nisam se mislila uključivati jer smo o tome već raspravljali, ali fakat moram izreći svoja iskustva.
znači, ja sam agnostik, odgajana u obitelji ateista. udala sam se za čovjeka koji je vjernik iako ga ja zezam da nije po ps (pe esu) jer on ne ide u crkvu, nije dio vjerske zajednice...a koliko sam shvatila kad je netko vjernik onda ima i neke obaveze prema dotičnoj ustanovi. on misli da to može "rekreativno". a ja bih rekla da ne. uglavnom zezam ga.

međutim, krstili smo djecu iako sam ja bila protiv toga, ali kao što sam već negdje pisala, popustila sam jer moja djeca nisu samo moja, oni imaju i oca, baku, djeda, tete kojima je do toga bilo stalo. poslije krštenja (koje je svima bilo jaaaako važno) više nitko nije pitao odgajamo li mi tu djecu u duhu kršćanstva, niti je itko brinuo jesu li oni i fakat dio te zajednice čiji su članovi postali krštenjem. toliko o MM familiji i njihovom odnosu spram vjere.
nakon toga je došao upis u 1.razred OŠ i upis na vjeronauk koji je nekako u našu kuću ušao na mala vrata. niti MM niti ja još nismo bili donijeli stav o tome, a V.je doma već donio knjige i odsjedio na prvom satu. Kad smo shvatili da smo zakasnili i da se on već "zapalio" odlučili smo ga pustiti da sluša taj predmet.
obzirom da sam nabrijana na crkvu, vjeronauk i ostalo, kao kobac čekam da donese neka negativna iskustva, ali ništa...on je sad već 4.razred i dalje je s vjeronaukom sve u redu. I više od toga. Vjeroučiteljica je OK, pater koji im je držao vjeronauk prije prve pričesti je bio više nego super, sama prva pričest je bila fenomenalna. Ja ju nisam (niti sam mogla, jer o tome vrlo malo znam) mogla promatrati vjerničkim očima, ali sam bila jako ganuta načinom na koji je priprema za prvu pričest a i sama misa (valjda se to tako kaže) bila vođena.
Još sad mi suze krenu na oči kad se sjetim tog nekog patera koji je započeo misu riječima: " upravo smo čuli na nebeskoj radio stanici kako ste baš vi, prvopričesnici bili najbolji od svih prvopričesnika....". Pa je onda nama roditeljima pričao o zadovoljstvu koje je osjećao dok je našu djecu pripremao, kako se veselio svakoj suboti kad su imali sat....
Ja, koja sam stajala na kraju crkve jer mi tijelo nije dozvoljavalo da krenem dublje, skoro sam pala u nesvijest od topline i blagosti.
Povremeno naletim na neke dijelove s kojima se ne slažem, pa ih inda kritički iznesem Viktoru i zajednički proanaliziramo, ali da smo doživjeli neka negativna iskustva, stvarno bih lagala.
međutim, isto je tako istina da nam je društvo licemjerno do beskraja. Svi nešto njurgaju protiv njega, a istovremeno upisuju djecu. Vjeronauka će biti u školama sve dok ih i dalje budemo upisivali, a od onih koji učine upravo to, a kasnije pljuju mi se diže kosa na glavi. To nije pošteno prema nikome.
Isto tako, čula sam i o groznim situacijama, npr.neadekvatnim vjeroučiteljima slabog obrazovanja, nacionalistički nastrojenim....ali isto tako ima problematičnih profesora informatike, likovnog, engleskog.... Jedina je razlika i olakotna okolnost što dijete s vjeronauka uvijek možeš ispisati, a s matematike ne možeš...
Možda sam bezobzirna, ali ne volim niti one ljude koji upisuju dijete da bi se izbjeglo izdvajanje, zadirkivanje...pa zar smo svi isti? učenje dijeteta da se živi linijom manjeg otpora za mene nije prihvatljiva opcija. međutim znam da to govorim iz perspektive življenja u velegradu, vjerojatno ne bih tako govorila da živim u nekom manjem mjestu.
eto toliko od mene.