i naše prvo dijete je bilo takvo, doslovno takvo. Trudnoća savršena, lagana, možda sa nekim povremenim stresovima, beba mirna, ali porod traumatičan, bez potrebe isforsiran, drip, epiziotomija, nalijeganje na trbuh, beba odvojena od mene bez razloga na prestrašna 4h, mogu misliti kako je njoj bilo, konfuzija bradavica/dojenja jer je dobivala krišom nadohranu itd. itd.

Mislila sam da ću poludjeti prva 4mj., do 14h sam se nekako držala, u 14h sam počinjala plakati i pričati sama sa sobom; mm je dolazio mjesecima ranije sa posla, ja sam znala brojati minututu po minutu kad će doći, nije se niti skidao, uzimao ju je na ruke odmah sa vrata, i tako do 22h navečer je visila po njemu i malo manje po meni. Sa 6mj. mi je dolazila pomagati prabaka, nikada joj nisam rekla pošteno hvala na tome, a sada se sjećam kako je bilo i šta mi je to tada značilo.
Bitno što ti hoću reći - postalo je lakše negdje sa cca 4,5 mj. kad je propuzala, još lakše kad je prohodala (ali i dalje teško), dan danas sa 4,5 god. je najblaže rečeno zahtjevno dijete, jedino vrijeme kad ne luduje i ne izvlači iz nas zadnje kapi snage i živaca je kad gleda crtiće. Ona uvijek hoće nešto drugo od onoga što ima. Danas je iz Lesnine izašla mokra kao čep, mokre kose, zajapurena kao jabuka, možete misliti što je radila, i naše šokove od zvjeranja gdje je i da se ne izgubi u masi ljudi. J. je cijelo vrijeme sjedio miran kao bubica u kolicima. Ona se nikada u životu nije htjela voziti u kolicima, za maramu nismo znali, a iz klokanice nam je migoljila van i plakala.

Eto, biti će ti lakše kad propuže, malo lakše.