taktika

[anima]

Evo jučer sam slučajno otkrila nešto što je prvi put uspjelo da me Nina posluša. Počela je umakati ruke u čašu sa sokićem i naravno nisam joj to dozvolila nego sam čašu stavila na kuhinju i rekla joj da se to ne smije radit. Jer se proljeva i stvara se nered. Naravno, dreka, pokušaj uzimanja čaše...
Sjela sam na krevet i nisam znala što bih, pa sam odjednom krenula:
-mama te rodila
-mama te voli
-mama je došla po tebe u vrtić, dala ti jesti
-mama te kupa, čisti ti nosić, brine se o tebi, kupi ti čokoladu
-mama ti sve da a ti me nećeš poslušati
A onda odjednom plač i zalet k meni u zagrljaj i prestanak plaća :shock:
Prestala je plakati i onda sam ju lijepo podignula i objasnila zašto ne želim da stavlja ručice u sok a tu smo se i nasmijale...

Ista situacija i predvečer sa tabureom. Htjela je opet s njim izvodit čuda a ja ni pet ni šest nego sve ovo gore navedeno i
-mama se boji za tebe, slomit ćeš vrat, ići u bolnicu, što će mama bez tebe, ko će se brinuti za tebe u bolnici i sl... Opet upalilo :D

Evo to je prvi put da sam uspjela doći do nje i nešto joj objasniti i vidjeti da ona to shvaća i da me uopće hoće doživjeti...

Što vi drage Rodice mislite o toj taktici? Nekako nisam sigurna jel to ispravno pa eto da vidim...

[Anci]

Nadam se da će ti taktika funkciomirati. Nama kako koji put- nekad taktika uvjeravanja posluži svrsi oa me posluša- npr. "Lana, mogla bi pasti s tog stola, preblizu si rubu", a da ona kaže :"Joj, da" i siđe.

A neki put dijalog (ili monolog ) ide drugačije!!! Onda se ljuti i objašnjava i ona uvjerava mene kako ona sve zna i da bi joj trebala sve pustiti- čokoladu prije ručka, skakanje po kauču, penjanje gdje sve ne...

Onda je ja samo spustim, pa opet dok ne prestane. Odlučila sam se ne živcirati oko toga i utuvila sam si u glavu da me dijete ne mora poslušati odmah i tako je sve puno lakše, puno više možeš podnijeti!!!

[Mima]

Meni se čini totalno neispravno Tj. ja ne bih djetetu govorila da joj ja sve dam a ona me ne sluša, to mi zvuči kao nekakva emocionalna ucjena i nabijanje grižnje savjesti. Još manje bih joj govorila da nešto ne radi zato što se ja bojim za nju. Tj. nekad joj kažem da se bojim, da možda nešto i nije opasno, ali da se meni čini opasno i da se bojim, te da zato ne želim da nešto radi - jer je stvarno tako, ali trudim se to ne govoriti (tj. pobjeđivati svoje strahove).

[Stea]

Mislim da treba naglašavati ovaj dio:
- ja te volim
- ja brinem za tebe
- ja ne znam što ću ak se tebi nešto desi, ti si moje sve na svijetu i sl.

a malo manje
- ja ti sve dam a ti...
- ja sam te rodila a onda....

Nisam skužila koliko godina ima...

[tanja_b]

Počela je umakati ruke u čašu sa sokićem i naravno nisam joj to dozvolila nego sam čašu stavila na kuhinju i rekla joj da se to ne smije radit. Jer se proljeva i stvara se nered.

Zašto i njoj tako ne kažeš? Pa to je cijela istina.

[branka1]

I ja mislim slično kao Mima. Emocionalna ucjena.
Učinila si da si dijete osjeća krivom.

Ne kažem da ja baš uvijek dobro odreagiram u tim situacijama, ali uvijek mi je najgore kad me Lea pita - mama, jel se ljutiš?

Jesper Juul ne bi ovo odobrio

[anima]

Počela je umakati ruke u čašu sa sokićem i naravno nisam joj to dozvolila nego sam čašu stavila na kuhinju i rekla joj da se to ne smije radit. Jer se proljeva i stvara se nered.

Zašto i njoj tako ne kažeš? Pa to je cijela istina.

Pa kažem joj, ali ništa, ko da ništa nisam rekla, ne doživljava me.
I ja sam nekako osjetila da nije ispravna ta "emocionalna ucjena" pa sam htjela provjerit, ali činjenica je da mi je dosad jedino to upalilo pa ne znam što ću :/ help

[Anci]

Pa dobro si i napravila što si joj rekla i uzela kad te nije poslušala. Barem bih tako i ja napravila. A ona se ima pravo zbog toga ljutiti, neka te to ne zabrinjava.

[anima]

branka 1 pa što ima loše u tome ako te dijete pita "mama jel se ljutiš?" Pa da, ljutim se, a reći ću ti i zbog čega. Isto tako ću i ja nju nekad pitati jel se ljuti na mene pa ćemo razgovarati.

[branka1]

Ma da, ali onim tonom, kao da se ona jako brine jel se ja ljutim. Jer joj je jako stalo da se ne ljutim. ne znam jel me razumiješ.
Previše je to odgovornosti za tako malo dijete.
Uvijek kad me to pita ja kažem da se ništa ne ljutim, samo neka drugi put ne radi to tako

Ona je i inače jako osjetljiva i mislim da će se uvijek jako opterećivati s nekim stvarima
A mislim da možda uopće ne bi trebala brinuti jel se ja ljutim ili ne
Joj, znam da ovo sad sve zvuči zbrkano, ali hoću reći, dijete treba biti dijete i ne se zamarati previše s nekim stvarima
Naravno da ga odgajaš i sve to, ali neka djeca nekad preuzimaju na sebe previše odgovornosti, osjećaju prevelik pritisak da moraju biti dobra, savršena, a često im i roditelji nameću preveliku odgovornost i pritisak.
To nastojim izbjeći

[branka1]

Tj, ako joj i kažem da me nešto naljutilo ili da mi se ne sviđa, uvijek jako naglasim da mi se to ponašanje ne sviđa, ali da nju jako volim i to uvijek
To me naučio Jesper Juul

[ninet]

Anima darling, ja sam ti isto Nina i meni je mama priredjivala slicne razgovore/monologe...
(Dakle iz mene ne govori Juul vec dijete koje sam bila)
mama te rodila
-mama te voli
-mama je došla po tebe u vrtić, dala ti jesti
-mama te kupa, čisti ti nosić, brine se o tebi, kupi ti čokoladu
-mama ti sve da a ti me nećeš poslušati

Imam prilicnih problema sa samosvijescu i osjecajem krivnje.
Jer to jeste emotivna ucjena iako ucinjena bez ikakve lose namjere.
Vjerujes li da sam cijelo djetinjstvo prizeljkivala samarcinu, umjesto takvog njenog monologa...


Sorry ako zvucim grubo...

ali mijenjaj taktiku - ma kako uspjesna bila....ili se s casom smjestite negdje na keramicke plocice pa nek umace prste u sok...to je bas zabavno. nece ih umakati kad bude velika djevojcica sigurno....Jesi vidjela neku da to radi?

[anima]

Ninet darling, znači bolje da joj odvalim šamarčinu nego da ju na bilo koji drugi način pokušam odgojit da ne bude razmaženo derište?
Ili da joj dozvolim da umače ruke u čašu pa da imam problema u vrtiću, kod bake/dede jel mi je dijete neodgojeno?
Ili da rokne s taburea pa da imam još goru grižnju savjesti?

Znam da ne misliš tako i znači mi tvoje iskustvo, i sama sam ovo prijavila jer nisam bila sigurna, moj "instinkt" mi je dobro rekao...

Stvar je u tome da stvarno nemam pojma kako da se postavim da me posluša, ovo je evo bilo fakat prvi put, inače mala me voza kako god hoće...

I vrlo rado neću ovo više upotrebljavat ako uspijem pronači bar malo bolju taktiku...

[branka1]

anima, nitko tebe ne osuđuje, samo raspravljamo,
ali ponekad jedan šamar (karikiram, apsolutno sam protiv toga inače) manje boli nego osjećaj krivnje i niska samosvijest za cijeli život.
Taj "šamar"će nanijeti manje štete, nego ovakvi razgovori.
Pritom ne mislim da će ovaj tvoj razgovor sad nanijeti nepopravljivu štetu, ali ako se djetetu konstantno godinama nameće osjećaj krivnje radi nečega, ne može baš izaći na dobro

[anima]

ma naravno, zato sam i tu da naučim...
kakve su vaše taktike? jel moram čekati da odraste pa da me počne doživljavati ili što da radim?

[ninet]

Ninet darling, znači bolje da joj odvalim šamarčinu nego da ju na bilo koji drugi način pokušam odgojit da ne bude razmaženo derište?
Ili da joj dozvolim da umače ruke u čašu pa da imam problema u vrtiću, kod bake/dede jel mi je dijete neodgojeno?
Ili da rokne s taburea pa da imam još goru grižnju savjesti?

Znam da ne misliš tako i znači mi tvoje iskustvo, i sama sam ovo prijavila jer nisam bila sigurna, moj "instinkt" mi je dobro rekao...

Stvar je u tome da stvarno nemam pojma kako da se postavim da me posluša, ovo je evo bilo fakat prvi put, inače mala me voza kako god hoće...

I vrlo rado neću ovo više upotrebljavat ako uspijem pronači bar malo bolju taktiku...

Nije mi palo napamet...... :shock:

Pazi ovaj dio:
Počela je umakati ruke u čašu sa sokićem i naravno nisam joj to dozvolila nego sam čašu stavila na kuhinju i rekla joj da se to ne smije radit. Jer se proljeva i stvara se nered. Naravno, dreka, pokušaj uzimanja čaše


Meni sasvim ok taktika...Dreka je razumljiva. Nije po njenom...Malo koje ce dijete klikmut glavom, pocesati bradu i reci "mama, upravu si"
Nek se malo i buni i dere, probaj je zabaviti nekim brzinskim skretanjem paznje i ne ocekuj da te u tom uzrastu puno slusa. Ali nastavi objasnjavati!

[ninet]

ma naravno, zato sam i tu da naučim...
kakve su vaše taktike? jel moram čekati da odraste pa da me počne doživljavati ili što da radim?

Kombinovane .....Od objasnjavanja do prijetnji rezanjem noktiju..."Nemoj sad prosipat, bolje da rezemo nokte"....

kao u onom tvom izdvojenom djelu. kad ne moze - ne moze i gotovo! Zasto? Zato! Ali zasto? Jer ja tako zelim!


I ne ocekujem da me uvijek poslusa....

I nerviram se svakodnevno

[anima]

Meni sasvim ok taktika...Dreka je razumljiva. Nije po njenom...Malo koje ce dijete klikmut glavom, pocesati bradu i reci "mama, upravu si"
Nek se malo i buni i dere, probaj je zabaviti nekim brzinskim skretanjem paznje i ne ocekuj da te u tom uzrastu puno slusa. Ali nastavi objasnjavati!

Ma ona se neće MALO bunit i derat, nego će puno divljat...a prvom prilikom će vrebati kad će opet umočit ruke u čašu A kad joj objašnjavaš nešto jednostavno ne doživljava... dobro, valjda će doć period kad će počet doživljavati prije nego postane razmažena...a probat ću se suzdržat od ove moje taktike. Ne želim da se osjeća krivom ili zahvalnom što brinem o njoj i volim ju.

[anima]

Ninet, i ja nekad prijetim, špricanjem nosa i sl... al nema nekog dugoročnog efekta.

Sad sam skužila, čestitam na trudnoći, prekrasno

[Maslačkica]

Da li postoji mogućnost da si joj u prošlosti popuštala na njenu dreku i bunjenje, samo bi trebala biti dovoljno uporna?
Možda je tu problem.... AKO je tako kako sam gore napisala?

[anima]

Da li postoji mogućnost da si joj u prošlosti popuštala na njenu dreku i bunjenje, samo bi trebala biti dovoljno uporna?
Možda je tu problem.... AKO je tako kako sam gore napisala?

Daaa...

[branka1]

Ha, taktika...ne znam ni sama.
Kao prvo, makneš ono što vas uopće dovodi u takve situacije. Znači da joj čaša sa sokićem u koji može umakati prste ne ostane negdje na dostupnom mjestu.
onda ovakvo objašnjavanje, osim zadnjeg dijela ili joj jednostavno uzmeš to iz ruku. Znam da će biti dreke, ali neka.

Opet ću se ja pozvati na juula , ali sjećam se jednog dijela iz jedne knjige - djevojčica je htjela po ne znam koji put sladoled taj dan (ili nešto slično, nemoj me držati za riječ), a tata joj je lijepo pokušao objasniti da je za danas pojela dosta sladoleda, međutim ona je i dalje ostajala sjediti na podu pored frižidera i plakati i histerizirati. Tata joj je još jednom lijepo objasnio i mirno otišao iz kuhinje. nije je ništa pokušavao uvjeravati, moliti i sl.
Poanta je da dijete u tom trenutku ne mora shvatiti ili prihvatiti da nema više sladoleda i da je sasvim u redu da se rasplače, razljuti i sl, ali da se mora znati naučiti nositi sa svojim frustracijama. Dakle, normalno je da se baca, ljuti i sve to jer na taj način izbacuje iz sebe svoju ljutnju na tatu (tebe) i ima na to pravo, ali će jednom shvatiti da ipak ne može uvijek sve dobiti

Mi imamo situacije da me lea nešto traži, a ja joj to ne mogu ili ne želim ispuniti iz nekog objektivnog razloga, onda slijede njena moljakanja i moja objašnjavanja i kad vidim da sve to nikud ne vodi još joj jednom lijepo mirno objasnim i počnem raditi nešto drugo. onda se ona rasplače, ljuti na mene, ali time to valjda izbaci to iz sebe i uglavnom za par minuta prestane
I to mi recimo nije bed jer mislim da nisam napravila ništa što će štetiti njenom samopouzdanju

Ali kad me onim pogledom i glasićem pita jel se ljutim na nju, onda mi je bed

[Roza]

ne sviđa mi se taktika, nimalo. ja idem baš suprotnim putem, pokušavam osjećaje odijeliti od ponašanja. nikad joj nisam spomenula što sam ja napravila za nju a što ona za mene. nekako mi je to sve nakaradno postavljeno. ja sam mama, rodila sam dijete i moja dužnost je brinuti se za dijete. dijete zauzvrat ne mora ništa raditi da meni udovolji.
vratimo se na jednostavne stvari:
postoji dobro i ružno ponašanje.
ja je volim i kad se ponaša dobro i kad se ponaša ružno. to joj i velim.
što se tiče ljutnje, kad sam ljuta onda to i kažem. ne vidim ništa negativnog u tome. od tog ne radim dramu.
meni je normalno da se i dijete ljuti, kao što si ti navela da se tvoja mala ljuti kad joj uzmeš čašu. ljutnja je emocija koju dijete mora izraziti i s kojom se mora naučiti nositi. težak put...
traži puno strpljenja, empatije, doslijednost i ljubavi.i vremena...

[cvijetak]

Anima, imaš moj potpis ... da nemaš i moje dijete ?! Zadnjih dana je grozna dernjava u prosjeku svakih pola sata tj. kad god joj se nešto ne svidi, ma koliko malo bilo. A MM cijeli tjedan na putu, a ja sama totalno ... jučer sam je u jednom trenu ostavila na sigurnom u sobi i otišla se na par sekundi ispuhati u kupaonicu.

[branka1]

ja sam mama, rodila sam dijete i moja dužnost je brinuti se za dijete. dijete zauzvrat ne mora ništa raditi da meni udovolji.vratimo se na jednostavne stvari:
postoji dobro i ružno ponašanje.
ja je volim i kad se ponaša dobro i kad se ponaša ružno. to joj i velim.
što se tiče ljutnje, kad sam ljuta onda to i kažem. ne vidim ništa negativnog u tome. od tog ne radim dramu.
meni je normalno da se i dijete ljuti, kao što si ti navela da se tvoja mala ljuti kad joj uzmeš čašu. ljutnja je emocija koju dijete mora izraziti i s kojom se mora naučiti nositi. težak put...
traži puno strpljenja, empatije, doslijednost i ljubavi.i vremena...

Ovako i ja mislim

A što se tiče ljutnje, ne radim ja od toga dramu. znam da je i ljutnja normalan osjećaj kojeg mora upoznati, ali samo ne želim da osjeća krivnju i teret radi moje ljutnje
Ma teško je to sad precizirati, svako dijete je drukčije. Moja Lea je senzibilnija i više je stvari pogađaju, dok Lana, čini mi se, neće uopće biti takva
Tako daza svako dijete trena individualan pristup

[modesty71]

U takvoj situaciji joj uzmem čašu, obrišem rukice, i kažem "To se ne radi jer taj sok onda više ne možeš piti (nije higijenski, ima čudovišta na rukicama - tak mi zovemo bakterije), a i zmažeš stol (ili prolijevaš okolo, ili kaj već)." Tad nastane pobuna, ja ponovim što mirnijim glasom, a ona ili to prihvati, ili udri u plač. E, kad je ovo drugo u pitanju, onda joj odvratim pažnju s bilo čim drugim. Npr. jučer je htjela sa mnom šivati (a bilo je već kasno) i ja njoj brzo uvalila njenu omiljenu ovcu i rekla da je ovčica pospana i trebala bi se oprati i ići spavati (a šivanje drugom rukom sakrila) i gle čuda, dijete zaboravilo na šivanje :D

[flower]

a i dijetetu je potrebno pustiti prostora za istrazivanje - daj joj casa, padela isl. neka pretace i utace. tad joj mozes reci - to sa sokicem ne radi, dat cu ti one tvoje padelice za pretakanje...i mir.

[tanja_b]

uvijek mi je najgore kad me Lea pita - mama, jel se ljutiš?

E, vidiš, ovaj problem i mi imamo (ma ne bih to nazvala problemom, prije situacijom), iako ja striktno izbjegavam bilo kakve emocionalne ucjene.
Ipak, i meni ponekad ide para na uha i znam da je loše da to skrivam. I znam mu pritom reći: ljuta sam zbog toga-i-toga (jer lupaš vratima, jer me tjeraš iz sobe, jer vičeš na mene i sl.).
Nakon što smirimo situaciju, u zadnje vrijeme me redovito pita: mama, jesi li sad ljuta? a jesi li sretna?
Ne znam, imam dojam da se on previše brine jesam li ja ljuta ili ne, a ja mu samo ponekad želim dati do znanja da mi se neko njegovo ponašanje ne sviđa odnosno da me ljuti (a točnije bi bilo: izluđuje, ali to ipak ne govorim )

[Anci]

Ja stavim ručnik na pod i onda posudu s vodom, pa prelijevamo.Obožava. Naravno!

[Mima]

Da, i Lea mene čim se uozbiljim pita 'Jesi sjetna?' (manje u zadnje vrijeme). I govori 'Budi sjetna, nasmij se'. Ja joj obično kažem da nisam ljuta nego da me ovo ili ono zasmetalo., tj. da ne volim kad nešto napravi.
JA i nju pitam ljuti li se nekad na mene. (odgovor - DA. A kad - kad joj dam kaznu. A koju sam joj ja to kaznu dala - uzela sam joj pik-pikove. :/ )

[Nataša,Sarajevo]

anima, super ti je taktika!
Ja sam odmah jučer isprobala i pali :D :D :D

hvala

Mama te voli, mama se brine za tebe - tako jednostavno i istinito a učinkovito

[Anci]

I mene Lana pita jesam li ljuta. Ako jesam ja joj kažem da jesam! Onda je pitam jel ti nekad budeš ljuta? Ona kaže da se ljuti ako joj ja nešto nedam ili kad joj Jelena dira stvari. Ja mislim da se ima pravo ljutiti zbog svega toga i ne dati seki svoje stvari ako ne želi. Naravno, ne smije se tući, ali ljutiti- zašto ne! I plakati ako hoće!

[branka1]

zadnje vrijeme me redovito pita: mama, jesi li sad ljuta? a jesi li sretna?
Ne znam, imam dojam da se on previše brine jesam li ja ljuta ili ne, a ja mu samo ponekad želim dati do znanja da mi se neko njegovo ponašanje ne sviđa odnosno da me ljuti (a točnije bi bilo: izluđuje, ali to ipak ne govorim

E, to, da. Previše je brine.
Naravno da joj ne skrivam da sam ljuta na neko ponašanje i to je normalan osjećaj, ali ona to shvaća previše osobno pa joj ni ne volim često odgovoriti da sam ljuta

Flower, naravno da se treba dati prostora za istraživanje, da mi samo vidiš kuhinju i dnevni boravak, sve stvari iz ormarića ispod sudopera i ladica su povađene i sl (govorim sad o mlađem djetetu koje baš i ne kuži ovo o čemu pričamo, ali isto tako neke stvari dopuštam i starijem, inače one su 4,5 god i 15,5 mj), ali ja govorim o nekim stvarima koje ne može raditi, najčešće zato jer su opasne ili nisu dobre, zdrave za nju i sl.
Ali mislim da im kreativne slobode dajem jako puno

[anima]

U takvoj situaciji joj uzmem čašu, obrišem rukice, i kažem "To se ne radi jer taj sok onda više ne možeš piti (nije higijenski, ima čudovišta na rukicama - tak mi zovemo bakterije), a i zmažeš stol (ili prolijevaš okolo, ili kaj već)." Tad nastane pobuna, ja ponovim što mirnijim glasom, a ona ili to prihvati, ili udri u plač. E, kad je ovo drugo u pitanju, onda joj odvratim pažnju s bilo čim drugim. Npr. jučer je htjela sa mnom šivati (a bilo je već kasno) i ja njoj brzo uvalila njenu omiljenu ovcu i rekla da je ovčica pospana i trebala bi se oprati i ići spavati (a šivanje drugom rukom sakrila) i gle čuda, dijete zaboravilo na šivanje :D

Jooj da joj kažem da ima čudovišta u čaši ta ne bi više ni primirisala čaši pa ti znaj
i naravno da nikad ni sad ni ikad ne želim da ona ima ikakve obveze prema meni niti da mora biti po mom, nisam ju zato ni rodila
probati ću malo preuobličit ovu taktiku a vjerojatno ću ju i prestat koristit zbog straha od emocionalne ucjene

[BellaB]

Ista situacija i predvečer sa tabureom. Htjela je opet s njim izvodit čuda a ja ni pet ni šest nego sve ovo gore navedeno i
-mama se boji za tebe, slomit ćeš vrat, ići u bolnicu, što će mama bez tebe, ko će se brinuti za tebe u bolnici i sl... Opet upalilo :D

Ovo stvarno pišem bez kritiziranja, možda pomogne nekome ...U objašnjavanjima raznih situacija djetetu, nije poželjno koristiti termine poput: slomiti ćeš vrat, odrezati ćeš si prst, pasti ćeš u bunar i utopiti ćeš se, ne diraj kosilicu - odrezati će ti noge, izbiti ćeš si oko itd. Moja prijateljica, psihologinja, kaže da su posljedice takvih "slikovitih edukacija" daleko teže po djete od običnih: pasti ćeš i udariti ćeš se, porezati ćeš se itd.

[apricot]

meni je strašna bilo kakva insinuacija da bi se djetetu moglo nešto dogoditi.
i to stalno: nemoj ovo, nemoj ono...

uzmi dijete i zabavi je nečim.
ili pusti neka jednom padne (prije toga stavi tabure na tepih, ako već nije).
tabure je visok 40 cm, a ona sa svojih 27 mjeseci se sigurno može dočekati na ruke i ne ozlijediti se.

a ovo: past ćeš, udarit ćeš se... su samo druge riječi za "smotana si", "nesposobna si", "ti to ne možeš"...

uvijek mi je bolje: "ok, skači po tabureu, ali postoji mogućnost da se ozlijediš"...

a one emotivne ucjene sa početka...
to će poslije biti valjda "ja te hranim i oblačim i dok si pod mojim krovom ima da se ponašaš onako kako ja kažem"

[clumsy mom]

Ista situacija i predvečer sa tabureom. Htjela je opet s njim izvodit čuda a ja ni pet ni šest nego sve ovo gore navedeno i
-mama se boji za tebe, slomit ćeš vrat, ići u bolnicu, što će mama bez tebe, ko će se brinuti za tebe u bolnici i sl... Opet upalilo :D

Ovo stvarno pišem bez kritiziranja, možda pomogne nekome ...U objašnjavanjima raznih situacija djetetu, nije poželjno koristiti termine poput: slomiti ćeš vrat, odrezati ćeš si prst, pasti ćeš u bunar i utopiti ćeš se, ne diraj kosilicu - odrezati će ti noge, izbiti ćeš si oko itd. Moja prijateljica, psihologinja, kaže da su posljedice takvih "slikovitih edukacija" daleko teže po djete od običnih: pasti ćeš i udariti ćeš se, porezati ćeš se itd.

Na ovu temu smo sveki i ja imale jednu od žešćih rasprava. Imala je svoju fazu kada je B&M, tada u fazi navlačenja naših cipela i papuča, uporno ponavljala kako će slomiti nogu ili vrat. Par puta sma je kroz šalu opominjala da bih joj jednom dreknula u lice sa 10cm razdaljine da prekine sa takvim glupostima.

Inače, svaki put kad oni izvode neke vratolomije pred njom obavezno se povrede iako sve te vratolomije izvode po ceo dan i nikad ne padnu ili se ne udare :/ . Baba-baksuz

[marči]

meni je strašna bilo kakva insinuacija da bi se djetetu moglo nešto dogoditi.
i to stalno: nemoj ovo, nemoj ono...

uzmi dijete i zabavi je nečim.
ili pusti neka jednom padne (prije toga stavi tabure na tepih, ako već nije).
tabure je visok 40 cm, a ona sa svojih 27 mjeseci se sigurno može dočekati na ruke i ne ozlijediti se.

a ovo: past ćeš, udarit ćeš se... su samo druge riječi za "smotana si", "nesposobna si", "ti to ne možeš"...

uvijek mi je bolje: "ok, skači po tabureu, ali postoji mogućnost da se ozlijediš"...

a one emotivne ucjene sa početka...
to će poslije biti valjda "ja te hranim i oblačim i dok si pod mojim krovom ima da se ponašaš onako kako ja kažem"

slažem se, a ovaj dio emotivne ucjene se vrlo rzo vrati natrag kao bumerang i mojoj prijateljici se obio o glavu. kad god jbi nastala neka frka njezin sin bi krenuo s bacanjeim i hvatanjem oko nogu i plačem: mamice jel ti mene sada voliš??? tu se izgubio svaki smisao jer bi sve završilo na njenom uvjeravanju da ga ona voli i on bi na ta način izbjegao sve što bi ga trebalo slijediti. konkretno, jaaako je ugrizhao mpriateljičinu tada 10.mjesečnu kćer za ruku i umjesto da shvati kako je učinio nešto loše, skrenuo je vodu na svoj mlin i dobio od mame zagrljaje, brdo grižnje savijesti i ništa od lekcije zašto se nekoga ne smije gristi i bla bla bla...

[tanja_b]

a ovo: past ćeš, udarit ćeš se... su samo druge riječi za "smotana si", "nesposobna si", "ti to ne možeš"...

Eh, da.
U svom djetinjstvu sam se naslušala takvih upozorenja i dugo godina (do odrasle dobi) sam stvarno i bila uvjerena da sam smotana i da ne mogu puno toga.
Andreju nikad ne govorimo da će pasti ili udariti se (naprotiv, puštali smo ga da se vere i puže kud hoće i sretna sam što vidim da je stvarno spretno dijete). Ali simptomatično je, kad je moj brat bio kod nas u posjeti i vidio ga kako se pentra po nečemu, odmah se našao dužan upozoriti ga: "joj, kako ćeš pasti!"
Škola djeluje još uvijek

[a zakaj]

Ista situacija i predvečer sa tabureom. Htjela je opet s njim izvodit čuda a ja ni pet ni šest nego sve ovo gore navedeno i
-mama se boji za tebe, slomit ćeš vrat, ići u bolnicu, što će mama bez tebe, ko će se brinuti za tebe u bolnici i sl... Opet upalilo :D

Ovo stvarno pišem bez kritiziranja, možda pomogne nekome ...U objašnjavanjima raznih situacija djetetu, nije poželjno koristiti termine poput: slomiti ćeš vrat, odrezati ćeš si prst, pasti ćeš u bunar i utopiti ćeš se, ne diraj kosilicu - odrezati će ti noge, izbiti ćeš si oko itd. Moja prijateljica, psihologinja, kaže da su posljedice takvih "slikovitih edukacija" daleko teže po djete od običnih: pasti ćeš i udariti ćeš se, porezati ćeš se itd.

ja nekad starijem sinu slikovito objasnjavam sto bi se moglo dogoditi kad je grub prema sestri. Kad drukcije taktike ne pomazu.
Npr, objasnim mu da bi se ona mogla ozbiljno ozlijediti ili slomiti nesto kad je on gurne s kreveta. I da bi je to jako boljelo, i da bi morala u bolnicu (kao on kad je slomio kljucnu kost) i da bi njemu onda sigurno bilo grozno zao, pa je bolje da prestane s tim.

Jel to grozno? Ja ne mislim da je pregrozno, cinjenica je da bi njemu stvarno bilo grozno grozno da je ikad ozlijedi, pa je bolje da ga unaprijed upozorim.

[flower]

mislim da se u ovoj "taktici" izgubila bit - a to je da ja svoje dijete volim najvise na svijetu neovisno da li radi ovo ili ono

a recenica - tko ce se za tebe brinuti u bolnici mi je prestrasna...zamisli da mora otici u bolnicu ili u vrtic, mama voli dijete, ali ga cuvaju razni ljudi...

mozda se nije skuzilo iz prvog mojeg posta ali ja sam jako protiv ove "taktike".[/quote]

[fegusti]

ja sam se uvijek pitala dolazi li ta nasa "zabrinutost" i "nemoj/ne smijes" na vecinu djecjih pokusaja da istrazuju, iz razloga sto ne zelimo da si naude ili zato sto ce njihova aktivnost nama zadati dodatni posao sredjivanja i ciscenja.
opet, s druge strane, kod mene vlada anarhija jer sam kcerki previse dopustala - vjecno smo gazili po ljepljivom podu, zidovi u sobi su nam jos uvijek isarani njenim crtezima...

[Melita]

Moje dijete ima metodu pokušaja i pogrešaka.
Situacija:hoće se popest na stolac koji je nestabilan, ja njemu:nemoj to raditi, past ćeš i udarit ćeš se, on meni pogledom koji kaže ko te šljivi pa valjda ja znam bolje i nastavlja se penjat i padne sa stolca (da se razumijemo, stolac nije visok i ja cijelo vrijeme kontroliram situaciju, al me baš zanima što će bit).
Od onda na koji god se stolac penje ja njemu velim jel znaš što se dogodilo kad si se penjao na stolac i da vidiš kojom brzinom silazi.
Možda je malo grubo, al ak mora ponekad naučit na teži način ja ga pustim.
Inače ima i foru stajat na stolcu za hranjenje, e to odmah spriječavam tako da mu jednostavno kažem da se na stolcu ne stoji već sjedi i nakon milijon puta što sam to rekla posluša me i sjedne.Ništa mu ne govorim je li to opasno ili nije, jednostavno da se to ne radi.

[sanja74]

Pokušavam objasniti Keti zašto neko ponašanje nije prihvatljivo.
Moj izbor je bio biti roditelj, a ne njezin.
Naravno da me ne posluša uvijek, ali to i ne očekujem. Uporno joj objašnjavam i pokazujem primjerom (tu je i ona korigirala moje ponašanje. ne mogu od nje nešto očekivati ako ja to ne radim ).
Napravi neko sranje.. razložim joj, uputim kako je trebalo. Ako treba presvučem je, očistim i sl. Kažem često "ljubavi, desilo se. sredimo. samo drugi put pripazi."
Par puta su mi se u glavi već formirale emocionalne ucjene tipa ("obuci se, ili idemo bez tebe"), a da toga nisam ni bila svjesna (i meni su ih govorili). I grozno mi je to. Sad jako pazim da ih ne izgovorim, a i sve rjeđe imam potrebu za tim. Čim sam shvatila od kuda potreba za njima (pročitala knjigu Otrovni roditelji, promišljala o svemu).
Keti volim i brinem se za nju, i ne znam što bi bez nje... al to nije nešto čime bi je trebala ucjenjivati. To je činjenica. I volim je kad smo si super, i kad zatupi. Jest da budem ljuta ponekad, ali ne na nju već na ono što radi.
Isto kako ona uči živjeti i snalaziti se u svijetu, tako i ja učim biti roditelj. I griješim. Al svakodnevno pokušavam biti bolja, i samim time imati sretnije dijete.

[tanja_b]

Par puta su mi se u glavi već formirale emocionalne ucjene tipa ("obuci se, ili idemo bez tebe")

I to su emocionalne ucjene?
Ja sam mislila da nisu.

[Deaedi]

Par puta su mi se u glavi već formirale emocionalne ucjene tipa ("obuci se, ili idemo bez tebe")

I to su emocionalne ucjene?
Ja sam mislila da nisu.

To je samo mogucnost izbora.
Kada nam se negdje zuri, a H bas i bi i ne bi isla, a ja moram ici, onda joj dam mogucnost izbora: Ides sa mnom ili ostajes sa tatom/bakom...

[sanja74]

Par puta su mi se u glavi već formirale emocionalne ucjene tipa ("obuci se, ili idemo bez tebe")

I to su emocionalne ucjene?
Ja sam mislila da nisu.

Pa.. da vidiš reakciju mog djeteta kad pomisli da bi je mogli ostaviti i otići bez nje, shvatila bi da jesu.

Npr. izlazimo iz auta. Moram ostaviti otvorena prednja suvozačka vrata kad izađem, otvoriti njena, i tek onda svoja zatvoriti, jer ona ima strah da će ostati u autu sama.
Nismo nikada tako nešto napravili, niti bi nam palo napamet. Niti smo joj se time prijetili. Mislim da sam je 1-2 puta u šali pitala jel nas čeka u autu ili ide s nama (al nije bila situacija ona ne želi ići, pa joj se ja prijetim.. već kao šala.. kao što nekad MM pita hoćemo li povesti/čekati mamu).


A onak iskreno.. da se ona ne obuče, ne bi mi otišli bez nje (pa čemu je lagati).

[paci]

a ovo: past ćeš, udarit ćeš se... su samo druge riječi za "smotana si", "nesposobna si", "ti to ne možeš"...

Eh, da.
U svom djetinjstvu sam se naslušala takvih upozorenja i dugo godina (do odrasle dobi) sam stvarno i bila uvjerena da sam smotana i da ne mogu puno toga.

Isto ovako, a najgore je to što je mojoj mami svaka druga i dan danas kad je s curkama "hiii" i "nemoj" i "past ćeš" i "razbit ćeš se" i opet "hiii" i tako sve dok meni ne pukne film....

[sanja74]

Par puta su mi se u glavi već formirale emocionalne ucjene tipa ("obuci se, ili idemo bez tebe")

I to su emocionalne ucjene?
Ja sam mislila da nisu.

To je samo mogucnost izbora.
Kada nam se negdje zuri, a H bas i bi i ne bi isla, a ja moram ici, onda joj dam mogucnost izbora: Ides sa mnom ili ostajes sa tatom/bakom...

Pa.. s obzirom da živimo u troje (MM, Keti i ja) u većini slučajeva ne mogu nadodati "ostat ćeš s bakom". A nekako uobičajeno MM i ja većinu stvari obajamo zajedno. Dakle, izbor bi bio da ostane sama doma - što je nemoguć događaj.

[sofke]

kaj se djetetu ne smije reći ni da će pasti ?

kad se vere po fotelji i vrlo je realno da će pasti ja joj lijepo kažem da će pasti i da će se možda i lupiti..ona me naravno ne sluša uopće i dalje se vere i onda i padne..e u tom slučaju mi je glupo kokodakati-rekla sam ti, ne slušaš i sl. nego je zamolim -nećeš se više penjati, jel da?

ona se složi - do slijedećeg puta

što se tiče ucjena, ucjenjujem je cijelo vrijeme jer me niti truna ne doživljava, ali uglavnom tipa ako nešto ne napravi onda nema crtića ili nema sladoleda (to joj je koma) i sl.

a bogami joj kažem i da će ostat doma (s tatom) ako mi već ne da da je obučem za van (bježi, baca se po podu, svlači čarape i sl.)..zapravo joj sada govorim da svatko ima pravo na izbor i da mi je svejedno, ako se tako ponaša znači da ne želi ići van i da može i ostati..onda slijedi vrištanje i plač, da li je ucjenjujem, ne znam, ali isto tako ne znam ni kako je natjerati ili bolje rečeno nagovoriti da surađuje (a da se ne derem i ne tučem je i sl

ako liže rukohvat u tramvaju, kažem joj da će joj bakterije uć u usta i da postoji mogućnost da se razboli i da ode u bolnicu..da li posluša? Smije se, gleda me i dalje liže..nekad posluša i ja sam ponosna kako je ona pametna djevojčica s kojom se sve može

znači, cijelo vrijeme neke ucjene pa se ja iskreno divim vašoj djeci kojoj se s dvije godine sve može objasniti i koja su tako razumna

a što se tiče ljutnje, kad se ljutim na nju to joj i kažem-ljuta sam na tebe zbog toga i toga..isto kaže i ona meni (vriskajućim tonovima doduše)..i pita me jel se još ljutiš? Ako se i dalje ljutim kažem joj da se još ljutim..jer je to istina..valjda ne bude emocionalno obogaljena

pa me čisto zanima, u praksi, kako je trogodišnjaku moguće sve tako pametno, smireno i lijepo objasniti, bez povisivanja glasa, ucjena i sl?