilo točno.Htjeli su ga ostaviti u bolnici da bi muskularno dobivao "bolji"antibiotik.
Drugi put sa njegove 2,5 g ,teški opstruktivni brohitis.Htjeli su ga ostaviti u bolnici da bi mu radili testove na alergiju(to mu je bio treći brohitis u životu).
Oba puta nije bilo mogućnosti da boravim sa njim i ja sam odbila hospitalizaciju.
U bolnici mu je pružena terapija (oba puta)ambulantno i kasnje smo se nastavili lijećiti u DZ.
Ako je potreban kisik i infuzija tada mu se nikako ne može pružiti adekvatna pomoć u ambulanti!
Odvođenjem djeteta kući uz potpis protivljenja hospitalizaciji svjesno preuzimaš rizik za sve moguće komplikacije takve odluke i naravno, smiješ (tj moraš) se predomisliti u svakom trenutku kad postaneš svjesna opasnosti. Nitko se neće bahatiti i odbiti liječenje.
Ja sam sklona razmišljati kao Sirius.
Ne mislim da mogu sama izliječiti dijete u takvim okolnostima, ali mi je apsolutno neprihvatljivo ostaviti dijete samo u bolnici. Bez obzira na koliko dugo, jer znam svoje dijete, i znam kakve bi to posljeice na njega ostavilo.
A razlog zašto ovo pitam su opstrukcije koje su se već par puta ponavljale, i zbog kojih smo završili prošli tjedan u bolnici. Ovaj put smo mogli ostati s njim, ali zapravo je intenzivna terapija trajala jedan dan. Ostatak vremena nije primao ništa što mu ja nisam mogla doma dati (ventolin preko inhalatora, flixotide...). Da nije bilo mjesta u apartmanu, ne vidim razloga zašto ga nakon završetka intenzivne terapije ne bih mogla odvesti doma (zapravo ni nije bilo mjesta, naplatili su nam smještaj u apartmanu iako apartman nismo ni vidjeli, ali to je bila cijena noćenja s njim)
Nina ,drago mi je da je dijete dobro.
Nisam prvi put napisala detalje ponude za drugu hospitalizaciju.
Taj put kad smo došli na hitnu(nedjelja popodne) sin mi je užasno bio prestrašen i jako je plakao.Nikako mu nisu na prstić mogli namjestiti aparatic za izmeriti opskrbljenost kisikom...On se borio ,migljio i doktor je iznerviran njegovim plačem i bacakanjem izjavio da bi ga trebalo dati na odjel da prestane plakati.Na što sam ja rekla ,da zar misli da bi on prestao plakati samo zato na odjelu.A doktor će na to da nitko nema snage za plakati satima i danima.
Naravno,da sam ja tada(nakon što smo obavili nalaze i dobili terapiju)odlučila odvesti dijte kući jer stvarno ne vidim smisao hospitalizacije u kojoj dijete u grču plaće jer je samo i odvojeno od roditelja(i tako satima),a pogotovo sa njegovom dijagnozom.
reci cu samo ovo;
dodjem ja u 6 ujutro u bolnicu da podojim sina ( imao mjesec dana ) i vidim prazan krevet pokriven poplonom., samo sto se ispostavi da mi je sin u krevetu, pokriven poplonom preko glave, sav znojan i mokar i na trbuhu ( a na trbuhu je uvijek plakao ) spava., i dobijem objasnjenje od sestre; vjerojatno je plakao pa se uvukao pod poplon ., a da ne kazem da kada sam vidjela da mu NISU dali jesti po noci mi je doslo da vucem onu ...... za kosu, sutiram ju po podu , pljujem po njoj i sta ja znam sta sve
ne znam sta bi se trebalo desiti da ostavim dijete u bolnici bez mene vise IKADA
mi smo bili potpisali da odbijamo hospitalizaciju u Vinogradskoj i otišli smo svojevoljno na Srebrnjak..pružili su nam sve moguće i na kraju su zvali Srebrnjak da provjere jel smo došli
ja sam potpisala da kikicu ne dam u bolnicu (ešerihia), kad je imala godinu i pol... strašili su me konvulzijama, gubljenjem svijesti, itd.. ali sam potpisala.
onda sam morala doći drugi dan u ambulantu (čekala 3 satas djetetom koje je trebalo kakti strogo mirovati... ). opet su tražili da ostane - i opet nisam dala. tražili da ponovo popišem, i jesam... da ne kažem da je zakurila na 39 u vrijeme tog čekanja
pa onda opet sljedeći dan naručena u ambulantu... opet čekanje od 3 sata, opet papir za potpis... kad sam tražila olovku da potpišem - doktorica rekla da ne trebam. i da sam neodgovorna majka... :?
svi ostali su mi poslije rekli da sam dobro postupila...
navodno bi joj samo davali lijekove preko infuzije, i pratili stanje :shock:
Ja se nikada ne bih usudila odbiti hospitalizaciju djeteta :/
sestra mog muža je to učinila i preko noći ostala bez djeteta
Ja sam odbila hospitalizaciju djeteta prije četrnaest godina zbog bronhitisa. I mislim da sam dobro učinila. Nekakvom svojom intuicijom osjetila sam da u bolnici nitko ne bi noćima bdio nad njime i slušao svaki njegov udisaj i izdisaj kao što ću ja to kod kuće. Neko vrijeme nakon toga u latinici bio slučaj da se u bjelovarskoj bolnici dijete noću ugušilo zbog jakog bronhitičnog napada. Točno sam mogla zamisliti situaciju.
nisi napisala zbog čega...Snjeska prvotno napisa
sestra mog muža je to učinila i preko noći ostala bez djeteta
Ja sam odbila hospitalizaciju prije sedam tjedana, kad je Katja imala upalu pluća... Bili smo u Vinogradskoj, oni su htjeli da ostane jer bi dobivala lijek intravenozno (brže djeluje), ali odbila sam iz razloga što je to bilo u petak, taman prije onog produženog vikenda prije Dana svih svetih - dakle, bolnica je radila u nekakvom statusu poludežurstva, osoblje je bilo prilično prorijeđeno, dijete bi mi ostalo samo preko noći, a ni po danu se nije moglo doći kao obično (rano ujutro), nego tek oko 12-13 sati.... Pa sam rekla, ne želim ju ostaviti u takvim uvjetima i potpisala sam da odbijam hospitalizaciju. Dobili smo odgovarajuću terapiju, a lijek smo podigli odmah na povratku kući.
Ja od svoje pedijatrice bila upućena u dnevnu bolnicu na infuziju jer je curki blago dehidrirala, a vikend bio pred vratima. U bolnici me njihova pedica htjela prisiliti da dam curki hospitalizirati. Rekla sam joj kako sam došla na infuziju, a ne specijalistički pregled (što je ona obavljala razgovarajući sa mnom). Kaže da ju mora hospitalizirati kako bi dobivala lijek. Bla, bla. Pitam koji lijek, ona mi neće odgovriti jer kao to se mene ne tiče. Tu me takla u živac pa sam joj rekla da se mene itekako tiče jer je cura alergična na klavocin (što su joj vjerojatno htjeli dati jer je burno reagirala: Gdje to piše?) Bilo je grozno i ja sam uporno ostajala pri odbijanju hospitalizacije. Onda mi je prijetila da ću ju na koljenima moliti da mi dijete hospitaliziraju...
Dala joj je duplu dozu infuzije (litru), a curi toliko nije bilo potrebno. Jadna curki se 8x zapišala pa su sestre stalno presvlačile.
Na kraju je bilo dovoljno ambulantno. Sretna sam što sam ostala pri svome i poštedjela curki novih trauma.
Ja sam za to da se bude s djetetom kad god je to moguće,jer i sama bolest je ogromna trauma,a pogotovo onda još i odvajanje od roditelja,strani ljudi i strani ambijent.Činjenica je da su i doktori i sestre puno pažljiviji kad je roditelj prisutan.Isto tako je činjkenica da su neki,pogotovo profesori jako tašti i silno ih vrijeđa(kao da je to osobno) kad roditelj odbije hospitalizaciju,odnosno neki od postupaka,pa smo tako moj suprug i ja odbili gastroskopiju,koju su u Klaićevoj htjeli NA ŽIVO raditi našoj,tada tri godine staroj kćeri.Ajme meni koja je to uvreda bila,na sve moguće načine su nas pokušali obrlatiti,izvjesna profesorica je čak specijalizante slala da nas ubjeđuju,a kad smo mi kategorički to odbili,onda su rekli da neće na živo radit,već da će malenu uspavat.Ma čekaj malo,uvoditi dijete u totalnu anesteziju,a zbog čega?Zbog nečije taštine,jer netko slijedi nekakvu šablonu?Da ne velim kak je Reica morala 24 sata ostati u bolnici samo zato jer je imala sondu u želucu i aparatić koji mjeri kiselinu.Mi smo ponudili da ćemo ostaviti polog u novcu koliko taj aparat košta i da nam puste malu doma,a ujutro ćemo se vratiti da oni očitaju rezultate,međutim nema šanse,zbog aparatića veličine prenosnog cd playera malena je morala prenoćiti tamo.Za nas,naravno nije bilo mjesta,mi smo bili tamo do cca 23 sata,moram reći da su sestre bile ok i nisu nas tjerale,a ujutro smo već iza 6 bili tamo,iako je muž htio noćiti na onim klupama kod lifta,a meni je to bilo besmisleno,pa smo ipak otišli doma.Sutradan smo malenu uzeli doma,i isto bili proglašeni lošim roditeljima.Činjenica je da smo mi to mogli napraviti,jer radilo se o gastroezofagealnom refluksu,što nije smrtonosna bolest,malena je "samo" od rođenja povračala i mi smo tražili liječničku pomoć i na kraju se to kod nje zapravo smirilo samo po sebi,s odrastanjem,a po bolnicama su ju samo slikali i čak u jednom trenutku su nam rekli da malena povrača na psihičkoj bazi i da ju treba odvesti psihologu :shock:
Kad su neke ajmo reći ozbiljnije situacije u pitanju,kao dehidracija gdje treba djelovati odmah,mislim da se ne bi smjelo odbiti hospitalizaciju,mada u Zagrebu,konkretno u zaraznoj bolnici to rješavaju u dnevnoj bolnici i roditelj tamo može biti skroz s djetetom dok prima infuziju(mi smo to lani prošli kad je Reica pokupila adeno virus,tata je cijelo vrijeme bio s njom,a primala je infuziju doslovno cijeli dan od 7ujutro do 7 navečer)
Dakle moj zaključak je da treba dobro odvagnuti za i protiv,a ne tvrdoglavo nešto odbijati ili pak bez razmišljanja prihvatiti,najbitnije je u kakvom je stanju dijete i od čega boluje.
pa zar je netko mislio drukčije? :?
naravno da treba odvagnuti, dobro se informirati, znati koliko je bolnica (ili najbliža pomoć) udaljena od kuće u slučaju problema...
Meni su P. htjeli ostaviti u bolnici kada je imao 7 mjeseci zbog visoke temperature (39) i jako niskih leukocita. Ja sam rekla doktorici da ako baš nije nužno da bih svakako izbjegla i da ću dolaziti koliko god treba samo da nas ne razdvajaju. Ništa nisam morala potpisivati nego smo dolazili na ambulantno liječenje. Ne moram ni pričati koliko mi je bilo grozno i da nisam uopće spavala ta dva dana koliko sam odbijala hospitalizaciju, da sam se treći dan doslovno slomila i kada je već bolest počela stagnirati uzela sam apartman i ostala s njim u bolnici.(prva dva dana nije bilo slobodnog apartmana). Kod nas u Osijeku hospitaliziraju automatski. Da se sve to dogodilo preko tjedna, naša ga doktorica uopće ne bi ni slala u bolnicu nego bi mu odredila terapiju i zakazala kontrolu. To znam jer sam se na dan hospitalizacije uputila njoj u ordinaciju po uputnicu za bolničko liječenje i mišljenje.
Zar nije Snjeska par postova prije napisala da se nikad ne bi usudila odbiti hospitalizaciju?Pozadinu njene tvrdnje ne znamo,al ja opet ponavljam da ništa ne treba prihvatiti bez pogovora.pa zar je netko mislio drukčije? :?
naravno da treba odvagnuti, dobro se informirati, znati koliko je bolnica (ili najbliža pomoć) udaljena od kuće u slučaju problema...
Jesam i ostajem pri tome.Zar nije Snjeska par postova prije napisala da se nikad ne bi usudila odbiti hospitalizaciju?Pozadinu njene tvrdnje ne znamo,al ja opet ponavljam da ništa ne treba prihvatiti bez pogovora.pa zar je netko mislio drukčije? :?
naravno da treba odvagnuti, dobro se informirati, znati koliko je bolnica (ili najbliža pomoć) udaljena od kuće u slučaju problema...
Napisala sam i zašto.
U obitelji imamo jednu bebu koja je umrla u noći u kojoj je njena mama odbila hospitalizaciju.
Beba je imala 6 mjeseci i visoku temperaturu, trebala je ostati na promatranju.
Ja sam potpisala da odbijam hospitalizaciju (M. je imala temperaturu, ali ne visoku, sumnjali su na uroinfekt, nije ga bilo). Rekla sam liječniku da idemo kući i da ćemo doći rano ujutro (sve se događalo navečer) ili još iste noći ako se temperatura digne. Temperatura je pala, došao je nalaz, sve je bilo ok.
Ne bih se usudila odbiti hospitalizaciju da je temperatura visoka, a pogotovo kad bih živjela u mjestu u kojem nema bolnice ili je udaljena.
U rodilištu sam potpisala da odlazim kući na svoju odgovornost - htjeli su nas zadržati dan dulje jer je mala M. gubila na težini, a ja sam, poučena svojim prethodnim iskustvom, znala da ćemo taj problem mnogo lakše riješiti kod kuće. Za odluku je bilo presudno prethodno iskustvo.
Moja pedijatrica nikad neće poslati djecu u bolnicu osim ako je neophodno.Zna da imam čitavu apoteku kući,zna da znam što raditi u određenim situacijama i zna da kad mi dijete ima npr osptruktivni bronhitis da nema potrebe ići u bolnicu jer imam inhalator,imam ventolin a u slučaju baš teškog disanja idemo na hitnu po injekciju solumedrola.Prošli smo taj scenarij prekonekoliko puta.Ali dogodilo se da sam dva puta bila u bolnici sa dvoje djece (u jako ranoj dobi) i nije mi palo napamet odbiti hospitalizaciju.Dapače,osjetila sam da mi je pao kamen sa srca i da napokon mogu skinut taj teret sa sebe jer iskreno,umirala sam od straha iako se radilo "samo" o velikoj temperaturi.Neću uopće o tome koliko mi je teško bilo što sa malim nisam mogla biti preko noći ali ne mogu dovoditi vlastito dijete u opasnost radi vlastite emocionalne slabosti što nismo skupa.Eto,moj odgovor je da nikad nebi odbila hospitalizaciju.Odbit ću je onda kad budem u rukama imala svoju diplomu medicine i kad sama budem toliko upućena u medicinu.A to će biti naravno nikad
ja žalim pto nisam odbila hospitalizaciju na Rebru kad je mali ima 3mj...bio je pod temp....dg na kraju obična prehladaiako je bila epidemija gripe, i iako sam je imala gripu....da ne kažem da smo se 5dana maltretirali mali i mi...
terapija?? davanje sirupa il čepića...što sve možeš i sam kod kuće...a da se ne namaltretiraš na šugavim drvenim stolicama...vaganjem za svaki podoj...još su bile dvije mame...i sve redom smo same mjerila temp...brinule se o klincima...ma bezveze....a šok je ipak šok i njemu i nama...
nažalost, sestara nema dovoljno...i same su nam to rekle...još se sjećam kako je upravo jedna mama na Rebru spasila malog od gušenja (svakakvih je problema imao) dok je bila u istoj sobi sa svojom kćerkicom...di su bile sestre??? kod hrpe drugih potrebitih bebača....mi smo pokušavali otići što kasnije...22, 23h...mjesta za nas nije bilo
sve to bezpotrebno
sve
i zapao nas vikend kad nema dr-ovaca vizita...neg sam sestre...i opet kažem, sve smo radile mi mame...naravno, oni s težim dojagnozama...sestre...
Zato kažem,naša pedijatrica je žena za 5 i nikad nas neće poslati u bolnicu ako se stvarno ne mora.Ja znam da ima pedijatara koji bi moju djecu bar 10 puta slali na hospitalizaciju jer su bili jako boležljivi.I u takvim slučajevima vjerojatno bi odbijala jer znam da u bolnici nebi dobivali ništa drugačiju terapiju nego što im ja mogu kući.ja žalim pto nisam odbila hospitalizaciju na Rebru kad je mali ima 3mj...bio je pod temp....dg na kraju obična prehlada
terapija?? davanje sirupa il čepića...što sve možeš i sam kod kuće...a da se ne namaltretiraš na šugavim drvenim stolicama...vaganjem za svaki podoj...još su bile dvije mame...i sve redom smo same mjerila temp...brinule se o klincima...ma bezveze....a šok je ipak šok i njemu i nama...
U slučaju veće temperature koja traje duže od dan,dva,mi vadimo krv.Dr više ni ne čeka da ja predložim,samo nas pošalje.I u skladu s tim idemo dalje.
mene bi bilo strah odvesti dijete doma, ali bi napravila skandal da nam se omogući da budemo zajedno. makar morala spavati na stolici.
Karlo je prije par mjeseci hospitaliziran zbog sumnje na meningokoknu infekciju. Nismo se niti trenutka premišljali hoćemo li ga ostaviti u bolnici - naravno da je ostao.
A i ja s njim. I to isto tako nije bilo upitno. Postojao je problem punih apartmana, ali smo mi rekli da nam je dovoljan stolac pored njegovog kreveta.
Sestra je odbila uz napomenu da moramo razgovarati s primarijusom. Primarijus je bio super i rekao da ako nama ne smeta stolac i ako se nećemo onesvještavati zbog pretraga koje će mu raditi, da možemo ostati.
tak da ni nedostatak apartmana nama nije problem.
Ja sam odbila hospitalizaciju zbog bronhitisa kad je L imao mjesec i pol. Doktorica me je uputila sto terbam napraviti u slucaju pogorsanja.
Ja sam odbila hospitalizaciju sa 18 mjeseci kad ga je boljelo koljeno.
Htjeli su ga ostaviti na obradi ( potencijalni juvenilni artritis) , ja se nisam složila.
Mogu ga ja svaki dan dovoditi na obradu , bio je moj moto.
Da je imao smetnje disanja , extremno visoku temperaturu ili slične stvari u kojima se pogoršanja događaju naglo , ne bi dvoumila.
Sadjanaf, u kojoj je to bilo bolnici?
mi smo odbili hospitalizaciju s 3 mj., nakon jednog dana provedenog (zajedno) u bolnici, zaključili smo da nema svrhe, da se mučimo, i da je tako bolje.
Drugi puta sa godinu dana, rekli smo dr. prije nego je išta uspjela zaustiti, da nam je to zadnja, zadnja opcija, i da nam prvo kaže sve druge mogućnosti. Žena rekla da bi se to moglo i iz dnevne bolnice liječiti (upala pluća), i tako smo se i dogovorili.
Da je inzistirala i argumentirala, onda bismo sotali, ali je se ne bih dala iz sobe van, sigurno. A pogotovo nakon što sam vidjela kako prolaze djeca koja su sama, valjda niti u sirotištu nije gore.
U Zaraznoj.Sadjanaf, u kojoj je to bilo bolnici?
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom