a kad sam ga već spomenula, evo i jedan njegov članak, od prije dosta godina, na ovu temu. nije da ne znam linkati, ali čini mi se važnim da ovdje stoji cijeli članak:

Grubišić: »Apsurdno je uvoditi vjeronauk u dječje vrtiće«
Bez posredovanja obitelji, vjeronauk u školi pokazao se vrlo sumnjivim i neučinkovitim, jer ako obitelj zataji, nikakva institucija, pa ni Crkva, to ne može nadoknaditi, kaže don Grubišić...
Uvođenje vjeronauka u dječje vrtiće za mene spada u apsurd. Drugo su vjerski vrtići, njih Crkva ima pravo osnivati, ali u vrtićima koji su građanski, koji su institucije civilnoga društva, otvoreni za svu djecu, uvoditi konfesionalna upućivanja i njima razdvajati djecu u najranijoj dobi, za mene nema nikakvoga smisla«, kaže u razgovoru za Vjesnik don Ivan Grubišić, ugledni hrvatski publicist, teolog, sociolog religije, župnik i znanstvenik, ujedno predsjednik Hrvatske akademske udruge u Splitu.
Smatrajući još početkom devedesetih da vjeronauku nije mjesto u školskim klupama, već u župi, don Grubišić danas ocjenjuje kako je praksa u proteklih deset godina pokazala ispravnim njegovo protivljenje uvođenju vjeronauka u školu. »Vrlo je upitno koliko se uvođenjem vjeronauka u školsku nastavu dobilo na vjeri i etičnosti, što je trebao biti cilj takvome postupku«, kaže don Grubišić. Kako pojašnjava, svi pokazatelji govore da nije došlo do značajnijih pomaka u pozitivnom smislu kod mlade generacije. Nekadašnji marksistički odgoj, zamijenila je konfesionalna indoktrinacija, no bez značajnijeg uspjeha, kaže on.
Kao župnik zapaža izuzetno negativan rezultat uvođenja vjeronauka u škole, zbog činjenice da su djeca i mladi koji upisuju vjeronauk u školi prestali pohađati župni vjeronauk kao i nedjeljne mise. »To je značajan negativni učinak i čudim se da ga je Crkva prihvatila. Tvrdim da je tri sata tjedno školskog i župnog vjeronauka za njih previše, obzirom na školske i izvanškolske obveze. Župska kateheza i školski vjeronauk naprosto su obveze koje nadilaze vrijeme koje učenik ima na raspolaganju«, smatra don Grubišić.
Međutim, kada se gleda na to što je Crvka kao institucija dobila uvođenjem vjeronauka u škole, riječ je o značajnijoj razlici. Prema mišljenju don Grubišića, Crkva je time dobila dosta jer su svećenici i katehetkinje ušle u proračun i dobile radna mjesta. »Velik broj kleričkih i laičkih osoba koje su završile Katehetski institut ili druge crkvene škole, uspjele su riješiti svoj socijalni status. Upravo oni čine najveći broj jedne institucije u državi, koji su se u proteklih deset godina uspjeli zaposliti«, ističe don Grubišić, smatrajući to korisnim i za crkvene ustanove poput sjemeništa i teoloških fakulteta koji su također ušli u proračun. Riječ je, dodaje, o vrlo značajnoj stabilizaciji crkvenih zajednica koja je omogućila državna vlast od početka devedesetih.
»Kada sam se suprotstavio mišljenjima da je vjerski odgoj potrebno uvesti u školu, smatrao sam, kao i danas, da mu je mjesto u obitelji. Bez posredovanja obitelji, vjeronauk se pokazuje vrlo sumnjivim i neučinkovitim, jer ako obitelj zataji, nikakva institucija, pa ni Crkva, to ne može nadoknaditi«, kaže don Grubišić. Pritom smatra važnim da ono što ne učini obitelj, morala bi Crkva, no unutar svoga prostora i pastoralnog načina djelovanja. Očekivati da će škola koja je i inače problematična u ovakvim pitanjima, riješiti pitanje vjere – smatram zabludom. Praksa u proteklih desetak godina nije me pokolebala.
Jednako tako, vjera nije pitanje za "tetu" u vrtiću, bez obzira na tečajeve koje je prošla, već je pitanje obitelji. Postoje zajedničke vrednote, civilizacijskog, moralnog, etičkog karaktera, u kojima se mora odgajati djecu. Ići od malih nogu na vjerske vrednote, pogotovo kod nas gdje su one šarolike, znače samo podjelu djece, kaže don Grubišić.
Ujedno smatra da je Ugovor o suradnji na području odgoja i kulture, kojega je bivša vlast potpisala s Vatikanom, a na kojemu i počiva uvođenje vjeronauka u predškolske i školske institucije Hrvatske – došao prerano. »Hrvatska za takav ugovor 1992. godine nije bila spremna, no stvar je bila na politici koja se željela dodvoriti Crkvi jer je smatrala da bez njenog blagoslova ništa ne ide. Crkvi je tada dano i više no što je tražila«, kaže don Grubišić, smatrajući da »Ugovor o suradnji na području odgoja i kulture danas opterećuje državni budžet siromašnoga društva kakvo je naše, a ujedno ne rješava pitanje vjernika. Radi se o interesima kleričkoga dijela Crkve koji na taj način rješava svoje probleme, a to je upitno«.
Na pitanje ne bi li sadašnja vlast trebala preispitati Ugovor s Vatikanom, don Grubišić odgovara potvrdno. »No, kada se takvo što spomene, odmah se proziva vlast da je komunistička. Pritom ju se napada bez razloga, jer vlast može biti ili dobra ili loša, a ne komunistička ili ne. Ako je neki ministar ateist, ne treba se ocjenjivati njegov svjetonazor, već njegov rad i ono što je postigao«.
Za razliku od drugih protivnika uvođenju vjeronauka u (pred)školske ustanove, koji bi rado u nastavu umjesto vjeronauka uveli predmet etika ili religijska kultura, don Grubišić smatra da takvo što ne bi riješilo probleme. »Znanje ne rješava pitanje dobrote. Zadaća religije je učiti ljude dobromu, no znanje je nedostatno za formiranje etičnosti. Naše društvo upravo propada radi niskog stupnja etičnosti, čak i kod vjernika. Naš problem nije koliko znamo u vjeri, već u tome koliko smo etični«, kaže on. Razloge zbog kojih je došlo do toga don Grubišić vidi u politici. Prije je vjera bila ciljem napada, onda je došla u obrnutu pozicije nedodirljivosti. Ni jedno ni drugo, smatra don Grubišić, nije dobro.
Zakon je vjerskim zajednicama prošlome sustavu trebao zbog toga što su bila reducirana prava vjernika. Sada je taj zakon očito potreban jer se želi privilegirati neke ljude. Zbog toga smatram da ni jedan sustav kod nas nije dosegao razinu demokratičnosti, jer demokracija nalaže da je svaki građanin, bez obzira na vjeroispovijest, pred zakonom jednak.
Zašto bi sada vjernici pred zakonom trebali biti posebniji od ateista, pita se don Grubišić.