Meni se takodjer ne svidja cinjenica da se vjeronauk uci u skoli, i pogotovo mi se to nije svidjalo u ono vrijeme kad je uveden u skole, jer je opca klima u drustvu bila vrlo represivna, i zaista se nije radilo o slobodnom izboru.
Zapravo, mislim da smo se npr. ja (koja sam isla na vjeronauk osamdesetih i bila zbog toga prozivana u skoli) i moj mladji brat (koji je devedesetih bio osnovnoskolac, a tek se u sedmom razredu usudio 'odmetnuti' i odbiti ici na vjeroanuk) bili u vrlo slicnoj situaciji.
Na srecu, drustveni pritisak je danas, tu gdje ja zivim, ipak znatno manji, i moje dijete bez problema ne ide na vjeronauk, nitko ga zbog toga ne diskriminira niti se on osjeca drukcijim.

Ono sto meni smeta jos uvijek, je vjerski ton kojim je skola obavijena i mimo vjeronauka.
Primjer. Slucajno sam bila prisutna na skolskoj priredbi organiziranoj za Dan kruha (inace nije bila namijenjena roditeljima). Kod otvaranja, prvi pozdrav bio je upucen zupniku. Citava je priredba bila u izrazito vjerskom tonu, svaka druga recenica bila je zahvala Bogu na plodovima zemlje, djeca su zajedno molila, a veliki udio u citavoj priredbi cinila je zupnikova propovijed. I niz recenica zapocetih s 'Mi krscani...' ili 'Nasa katolicka vjera...'
Moje dijete bar kulturoloski pripada katolicanstvu, pa se nije osjecao iskljucenim, ali znam da u toj skoli ima i djece muslimanske vjeroispovijesti. Kako su se oni osjecali?
I sto je najgore, sve se to zbiva mimo znanja roditelja, i definitivno mimo skolskog programa.