ok
mislim da je pitanje upućeno meni pa da pokušam objasniti.
pa jel ima tvoje dijete, dijete iz katoličke obitelji, izbor oće li ići ili neće na vjeronauk?
nema.
jer mora ići ako želi prvu pričest, krizmu.
jel ima moje dijete, dijete iz ateističke obitelji, izbor oće li ići ili neće na vjeronauk?
nema.
jel ima dijete iz pravoslavne obitelji izbor oće li ili neće ići na katolički vjeronauk?
nema.
kakav je to izborni predmet čiji izbor je uvjetovan?
jednostavno, ne mogu ga sva djeca izabrati/ne izabrati. ne ovisi o njihovoj (ne)želji za učenjem. za razliku od talijanskog i informatike. ili vjerske kulture. odnosno za razliku od predmeta koji obrađuju činjenice. a ne nude svjetonazor. nude nastavnu lekciju koja se zove - biblija. a ne nastavnu lekciju koja se zove - bog nas voli, bože čudesno si stvorio ljude itd itd. cilj nastavne cjeline - poželjeti doživjeti susret s isusom. ovo je iz programa vjeronauka za 1. razred OŠ.
Aha, misliš na to da dijete nema izbor no to je ipak pitanje odnosa roditelja i djeteta, a ne pitanje izbornosti predmeta u školi. Pohađanje vjeronauka za mene nije stvar prisile nego cijelog paketa odgoja. Moja djeca žele ići na vjeronauk, dapače i puno više od toga, tako da nema elementa prisile. Ne vjerujem ni u kakav odgoj pod prisilom, a pogotovo ne vjerski.
Mislim da i kod drugih predmeta ima velikog utjecaja roditelja na izbor predmeta. Konkretno, to što moja djeca ne idu na neke izborne predmete je u većoj mjeri roditeljska odluka nego njihova. Sin je želio da ga ispišemo s jednog predmeta i to smo učinili, jer su njegovi razlozi bili opravdani. U vezi ostaloga, odluka je bila roditeljska.
ja nisam imala izbora biti vjernica ili nevjernica, ja to jednostavno jesam
nisam jednog dana tako odlucila, nije me nesto prosvijetlilo niti me nesto od vjere odvojilo
od trenutka koji znam, ja sam nevjernica i ne vidim načina na koji JA to mogu izborom mijenjati
meni je to otprilike kao da mi kazes da sam mogla birati da sam hrvatica, ili da nisam
ne mogu, to je dio mojeg identiteta
izjednačavanje drugog stranog jezika i vjeronauka je pojednostavljivanje problematike
u našem društvu se uglavnom oni koji ne idu na vjeronauk proglašavaju srbima
moje dijete je među popularnijima u razredu, pa je, zasada, izbjegla te epitete
ali su mi je njena najbolja prijateljica za jednu drugu curicu u razredu rekla da mala I... ne ide na vjeronauk jer je bosanka i srpkinja i da kada budu igrali nogomet hrvatska i srbija da će ta curica navijati za srbiju
moram priznati da sam ostala zatečena
tako djeca međusobom raspravljaju o onima koji ne idu na vjeronauk
ja sam vec prije na drugom topiku napisala da se i nama slicna stvar dogodila, samo jednom ali svejedno
a mozda ima i onog sto ne znam(o)
to je potvrdjeno i u unicefovu istrazivanju o nasilju u skolama, djeca koja ne idu na vjeronauk izlozenija su nasilju i jedan od okidaca je taj sto "nisu dovoljno hrvati"
svakodnevno, kao i svatko od nas izabireš pojedinačna ponašanja i stavove koji su u skladu s tvojim identitetom (i koja ga u konačnici učvršćuju).
nije (ne) vjera genetski isprogramirana.
To je kod tebe tako. Kod mene nije. Odgojena sam kršćanski od kad znam za sebe, od nonića i nona, mame i tate. Ali, vjera je postala moja onda kad sam je doista sama osjetila. U jednom odraslom trenutku ja sam se otkinula od odgoja, tradicije, none i mame i shvatila da ja doista vjerujem. Ono prije je kršćanski odgoj, a tek ono poslije je vjera. Tako će biti ili neće biti i kod moje djece. Roditelji nam prenose ono što imaju, svoje vrijednosti, a mi ih prihvatimo ili ne. Mene su moji roditelji odgojili i to je jako bitno, ali o tome što sam i tko sam odlučila sam ja u svojoj odrasloj dobi. Tako odgajam i svoju djecu - dajem im ono što imam, što smatram vrijednim, a što će oni od toga ili od nečeg drugog uzeti, to je njihovo.
Kad se radi o vjeronauku, kod nas je veći pritisak sa strane djece nego sa strane odraslih. Djeca mi ne idu u kvartovsku školu, a škola i školski vjeronauk vezali su ih uz franjevce. Sad smo svi tamo, na uporno, višemjesečno inzistiranje naše djece. I djeca odgajaju.
mene su odgojili mješovito: ateistički,katolički, liberalno, primitivno,hrvatski, kvartovski, albanski, europski, bečki, sveučilišno, proleterski- kako je tko znao u po svim pitanjima mješanoj obitelji. Identitet bih mogla izraziti onom zastavom u duginim bojama da je već nisu prisvojili Vjernica sam postala obraćenjem u odrasloj dobi i mislim da je to obraćenje izmolila meni draga i bliska osoba i vjera je postala osnova mojeg identiteta dosta naglo i ne baš lako, sad se ovi ostali segmenti preslaguju kako znaju i umiju. Uglavnom moram dobro razmisliti prije svakog koraka, niš mi nije automatski hahahhaha. Pa eto ako nekog zanima kako se to netko promjeni, mogu mu reći uz dost truda i ne sasvim svojom zaslugom, ali na veselje i radost. Poimanje vjere i vjerskog odgoja kao isključivo političkog pitanja jako teško mogu shvatiti.
ovako raspravljaju i o onima koji maju crvene tenisice, a u modi su plave
vrijeđaju se nemilosrdno po bilo kojem pitanju tako da ja to ne bih isključivo vezala uz vjeronauk
no, primjerice kod nas se "časte" svim i svačim, ali nisam u niti jednom trenutku čula da su nešto loše rekli o dvoje djece koja ne idu na vjeronauk (muslimanske su vjere), naprotiv zajedno su razgovarali i o različitim blagdanima
pa mislim da nekoga nazivati bosancem, srbinom, ciganom ima malo veću težinu nego se rugati radi tenisica
mada se slažem da ima i toga
i da takve stvari znaju biti i te kako neugodne
i ruganje radi nečijeg drugačijeg izgleda
baš sad imamo situaciju u razredu gdje se jednom djetetu rugaju radi debljine
i, nažalost, i moje dijete u tom sudjeluje, i užasnuta sam zbog toga
možda može biti od koristi: http://www.hsuti.hr/bontoncic/index.htm
hvala ti
probat ću
večeras smo razgovarali
ovo bi mogolo dati sliku riječima