naravno da je obaveza.
ja iz takvih postupaka citam nerazumijevanje razlicitosti.
 |
|||
|
|
|||
naravno da je obaveza.
ja iz takvih postupaka citam nerazumijevanje razlicitosti.
Da, to je slično kao i s vjeronaukom u školama. Naša zagrebačka prvašica ima organiziraniju školu, s vjerojatno manje djece nego naša splitska prvašica koja je u smjenama, vjeronauk je uvijek prvi sat i sve 5, nije izdvojena i ne ide na vjeronauk, takve djece ima 2-3 u njenom razredu. Naša splitska nećakinjica ima nastavu u međusmjeni, škola je opterećenija u smislu broja djece i veličine razreda, vjeronauk je usred satnice i preporuka učiteljice je bila otprilike "da onda to jedno dijete koje ne bi išlo na vjeronauk ipak bude iz sigurnosnih razloga u razredu za vrijeme vjeronauka ili da onda po njega dolaze bake/djedovi ili mame i izvode ga usred dana van na 45 min". I sad kako da se to jedno dijete osjeća plus koja je to neizvediva logistika. Mislim da onda svi idu na vjeronauk (logično), pa i onih možda 1-2 čiji roditelji nisu vjernici, ali idu linijom manjeg otpora. Baš smo MM i ja o tome raspravljali što bismo napravili da se radi o našem ev. djetetu. Njegov stav je da ne ide na vjeronauk, ja bih puno rađe da ide jer zašto to djetetu priuštit, mislim, uvjerena sam da bi dijete u tom slučaju tražilo da ide tamo kud svi idu. ZG nećakinja s neodlaskom na 1. sat naravno nema problema. To je ta ipak naša specifična hrv. perspektiva, koju možda seni nema životom u inozemstvu. Činjenica je da je Crkva bitno prisutnija u svakodnevnom životu kod nas nego već npr. u Sloveniji. Koliko su to nevjerojatne razlike na tih pola sata od ZG-a sam osvijestila baveći se Potpomognutom oplodnjom.mama courage prvotno napisa
seni, zrinka, davorka - super postovi...
Ja upravo na ovo o cemu pisu flower i ina33 mislim kad pisem o potencijalnim problemima u vrticu/skoli. Nikako se ne 'bojim' okruzenja vjernika, nekih vjerskih sadrzaja - samo zelim da je osmisljena i druga opcija, a ne samo - eto, vi niste na vjeronauku pa se sad snalazite. /Kako mi ovo bojati se vjernika grozno zvuci, kao da po tom dijelim ljude, ali shvatit cete.../
To je carobni krug - da se vise roditelja usprotivi takvom tretmanu, mozda bi se nesto i postiglo, ovako, pojedinacno, mnogi posustaju pa upisuju djecu na vjeronauk jer ne zele lomiti preko djetetovih ledja, i stvara se dojam ogromne vecine, koja mozda u biti i nije tako ogromna.
Sto se blagdana tice, Bozic dozivljavam praznikom, volim to doba godine, ali sv. Nikola nam nista ne znaci. Vjerojatno ce se to promijeniti u vrticu.
Ja tocno znam kako se osjecas jer sam jedno vrijeme prolazila kroz ista preispitivanja. Jako me zasmetala ideja da moje dijete netko uci da se moli, i da se zahvaljuje Bogu za nesto, pa je neko vrijeme Petra ostajala sama u razredu (nije joj to nesto posebno smetalo) dok je ostatak skole isao na taj tjedni religiozni skup. Medutim, s vremenom sam skuzila da to njeno sudjelovanje u takvim skupovima i opcenito izlozenost i praksi vjere, ne samo teorijskom dijelu u stvari nosi vise dobra nego loseg jer ima priliku vidjeti i osjetiti kako netko zivi svoju vjeru kroz te neke ceremonije, postaje joj opipljivo za razliku od apstraktnog pa samim time i potice na vece razumijevanje, a s druge strane potice i nas kao obitelj na razgovor, razmjenu misljenja, preispitivanje.
Kolikogod sam neko vrijeme bila ljuta zbog osjecaja da mi netko drugi "fila" dijete obicajima koji su u potpunoj suprotnosti mojim osobnim vrijednostima, toliko sam sada u stvari sretna da je imala, i ima priliku vidjeti i sama sudjelovati u tim nekim ceremonijama jer joj to daje puno bolju podlogu za stvaranje svojih uvjerenja i razumijevanja od mojeg ili knjiskog teorijskog naklapanja. Ona sad moze, na svojem nivou sedmogodisnjakinje, "opipati" i jedan i drugi svijet, ako ih se uopce moze podijeliti tako, a mislim da ne moze, i graditi sebe samu.
MM: odrastao u katoličkoj obitelji, sve po propisu, ali vjera nije išla dalje od tradicije. Sad je "nesvrstan", kako reče netko, ni vrit ni mimo.
Ja: tata odgojen kao katolik, razočaran Crkvom kao institucijom, mama uvjereni komunist. krštena sam kad sam sama poželjela, sa nekih 11 godina. Jesam vjernik (pa ni ne spadam u ovaj topic), ali kojoj vjeri/religiji pripadam, nemam pojma. Zapravo, između mene koja jesam vjernik, i moje majke, koja kaže da je ateist, i nema neke razlike u pristupu životu i ljudima.
Ovo mi je odličan point. Tako i ja nekako osjećam. Još kad bi i MM to shvatio, neće bit problema sa stavom vjeronauk da ili ne u našoj budućoj maloj familiji.
ovi imaju i na novcanicama svih apoena "in god we trust". opet ja o njima (tko o cemu, mikka o amerima), ali oni slove za liberalnu zemlju, free country, tako da mi se cini da je ovdje (u zemlji koja, recimo, slovi za zadrtu katolicku) situacija prilicno povoljnija za ostale vjere i nevjernike.da, zanimljivo. u švicarskoj postoji pokret koji želi izbaciti iz švicarskog ustava preambulu u kojoj se spominje da se svi uzdamo u boga i sl. u njemačkoj su križevi odavno nestali iz školskih učionica. a da ne spominjemo rigorozne francuzene znam kako je u americi, tamo na sudu moras reci da ces govoriti "whole truth and nothing but the truth, so help me God". hm. kako onda sude drugim vjeroispovjestima?
meni zasad smeta da je vjeronauk u skoli, a ne u crkvi, ali vidjet cu kako cu se nositi sa stvarima kad mi se stvarno pocnu doticati sa zivotom.
mislim da precjenjuješ tu riječ "free country"... baš nedavno mi je jedna cura pričala o amerikancima. to njihovo vjerovanje u boga je prilično jako (nama skoro neobjašnjivo) - na njemu se sve temelji, pa čak i ovi ratovi koje vode.ali oni slove za liberalnu zemlju, free country
ma znam, to se ja cudim na glas. zbog dosta kontradiktornosti koju prakticiraju.
ma ne znam kaj bi pametno rekla na temu pa trtljam o amerima
Ne mora biti "...so help me God". Kolko god da je popularno vjerovanje, amerika ipak je free country. Ako nisi vjernik, ne moras se zakleti na Boga. Dovoljno je da das zakletvu da ces govoriti istinu na nacin koji u tebi budi savjest i uvjeri te u tvoju duznost da govoris istinu.
The Federal Courts take a flexible approach to guarantee honesty. Their rules say that a witness must “declare that he will testify truthfully, by oath or affirmation administered in a form calculated to awaken his conscience and impress his mind with his duty to do so.”
This flexibility has resulted in courts allowing a variety of individualized oaths or affirmations. One witness was allowed “to speak with fully integrated Honesty,” instead of swearing to tell the truth. Another didn’t have to swear “solemnly.”
A court drew the line, though, at someone who wouldn’t say "I state that I will tell the truth in my testimony," but offered only to say "I am a truthful man" or "I would not tell a lie to stay out of jail."
Some judges simply ask witnesses to “swear or affirm to tell the truth, the whole truth, and nothing but the truth.” Period. That includes the oath and affirmation options, and avoids the objections of non-believers.
ja sam krstena, pricescena i krizmana, sve po ps-u i u "totalnom mraku"... neko vrijeme svog zivota vjerovala sam da vjerujem... onda sam shvatila da ne vjerujem, elem - da sam ateista. moji su vjernici (vise tradicionalisti, ja bih rekla, ali nije na meni da sudim...)
mm je od roditelja ateista (otac mu bio komunist). djedovi su bili muslimani, vjernici. on je ateista.
dakle - mm i ja smo ateisti.
kad smo prvi put u zajednickom zivotu potegli pitanje vjere, odgoja i slicnih tema, mm je rekao: ja vjerujem u tebe, u sebe i u nasu ljubav. u nasu djecu koju cemo imati...
meni dosta
sto se tice blagdana i slicnog - mi to iz pukog folklora - slavimo i bozic i novu godinu i uskrs (volimo lijepo jest i darivat se
e fakat kom ovo nebi bilo dosta taj ni baš sav svojkad smo prvi put u zajednickom zivotu potegli pitanje vjere, odgoja i slicnih tema, mm je rekao: ja vjerujem u tebe, u sebe i u nasu ljubav. u nasu djecu koju cemo imati...
meni dosta
prekrasno
nisam ranije vidjela ovu temu...trebat ce mi 3 dana da procitam 5 strana...uglavnom, mm od rodjenja zadrti ateist, otac mu ateist i dida (krsten ali preobracen u komunizmu)
ja sam vjernica...krstena, pricescena i krizmana....vjencali smo se u crkvi jer sam ja inzistirala...pristao je, ali za krstiti dijete niti cuti. meni je tesko....uz njega poprimam njegove stavove, jako utjece na mene. mozete zamisliti reakciju moje obitelji kojoj je to nepojmljivo, to jednostavno ne moze biti. a ja ni sama ne znam sta mislim. naravno, uciniti nesto njemu iza ledja ne dolazi u obzir. i sta je najgore ta njegova osobina ateista, koji se niceg ne boji, njegova razmisljanja su mi strasno privlacna i to je jedan od razloga zasto sam danas njegova zena. ali ja se jednostavno bojim...ja se bojim ne krstiti dijete....
super mi je tema, baš sam sretna i nadam se da ću se lakše nositi s ovom temom kad nama bude "aktualna". Moram priznati da se za ništa drugo ne brinem kako ću objasniti osim za ovo jer ni sama nisam na čisto.
Zanima me kako se osjećate u kriznim situacijama npr. kad vam je dijete bolesno, da li malo pokleknete i pomolite se kako znate ili kako...
Dozivate li sve svece s neba da vam pomognu, kako plilvate u takvim sitacijama?
anima,
ja nekako mislim da ako dozivaš svece u kriznim situacijama i moliš se (bogu?) onda u biti vjeruješ i trebaš samo to sama sebi osvijestiti.
kikki,
tvoja je situacija nezavidna, mislim da je riješenje u puno puno razgovora s TM. Možda on tebe uspije uvjeriti da se nemaš čega bojati ili ti njega da je ok krstiti dijete. :/
Ja npr da imam muža koji je vjernik i kojem je stalo do toga ne bih imala ništa protiv da ga krsti. Nekako razmišljam da ne može škoditi obred koji mi ništa ne znači. Niti može ikako ograničiti/obvezati moje dijete (jer ni mene nije)
ali to je samo moje razmišljanje
Ja vam priznajem da vam zavidim jako na toj slobodi koju imate.
Kad nisi opterečen tim "višim" stvarima mora da se osjećaš slobodno.
Mada vi vjerojatno niti ne znate kako je to kad nekad vjerujute. Ja sam kao mala a i malo kasnije uvijek bila time opterečena. Uvijek te to prati. Ako nisi dobar, slijedi te sigurno neka kazna. Loša karma. Ako ne izmolim navečer u frci sam (bila) kako nisam dobra i sl. Kad sam se prestala molit osjetila sam se slobodnom, neopterečenom.
sun zašto ne želiš odgovoriti na moje jednostavno pitanje?
A i od ostalilh to očekujem, kao i odgovor da li ateisti ipak vjeruju u "nešto"
Ne dozivam svece kad više-manje znam samo Sv. Antu. Kažem sama sebi da trebam ostat jaka, da će proći, možda to i forumuliram "joj, Bože daj mi snage" ili nekako "ma, proći će valjda, preživjet ćemo mi to, i drugi su, ni prva, ni zadnja" ili tako nekako. S tim da mi je taj "Bog" prije onako neka ritualna poštapalica nego što se obraćam nekom konkretnom Bogu. Možda i sklopim ili kršim ruke i govorim "joj, samo da bude sve dobro". Ako je muž u blizini odem kod njega po zagrljaj. Ako sam sama stisnem zube. Primijetila sam da sam jača i manje u strahu kad sam sama i kad se ni na koga ne mogu oslonit (uključivo obraćanje Bogu u obilku poštapalice) jer onda je sve na meni i moram ja to izdržat. Tako ja.
Od grižnje savjesti sam odustala, to nam svi pokušavaju imputirat i užasno se borim protiv toga i lijepo dam sama sebi virtualni zagrljalj, kažem sama sebi (ako sam kriva) "ovo ti nije bilo baš i ne bi trebalo tako ubuduće.." i oprostim sama sebi. Moja mama (vjernica) se slamala od toga, nijednu odluku nije bila u stanju donijeti i to ju je (mislim) gurnulo u psihičku bolest pa sam na to, baš zbog te svoje individualne povijesti, posebno osjetljiva - na strahove i grižnje savjesti - i nastojim se jako protiv toga boriti.
Ne vjerujem u neko vrhovno svemocno bice. Previse losih stvari se dogadja dobrim osobama i na ovom svijetu i cak u njegovo ime da bih mogla vjerovati da tako netko (svemocan, dobar) zeli.
Kad je malisa bolestan ocajna sam, tuzna, nemocna, ali ne molim. Mislim, znam ja i inace reci 'daj boze ovako ili onako', ali to je govorna figura (jer je tako cesta oko mene), ali ne znaci obracanje ili molitvu. Dakle, moj odgovor je ne. Ipak, pretpoostavljam da je neka kriticna situacija, vjerojatno bih bila stvarno ocajna i pokusala sve. Ne zelim saznati :/
Da mi je suprug vjernik i da želi krstit dijete - vjerujem da ne bih s time imala problema, ali teško je reći ovako... kad nisam u toj konkretnoj situaciji. Zasad mislim da ne bih.
ja ne znam jel meni promaklo još koje pitanje ili sam sanjala da sam ti već odgovorila
uglavnom ja vjerujem recimo u ravnotežu u svemiru, vjerujem u prirodu, njene sile, vjerujem u dobrotu i ljubav, vjerujem u ljude, vjerujem da se sve događa s razlogom, da iz svakog iskustva, pozitivnog ili negativnog, možemo dosta naučiti... Tako, nije da ne vjerujem u ništa
A što se smrti tiče (jel to bilo tvoje pitanje?) mislim da je ona kraj života i nemam straha od nje. Prihvatljiva mi je i sviđa mi se ideja da se duše recikliraju. recimo kad mi jako fali netko od dragih ljudi kojih više nema, tad im govorim u vjetar i bude mi malo lakše
Isto ovako.
Ja bih mogla isto a propos vjerovanja "u nešto" potpisat Sun, osim što ne vjerujem u reinkarnaciju, onako strogo uzevši, ali isto na recimo noninom grobu ili i inače imam potrebu joj se obratiti... ne mora to nužno biti njenoj duši... nego onome što je u meni ostavila... jer svako ipak ostavi mali pa i kratkotrajni pečat u drugima
sun odgovorila si na jednosad još na drugo, ovo o "kriznim situacijama" 8)
A da li to znači da vjerujete u sudbinu, ne znam može li se to povezati sa ateizmom, npr. to ovak i onak mora bit pa nemam šta vjerovat
ovo je malo pojednostavljeno ili uspješno zaobilaženje teme
he pa to sam mislila da sam ti odgovorila indirektno ovim tupa da budem direktna, ne, ne molim se u kriznim situacijama i ne dozivam svece jer apsolutno u njih ne vjerujem, pa mislim da od toga nema svrhe. Ali još jedna stvar u koju jako vjerujem je moć pozitivnog mišljenja i to je ono što me vodi u kriznim situacijamaja nekako mislim da ako dozivaš svece u kriznim situacijama i moliš se (bogu?) onda u biti vjeruješ i trebaš samo to sama sebi osvijestiti.
a i ne samo u kriznima, to nastojim da me vodi kroz život općenito
zadovoljna
Nisam jos procitala topic do kraja, a vec se osjecam ponukana javiti. Ja sam krštena kao mala, prčest i krizmu sam odradila u višim razredima osn. škole iz vlastite želje za pripadanjem i dobrog društva. To je bilo to. MM je kršten u skladu sa višestoljetnom obiteljskom tradicijom i dalje odgajan vrlo svjetovno kao i ja.
Da bi nam se desilo kod dobrih prijatelja, praktičnih vjernika ovakav komentar: "Gle, kako dobar čovjek i dobar Hrvat, pa ne ide u crkvu!"
ja vjerujem u ovo. ne znam kako da objasnim. nije da mislim da se dobro dobrim vraca, ali nije ni daleko od toga. uvijek u skladu sa svojom savjesti. ocekujem, kada napravim nesto zbog cega me grize savjest, da ce mi se to vratiti u nekom (zlom) obliku. i uglavnom se tako i dogodi. sad jel to zato jer vjerujem da je tako ili zato jer to stvarno bude tako.. tko bi znao.
ja vjerujem u nesto, ali ne u boga kakvog propagiraju svjetske religije. mozda kao Sun,
uglavnom, kad se osvrnem unazad na svoj zivot, vidim da su se sve stvari, i dobre i lose, dogodile s razlogom i tocno u pravo vrijeme.
ja bi se postrojila, cini mi se zanimljiv topic i svidja mi se sto je seni napisala... a i zivim vani pa mogu potvrditi da imam osjecaj da je ovdje situacija oko religije puno laksa...
ja jos zivim u malom dvojezicnom gradu sa 172 nacije i masu vjeroipovjesti
:shock: i aktivna tolerancija je ovdje ne samo lijepa ideja nego i aktivna potreba...
ja se deklariram kao ateistkinja i cak mi je tendencija anti-teisticka (jer nisam mrtva hladna na neke povijesno-politicke pozicije moci koje su si razni organizirani sustavi vjerovanja prisvojili) ali ima masu stvari u koje vjerujem i masu mentalnih tehnika koje koristim a imaju korjen u nekim vjerama ili su si ih te vjere prisvojile...
u idejnom smislu (ali ne i ritualnom) mi je najsimpaticnija ateisticka varijanta buddhizma i te kultovi boginje majke/zemlje...
intrigantna su mi i tumacenja te primjena saznanja iz eksperimenata kvantne fizike i biokemije...
to je jedno od najvecih vjerovanja koje imam... s tim da pozitivno misljenje ja vise volim nazvati 'konstruktivnim' ili 'kreativnim' misljenjem jer nije nuzno pozitivno u smislu leptira i cvijeca (dapace, nekad je jako 'kriticko')- ali je pozitivno s obzirom na moju percepciju krizne situacije...Ali još jedna stvar u koju jako vjerujem je moć pozitivnog mišljenja i to je ono što me vodi u kriznim situacijama
Moja porodica je veru "praktikovala" samo kroz običaje, MMova isto. MM i ja za sada držimo te neke lepe običaje, ali pošto smo već druga generacija "nevernika" mi to zaista doživljavamo kao porodične a ne verske praznike i običaje (Božić, Uskrs....)
Verujem u nešto, ali to nije neka nadmoćna sila koja stoji nad nama, svakako nije ni bog koga nalazimo u religijama. Verujem u ljude, u čoveka, i u pozitivnu i negativnu energiju. I te pozitivne i dobre misli, to je samo, po meni razmena energije, i zato verujem da se dobro dobrim vraća.
Neko je pitao o zagrobnom životu. Svakako mislim da telo propada i trune (tu nema dvojbe 8) ) a duša.... pa ja bih pre rekla da je to energija koja mora preći u nešto/nekoga. (neka me maria71 ispravi ako grešim, ali zar nije ovo iz udžbenika fizike: energija se ne može uništiti niti stvoriti, može samo prelaziti iz jednog oblika u drugi)
dobro si naučila 8)
I Vissnja je jako dobro forumulirala nešto što i ja osjećam - pozitivne misli, energija. Kad je kriza ja nekako mislim "ma, proći će, izdržat ćemo nekako, i drugi su to izdržali".
A propos dobro se dobrim vraća, zanimljiv mi je bio W. Allenov film "Matchpoint" koji na zanimljiv način to stavlja u pitanje. Meni čak nije toliko ni zanimljivo hoće li bad guys biti kažnjeni za svoja nedjela i kad će bit kažnjeni i hoće li prepoznat da su kažnjeni. Meni je bitno da sam ja na sunčanoj strani ulice jer ako mislim da postupam dobro i u skladu sama sa sobom jedino sam tako sretna i zadovoljna.
Nismo vjernici, bar ne u smislu pripadnosti nekoj religijskoj skupini, iako imamo odrađene sve katoličke sakramente.
Blagdani su mi nekako dio folklora, ali mislim da nema djece ne bi se ni sjetila sv. Nikole, a najvjerojatnije ni bor ne bi kitili.
Nemam nekih problema s odgovorima na pitanja koja će ili neće djeca postavljati, nekako to rješavamo u hodu, no ne mogu reći da neki put ne zavidim vjernicima (bilo koje religije) na gotovim odgovorima za pitanja života i smrti.
Nedugo su me djeca za ručkom pitala gdje je stara baka (prabaka) zakopana (već smo odradili dio umiranja tijela i da se tijelo pokopa), no nakon što sam im odgovorila zanimalo ih je gdje je ona sada,tijelo je na groblju, ali gdje je baka?
Inače, negdje oko druge godine su izmislili priču kako ih je tigar pojeo i da ih mama sad mora ponovo roditi, ja ne vjerujem u reinkarnaciju i ne muči me previše pitanje što je poslije smrti, pa na takva pitanja odgovaram sa ne znam, još se dvoumim da li dodati još: ali neki ljudi misle da......
Što se tiče prisustva vjere u institucijama kao što su vrtići i škole: s tim imam problema i mislim da nekim stvarima nema tamo mjesta, bar ne na način kako se to u većini tih institucija prakticira.
X
curke, moramo se vratiti na temu u sklopu roditeljstva
Najprije vas sve lijepo pozdravljam - i vas i vašu ideju da raspravljate o odgoju koji nije u duhu vjere, ali htjele biste da bude u duhu humanosti i svega lijepog.
Jako mi je drago čuti ovakve slučajeve. I kod nas se dogodilo nešto slično, samo nas je dovelo i korak dalje - do obraćenja.
S time da MM i ja nismo bili nevjernici, već ono što je našem Gospodinu u kojeg danas svim srcem vjerujemo najmanje drago - mlaki katolici, ni vrući, ni hladni, već bljutavi i mlaki. Taj vjeronauk u školi bio nam je jedan ogroman korak dalje u prihvaćanju naše vjere.
Ali mislim da roditelji poput Ančice (iako nisu spremni sami prihvatiti vjeru) predstavljaju velik dobitak za svoje dijete jer ga sigurnom rukom vode - njegovim vlastitim putevima.
OT, kakav dobar izraz-hladni katolik.
Ja sam katolik i prije svega vjernik. Neznam kako bih podnijela sve što jesam da nisam imala vjere da me "netko gore" pazi, čuva i da mi olakšava teret... Međutim, vjera se očituje i u zahvalnosti kad se ugase "svjetla pozornice". Ne razumijem ljude koji se mole u nevoljama Bogu (ili Svetom Anti) a u isto vrijeme se deklariraju kao ateisti. Čemu to? Ako nema vjere, kako očekivati da vam itko pomogne?
Tu sam! Iz obitelji s ateističkom tradicijom - moj je pradjed bio ateist, i radio kao majstor na Strossmayerovom biskupskom dvoru.
Kud god smo išli posjećivali smo crkve. Ja sam s desetak godina počela čitati Bibliju - od početka, u namjeri da je pročitam do kraja. Nekoliko puta u životu sam pokušala, nisam uspjela - tamo kod sudaca i kraljeva postane mi predosadno, pa preskočim do Novog zavjeta.
Moj je otac bio komunist s Novim zavjetom kraj kreveta. Sad je ta knjiga mekog uveza, puna njegovih bilješki, kraj mog uzglavlja. On je u pjesmama razgovarao sa Svetim Pavlom. Ja sam ga zafrkavala: Sv. Petru će bit krivo što ti Pavle više znači, kad umreš neće te pustiti u raj!
Deklariram se kao ateist, nisam krštena, i iako se moja unutarnja vjerovanja mijenjaju i razvjaju, spremna sam noktima i zubima braniti svoje pravo da se svrstam kao nevjernik. Za Crkvu kažem: ona odgovara na pitanja koja ja postavljam, ali ne na način koji mene zadovoljava.
MM iz katoličke obitelji, roditelji "aktivisti". Svi sakramenti osim vjenčanja. Njega je za Crkvu i katoličku vjeru izgubio župnik koji je pitanja jednog pubertetlije doživljavao kao gnjavažu i neposluh, a ne kao profesionalni izazov. Zamislite dečka koji najgoreg propaliteta iz kvarta nagovori da mu se pridruži na vjeronauku, a župnik mu poslije prišapne neka više ne dovodi tog malca.
I tako se on odalečio u srcu, a zbog forme i da ne razočara roditelje nastavio ić u crkvu dok nije upoznao mene.
Kad smo se vjenčali tajno jedan od razloga (osim mladenačke zaluđenosti šašavim idejama) bio je da izbjegnemo pritisak obje strane obitelji. Ja sam rekla da se neću vjenčat u crkvi osim kad bi to bila njegova velika želja - a znam da nije.
Poslije je svekrva ponudila platit pravu svadbu ako se ipak vjenčamo u crkvi. Ponuda još uvijek vrijedi.
Da, zaboravila sam reći da se mm deklarira ko agnostik. Na posljednjem popisu stanovništva morala sam curi popisivačici slovo po slovo diktirat kako se to piše.
Evo jedne moje pjesme na zadanu temu, od pred sedam godina. Da danas pišem možda bih napisala drukčije. Ali to je otprilike to.
MOJ BOG
Moj je bog siroče među bogovima.
Njemu se mole oni koji ga ne vole,
obraćaju mu se samo oni što ga ne priznaju
i to preko volje. Čitaju knjige o razvoju psihologije
i kvantnoj fizici, a boga su strpali na policu
pored priručnika o sakupljanju ljekovitog bilja
i karti za tarot.
Možda će ispustiti nevoljnu molitvu
u crnoj noći, u smrtnom strahu,
ali već s prvim jutarnjim suncem sve će poreći.
To ih je bol, strah ih je, tuga skolila, stjecaj okolnosti,
nisu bili pri sebi... inače ne bi nikada.
Mračnu tajnu svog odnosa s bogom živoj duši
priznali ne bi. Nema tu nikakve prisnosti,
ma ni pristojnosti. Krše zavjete,
vlastite su molbe zaboravili, s bogom se svade.
Malo obične građanske udvornosti pokazat će
u bilo kojoj drugoj prigodi. Boga se ne boje,
vlast mu odriču, odbijaju živjeti po njegovim pravilima
- kakva već misle da jesu.
Kažu: hodamo otvoreno pod nebeskim dlanom,
pa bog može, ako uopće postoji, ocijeniti naša djela.
O svojim postupcima misle sve najbolje
i u konačnu ocjenu ne sumnjaju.
Tko bi ih htio takve?
Pozdrav, corny. Da ti probam ovako približiti - to nije baš "molitva" u pravom smislu te riječi kako vjerojatno ti podrazumijevaš već više korištenje riječi "Bog" ili "Sv. Ante" više kao poštapalice, onako u izrazima - "ajme, Bože i Sv. Ante Padovanski..." itd. Mislim da je gore bilo govora u tome kontekstu, ali više se točno ne sjećam što je tko napisao. U biti, ovako je to kod mene - nije to baš neko uvjerenje da će "netko odozgo" pomoći, nego onako, ponavljanje formulaičnih izraza u sebi - tipa, ajme Bože, pa kako ćemo, vjerojatno ćemo nekako... Nije to usrdno obraćanje nekome gore da pomogne. Ne znam, to meni nije nešto crno-bijelo i nemam potrebu to dalje definiravat. Vjerojatno nisam baš najbolje uspjela pojašnjenju, ali ovo je bilo najbolje što sam mogla. Mutež je bit taj "nesvrstani", ali meni tako paše
Vlvl, pa ti si nam i vrsna pjesnica
VlVl totalno osvježenje od posta, baš sam se nasmijala i s guštom pročitala
Možda ljudi griješe kad misle da će im Crkva podariti čudo čim kleknu... Vjera za mene znači način života; ljubav, skromnost, brigu za druge... Zazirem od ljudi koji ližu oltare a istovremeno na riječi: "Pružite mir jedni drugima"- pružaju ga odabranim ljudima, mada su na mjestu gdje bi svi trebali biti isti. Vi koji ste kršteni, tim činom postali ste Kristovi. Sad kad ste zrele osobe koje mogu shvatiti što to znači- odričete se Krista.. mislim da nemate pravo niti u poštapalici spominjati Njegovo ime. Jer...u konačnici...ako se vas netko odrekne, jeli ta osoba i dalje "vaša"? Nije. Mislim da je to pravedno. S druge strane, Bog je pravedan, ali na nama je da ocijenimo koliko nam dvoličnosti savjest dopušta...Pozdrav, corny
eh, sto se dvolicnosti tice, ovo mi je vrstan primjer:
ako mi netko moze podariti cudo, iskreno sumnjam da ce to biti crkva. :/
Možda ljudi griješe kad misle da će im Crkva podariti čudo čim kleknu... Vjera za mene znači način života; ljubav, skromnost, brigu za druge... Zazirem od ljudi koji ližu oltare a istovremeno na riječi: "Pružite mir jedni drugima"- pružaju ga odabranim ljudima, mada su na mjestu gdje bi svi trebali biti isti. Vi koji ste kršteni, tim činom postali ste Kristovi. Sad kad ste zrele osobe koje mogu shvatiti što to znači- odričete se Krista.. mislim da nemate pravo niti u poštapalici spominjati Njegovo ime. Jer...u konačnici...ako se vas netko odrekne, jeli ta osoba i dalje "vaša"? Nije. Mislim da je to pravedno. S druge strane, Bog je pravedan, ali na nama je da ocijenimo koliko nam dvoličnosti savjest dopušta...Pozdrav, corny
?
to meni? ne kuzim.
Nece Bogu nista smetati, pametan je on covjek, ukoliko postoji, ako ga/je spominjes dok god to nije sa zlom namjerom. Barem ja tako vjerujem, a valjda i ja imam pravo na moju vjeru. Osim toga, nije ovo mjesto za prodike o tome sto ce Bog misliti o tebi ako napravis ovo ili ono, nego izazovi roditeljstva povezani s nasom (ne)vjerom.
:shock: ja podebljah, a ono font 300! Sori.
I u postu gore greškom sam napisala možda umjesto mnogi i pravedan umjesto dobar, ne stigoh pregledati od mišice. Mikka razumjela sam da si aludirala na moj post, ili?
Ančice, znam koja je tema, samo pucam na dvoličnost. Ne volim kad ljudi na to ne reagiraju već idu linijom manjeg otpora... :/
Inace, upiranje prstom u druge ti je jako krscanski...
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom