odnos liječnik-pacijent u IVF postupku

[rvukovi2]

S obzirom da se o ovoj temi povela rasprav(ica) na SD topicu, a da je tema univerzalna, evo odlučih vam otvoriti ovu temu kao zaseban topic-kad već ne želite same.
Ono što vas molim je da se na ovom topicu ne spominju niti imena liječnika, niti imena bolnica ili klinika na kojima se liječite.

Inače, ovo je prilično bolna tema koja se više tiče politike u našem zdravstvu nego bilo čega drugog.
Zašto mislim da je tako?
Prije svega jer je kod nas prije svega MPO stručnjaka premalo, preopterećeni su poslom i slabo su plaćeni.
Pacijenata je sve više i pritisak raste, a osjeća ga i pacijent na svojoj koži, a i liječnik na svojoj.
Pitanje je vremena gdje će prije puknuti.
Pacijenti s pravom očekuju maksimalno korektan odnos, a liječnici s pravom očekuju da rade u normalnijim uvjetima jer su i oni samo ljudi s posve uobičajenim životnim navikama kao i svi ostali ljudi.

Konkretno, u IVF postupku je odnos liječnik-pacijent zaista nešto posebno, odnos je vrlo sličan kao onaj kojeg biste očekivali s psihoterapeutom.
Zašto?
Zato jer IVF postupak nije liječenje pokvarenog zuba ili strgane kosti.
IVF postupkom se zadire u gotovo najveću čovjekovu intimu-onu seksualnu.
IVF ne znači samo korektno obavljena stimulacija, punkcija, oplodnja, et.
Usudim se čak tvrditi da ishod postupka zaista može ovisiti i o uspješno ostvarenom odnosu povjerenja s liječnikom koji te liječi.
No je li to moguće ostvariti u našim bolnicama u ovakvim uvjetima u kojima naši liječnici obavljaju svoj posao?
S jedne strane pacijent pun straha, razočarenja, tuge, iščekivanja, pitanja, srama i svega što ide uz neplodnost, a s druge strane gotovo potrošeni i izraubani liječnik koji nema osigurane osnovne uvjete rada-to je naša stvarnost.

[fritulica1]

Ono što vas molim je da se na ovom topicu ne spominju niti imena liječnika, niti imena bolnica ili klinika na kojima se liječite.

Ovo će biti malo teško...OK, imena liječnika se još i mogu izostaviti, ali imena klinika....teško, zbog velikih razlika i specifičnih situacija na pojedinim klinikama.
Ulaze li u raspravu i situacije na privatnim klinikama?

[rvukovi2]

probajte se nekako suzdržati ako možete od personalizacije problema.
ako već ne možete, napišite pa ćemo prema potrebi editirati.

[ina33]

Uh... Teška tema. Je li moguće ostvariti u našim bolnicama - svjesna sam da se liječnici maksimalno trude, meni osobno čudno kako izdržavaju i kako toliko dugo drže tu razinu motiviranosti, ozbiljno. Teško mi se vratit unazad. Meni je za svaku bolest bitan taj odnos, dobro, iz moje pozicije maratonske trkačice teško mi se vratit unazad, ali stvarno mi se ne čini da je to IVF specifično, ali ne znam, meni to nekako nikad nije bilo sram ili tako nešto. To mi je jednako bitno da sve štima kao i da idem operirat srce, ili ugrađivat kuk - u stvari, neka korektnost i da mi se liječnik može posvetit bi mi bila bitnija u ovome zadnje nabrojanom di je život ili osnovno funkcioniranje direktno u riziku. Meni čak to i nije tako osobno tipa pacijent-liječnik, nego više pacijent-klinika - ne volim pretjerano personaliziranje, a više be može ubedirat dezorganizacija na klinici ili kad vidim totalnu besparicu nego loš liječnikov dan. Ono, kad vidim da je sustav jedvapostojeći i da pušta na sve strane i da bi moglo bolje čisto organizacijski, barem kako se to meni čini. Jako mi ne paše kad je interfacing pacijent - klinika u bilo kojem dijelu patronizirajući, tipa ajde dušo i sl. Meni je najviše pasao mariborski sistem, di čak i toliko ne ovisi o jednom liječniku, di je tim i di znaš da ima tipa 3-4 doktora igrača s iskustvom i 3-4 laboranta igrača s iskustvom. Meni je ta neka pojavnost klinike bila ključna za klik u mozgu, čini mi se. Sa svim doktorima kad-tad na ovaj ili onaj način bi izlazila na zelenu granu, pače, svi su bili super, ne mogu ni jednoga izdvojit da se loše prema meni ponio, prije su bili divni ili vrlo fer i puni razumijevanja.

[ina33]

Ne znam.. Evo vrtim film unatrag.. I najbitnije za neko intimno ispovijedanje i učenje u MPO-u su mi bile Rode, od brošure, do foruma i nebrojenih forumašica s kojima sam ušla u kontakte, na temu tehnikalija, up-to-date and much more tehnologija, do razmjene psiho-stanja. Preko razmjene PP-ova koji su mi masu pomogli, do cura s kava uz koje je sve lakše. I lakše nam je ovako forumski naći se prvo virtualno, nego upoznat, meni je bilo teže sklapat poznanstva na klinici, in vivo, ovdje se nekako prvo iskristaliziraju ljudi koji si pašu, a onda se upoznate i super. Na Rodi i od cura sam dobila sva pitanja i sve odgovore, još nešto malo odgovora sam dobila guglajući i surfajući po stranim forumima i literaturi, a doktor je u toj cijeloj priči bio jedan "simpa i vrlo friendly tip" ali nismo se nikad baš nešto pretjerano udubljivali u komunikaciju osim kad sam ja počela "pilit" s imunologijom, ja sam bila jedna u nizu i to mene ne smeta. Možda sam ja neki specijalni tip, meni neko tješenje ili slično od strane dr-a smeta, a pretjerana razmjena emocija i intimnosti u ordinaciji (kako ja to percipiram) zbunjuje, a psihijatarski pristup tijekom IVF-a ono.. opustite se, niste opušteni, itd... izaziva prije bunt i ljutnju i totalno je dekonstruktivno u mom slučaju. To nekako ne očekujem, očekujem samo da ima malkice tehnički se vremena posvetit meni i customizirat postupak koliko mu logistika dopušta. Ako mi se posveti tehnički i zadrži nužnu civilizacijsku razinu ljubaznosti (a ja imam prilična očekivanja) - tipa da mi se nasmije i pruži ruku - ja hepi. Ako se oni ne smiju i ne pružaju ruke - to napravim ja pa opet dobro. Meni bitnije da mi može svoje mentalne kapacitete posvetit i da mi tehnikalije može objasnit i odgovarat na moja pitanja, a s obzirom na broj pacijenata teško to ide.

[laky]

super tema...ja sam kod jednog dr.došla i kad je vidio da mi je moj MPO dr.preporučio laparo(nisu u istoj bolnici niti gradu) ,rekao je da nije on Servis služba ZG i drugih doktora :shock: :shock: ,zahvalila sam i otišla ,a kod drugog kad sam došla rekao je ma kad već radimo laparo odradit ćemo i histero :D :D

Crno bijeli svijet....

A moja dr.opće prakse kad mi treba bolovanje za pretrage i odlaske u ZG kaže:"nemoj se umarati i dolaziti do mene po bolovanje samo na kraju mjeseca nek dođe TM ili netko s tvojom zdravstvenom knjižicom i ja ću napisati doznaku "

[MIJA 32]

Ja sam u Zg prošla 6 IVF-a,jednu prirodnu trudnoću i nikada nisam bila zadovoljna odnosom liječnika,nažalost.
Uvijek sam se osjećala kao broj,jedna u nizu koju treba odraditi,a zaista nisam turbo zahtjevna.
Očekujem samo malo ljudskosti i topline (u takvoj situaciji bi se zadovoljila i dobrom glumom)...kako jadno ali trebao mi je osjećaj da je mom liječniku stalo.
Zadnji i bingo postupak radila sam u Mb i svi su bili totalno pozitivni,odgovarali na svako naše (pa i najgluplje) pitanje stručno i temeljito i to me držalo mirnom i pozitivnom.
Imala sam osjećaj da im je iskreno stalo.
Nakon svega trudnoću sam vodila u Zg i moja ginekologica je bila fenomenalna;strpljiva i brižna,puna razumijevanja za sva naša pitanja,strahove...i što je najbolje svaki put bi nas umirila.Ona je primjer odličnog odosa liječnik-pacijent.

[viva]

Ja moram priznati da se odnos na rijeckom odjelu za humanu reprodukciju -ali i na cijeloj ginekologiji uvelike razlikuje od ostalih odjela, a prosla sam ih gotovo sve. Na ovom odjelu se ne osjecas kao broj ili kao na nekim kao smetalo kojem nije nista a dosao je smetati i g. dr. uznemiravati u njegovom ljencarenju na poslu.
Ne kazem da su tu sad super friendly, to ne mogu ni biti jer nas ima puno ali osjecas da se posvete tebi i bace pokoji smjesak na lice, jer znaju da nam nije lako. Mislim da takav odnos pridonosi dobrim rezultatima naseg odjela, pa neka se tako i nastavi.

[rvukovi2]

sad tek čitam ovo što je ina napisala-u zadnje vrijeme sve radim naopak

da, ovo što ina kaže-definitivno stoji...
pod odnosom povjerenja ne mislim na too much friendly odnos-tu se previše komplicira odnos, nego na profesionalni odnos povjerenja-ne znam kako da ukratko objasnim.
to vam je ono kad imate osjećaj da vam se liječnik makar i u onih 5 minuta posvetio u potpunosti i da je razmislio o vašem problemu konkretno, a ne uopćeno, ne znam jel me kužite.
too much friendly odnos bi bio kad biste vi njemu u ordinaciji krenuli pričati svoje privatne stvari iz života koje nemaju previše veze s neplodnosti i kad bi on krenuo u rasprave s vama o tome, a ne o problemu kojeg imate s neplodnosti.
e tu nastaju problemi, pogotovo s onim pacijentima koji ne znaju razgraničiti u glavi što je too much, i gdje prestaje posao, a počinje onaj preosobni dio.
ili totalno suprotni slučaj, kad od prevelikog pritiska pacijenata, baš kao što mija reče, imaš osjećaj da si broj i ništa više.
evo, upravo to što ina navodi-tim od dovoljnog broja "uigranih" doktora, koji su ti na raspolaganju kad ideš u liječenje stvara taj osjećaj sigurnosti i povjerenja.
znači, nije onda nužno da imaš "svog" doktora-nego znaš da bilo kojem doktoru iz tima dođeš "u ruke", to povjerenje neće biti narušeno.
to je ono što hr bolnicama u sustavu hzzo-a nedostaje i zbog čega sustav puca po šavovima pa onda pacijentice imaju strah od punkcije i et-a ako njihovog doktora nema.

[Shanti]

Zadovoljna sam svojim primarnim ginekologom. Od kad pokušavamo zatrudnjeti, rijetko sam mu na stolu (Papa-test i brisevi, gotovo isključivo), ali čini mi se da obavezno jednom a često i dva puta mjesečno dolazim po uputnice i recepte. Sve što mi je potrebno napiše, ljubazan je, zainteresiran, zanima ga sve što prolazim u Petrovoj, rastumači ono što vidi na povijesti bolesti koju donesem ako misli da nešto ne razumijem (doduše, ja uglavnom ta ista tumačenja ovdje pročitam i prije nego što dođem do njega, ali definitivno me ne tretira samo kao "broj").

Zadovoljna sam i svojim MPO-ovcem u Petrovoj. Uglavnom je vrlo ozbiljan, govori mi samo osnovno ali na sve što pitam dobijem odgovor, i sve više imam dojam da su i moje želje bitne. Zahvalna sam mu, posebno, što je pristao napraviti AIH nakon biokemijske, iako je zbog polipa mislio da nema smisla, jer sam ga zamolila da ipak pokušamo... Nije pretjerano pričljiv, ne zafrkava se, ne tepa mi, dakle, nekako je distanciraniji i ne očekujem od njega pristup psihoterapeuta (štoviše, osjećam da nikakvo moje plakanje i tugovanje pred njim ne dolazi u obzir, tako da sam čvrsto stisnula zube nakon biokemijske i vjerujem uglavnom uspjela ne pokazati koliko me je to pogodilo) ali iako sam inače brbljavica i zafrkantica, upravo takav mi ulijeva povjerenje, jer mi se čini temeljit, odgovoran i nekako... poduzetan.

Kad je klomifen rezultirao jednim vodećim folikulom i ja sam razočarano pitala "samo jedan?", rekao je da što bih htjela više, i da je najljepše zanijeti jednu zdravu bebu... To mi je tada bilo potrebno čuti.

Kad sam mu pokazala nalaze bete, prvo onaj koji je davao nadu, a onda sljedeći s upola manjom vrijednosti, rekla sam mu da smo ipak nešto uspjeli. Njegov odgovor je bio čvrst "Ništa nismo uspjeli dok vi ne rodite svoje zdravo dijete". I na tom odgovoru mu veliko, veliko hvala. To mi je tada bilo potrebno čuti.

Čini se, ipak psihoterapija, po jednom, efikasnom rečenicom.
A još bitnije od toga, imam povjerenja u ono što radi.

[ina33]

Nije pretjerano pričljiv, ne zafrkava se, ne tepa mi, dakle, nekako je distanciraniji i ne očekujem od njega pristup psihoterapeuta (štoviše, osjećam da nikakvo moje plakanje i tugovanje pred njim ne dolazi u obzir, tako da sam čvrsto stisnula zube nakon biokemijske i vjerujem uglavnom uspjela ne pokazati koliko me je to pogodilo) ali iako sam inače brbljavica i zafrkantica, upravo takav mi ulijeva povjerenje, jer mi se čini temeljit, odgovoran i nekako... poduzetan.

Evo, ovo bi bio my kind of guy ili girl za doktora. Tepanje, izbjegavanje odgovora u zafrkanciji is not working for me, iako znam zašto to rade - jer sve što kažu može bit krivo shvaćeno pa ćemo se uhvatit toga itd. to generira daljnje sesije pitanja i odgovora, a to je živi napor plus vrijeme je kritično jer ga najmanje imaju itd. i tako bliže. Ja sam svojim ginićem isto imala dojam - daj, čovječe, brojke i slova (endometrij - koliki, folikula - koliko - i da me onda svrsta - to je "dobro", "loše", "odlično" plus odgovor zašto), a on me preleti u šarmantnoj zafrkanciji, OK, super, simpa to meni, ali daj konkretno. Mislim - sve to jede vrijeme, lakše je zafrkantski i uz smiješak odgovorit "dovoljno", ali to ne pali kod mene - diže mi razinu nervoze jer ja trebam imat info, bez obzira što ga neću znat razumjet i kontekstualizirat. Kužim ja i njegovu perspektivu - a što će meni sve te informacije kad ih ne kužim - ali danas je drugo doba, i povjerenje se gradi tako - u odgovorima i pitanjima - a ne po defaultu "vjerujte mi", jednostavno, danas su korisnici svih živih usluga informiraniji i kompliciraniji za hendlat, jednostavno su takvi jer je vrijeme takvo - kako pri kupnji telefona, uzimanju kredita, a tako i kod med. usluga. Nema sad - vražji Internet stava i zaustavite Reuters. Nemoguće je vratit vrijeme unazad. To je dodatni napor za sve pružatelje usluga, uključivo pružatelje med. usluga. Ali je neizbježna karika jer se gubi to zadovoljstvo uslugom koje generira povjerenje. Prije je povjerenje vjerojatno išlo samo na bijeli mantil, a frigaj ga, to su dobra stara vremena, sad su neka nova vremena .

Jedan od najboljih interfacinga s doktorima sam imala s dr. Kosom a propos dilema amnio da il' ne - vrhunski je isprezentirao sve rizike, nije nas gurao u smjeru amnio, dapače - imali smo fakat dojam state-of-the-art odnosa liječnik-pacijent, uz minimum šale, ali maksimum ozbiljnosti pri odgovoru na svako pitanje, a a propos neke simpatičnosti to mi je irrelevant, da me netko sad s puščanom cijevi prisiljava da kažem što taj dr misli o nama - vjerojatno mu nismo bili simpatični nešto posebno i djeloali smo izluđeno, ali o tome se ne radi - jesam li kome simpatična ili nisam. Ako jesam, good for me, ali u biti - to me ne zanima u poslovnim odnosima, a odnos liječnik-pacijent je dijelom i poslovan, uz nužnu neku humanost. E, sad, ja sam stvarno razmažena, pa jednostavno odbijam kao normalno uopće i razmatrat one koji se deru i sl. Valjda to izbrišem iz mozga ili prekrižim takvu osobu tj. liječnika i sad jednostavno uspoređujem sve svoje "best of the best" doktore.

Moja dr. opće prakse pe primjer odličnog liječnika - nikad preintimna, poslovno ljubazna, ne prepaničar, ne preteparoš u stilu joj, dušice, ajme itd. Odilčna je, jednostavno odlična. Što intimno misli o meni - beats me - a to mi je tako i najdraže - kad su toliko profesionalni da nemam niti pojma o tome niti potrebe o tome razmišljat. Ona mi je isto dala jednu dobru izjavu za po putu - nema najboljeg liječnika, ima najboljeg liječnika za pacijenta xy. Neko bi ove pristupe koji meni pašu ocijenio prehladnim, ali meni su ti onako najbolji, ko iz američkih serija di previše intimiziranja u biti nije dozvoljeno. Sad, dalo bi se stvarno na milijun strana raspravljat o definiciji previše intimiziranja, ja mogu dat samo natuknice - ne volim tepanja, ne volim sažaljevanja, volim neki srednje profesionalno-topao-nasmijan odnos di onako opće srdačnosti uzmu pola min vremena na dolasku i odlasku, a ostalo je question and answer sesija. Raspaljuje me kad mi dismisaju bilo koje pitanje i kažu - opustite se - to mi je najgore, rađe bi da viču al da odgovaraju na pitanja, umjesto da je net moj osnovni izvor informiranja.

Na kraju mi se sviđa i moja soc. ginićka, koja je isto, nakon početnih nesporeazuma što mi smije i ne smije pisat i stavova o ovome ili onome doktoru, sasvim fer. Mislim, kad sam se nekako informirala i ja osobno i znam svoj put, ti me stavovi ne zbunjuju nego su samo jedni od stavova.

Rvukovi2, .

[rvukovi2]

ona moja rečenica

Konkretno, u IVF postupku je odnos liječnik-pacijent zaista nešto posebno, odnos je vrlo sličan kao onaj kojeg biste očekivali s psihoterapeutom.

nije značila doslovno kao kod psihoterapeuta, da ćete plakati, pričati sve i sva...nego se odnosila na razinu povjerenja.

[ina33]

Kužimo te, bar te ja kužim. IVF je u tom smislu specifičan i za pacijenta, ali i za liječnika. Ali, kako je i pacijentima ta linija koji put pretanka, u IVF-priči je tanka i doktorima pa je i njima koji put osobni izazov ostati onako - cool i biti ohrabrujući, ali u granicama. Rijetki su liječnički tretmani s tim cinculiranjima u pokušajima i tanka je granica da liječnik ostane pozitivan i ohrabrujući, ali ipak realan pri ocjeni šansi nekog para. Rijetko koji liječnički tretman je s tolikim adiktivnim potencijalom, zato govorim. To je grozno teško i svaka knjiga o neplodnosti strana hendla i taj dio, a postoje čak i neki seminari za osoblje ili principi rotacija pacijenata ili tako nešto. To je baš baš specifikum IVF osoblja - kako pristupit pacijentu - u prirodi liječničkog posla je ohbrabrivanje, ali ono mora biti s mjerom. Koji put mi se čini da je ono, ako je žestoko, kontraproduktivno i po liječnika i po pacijenta (jednom davno sam na forumu pročitala da je MPO-ovac išao jednoj ženi se javit na posao u stilu - a zašto mi se opet ne javite, uspjet ćemo itd.). Eto, meni je osobno to too much od strane liječnika. Savršen način da se sve te zamke izbjegnu su timski pristup, ali to znači više MPO-ovaca i više biologa....

[Shanti]

ona moja rečenica

Konkretno, u IVF postupku je odnos liječnik-pacijent zaista nešto posebno, odnos je vrlo sličan kao onaj kojeg biste očekivali s psihoterapeutom.

nije značila doslovno kao kod psihoterapeuta, da ćete plakati, pričati sve i sva...nego se odnosila na razinu povjerenja.

Ja nisam to tako ni shvatila, iako neki od MPO-ovca, koliko sam skužila, imaju i drukčije odnose povjerenja, tj. stil pristupa pacijenticama je drukčiji. Neki su i skloniji zafrkantskijem pristupu u razgovoru, čak i tepanju, koliko sam skužila...

Meni je bitan profesionalni odnos, a to što me je pogladio po ruci kad me je ostavljao na stolu nakon AIH mi je bilo samo bonus, kako veli i ina.
To što mi je rekao a što sam napisala u prethodnom postu i što mi je u tim trenucima tako dobro sjelo je također samo bonus. Kao i osmijeh koji sam vidjela na njegovom licu kad su me budili na intenzivnoj... činilo mi se da je to do tada bio jedini puta da sam ga vidjela kako mi se smiješio.

I ne tražim osmijehe, ne očekujem srdačne pozdrave, ne očekujem ni taj dodir po ruci kad odlazi, koliko god mi nekako bilo drago... nadam se samo nastavku ovakvog odnosa kakav imam: kaže mi osnovne informacije i zašto nešto smatra da je potrebno napraviti, pričeka moju reakciju i eventualna pitanja, njegov stav mi djeluje opravdano i realno (očito je, vjerujem mu ), dogovorimo se.

Imam dojam da je jednako tip od akcije, što mi je potrebno u ovome što prolazimo a što je proces: nismo uspjeli, odmah se planira što bi bilo najbolje sljedeće...

Ako u to doba ne radi u ordinaciji (u Petrovoj primaju na preglede, kontrole itd. samo jednog dana u tjednu), ljubazan je i ako ga zaustavim na hodniku onog dana kad nije njegov dan u ordinaciji i napiše mi što je potrebno.

I vjerujem da će napraviti najbolje što može. To je temelj povjerenja koje imam u njega, do sada potpunog.

[ina33]

Naravno, po mogućnosti iskusnih a la Maribor - i tamo se zna tko je "zvijezda" i tko privlači pacijente, ali vidiš i da su svi drugi maheri i vjerujem da, kad bi prof. Vlaisavljević i otišao, imali bi i dalje rijeke pacijenata. To je ono na što ja "brijem" - ja sam više za funkcionirajući sustav, pa nek su svi relativno kvalitetni, nego da ima jedna zvijezda, a drugi se teško probijaju. Ali, to je općenito problem državnog zdravstva i brojnih drugih djelatnosti - organizirani prijenos znanja. Naravno, to sve zahtijeva bitno veća sredstva jer uvodi paralelku - da ima više stručnih ljudi, da imaju uvjeta itd. Korporativne organizacije imaju HR funkciju čiji je posao da na tome inzistira i da forsira transfer znanja na vrlo sistematičan način, osiguravajući da znanje ostaje u organizaciji i da se širi i multiplicira, a ne da je vezano za (samo jednu) osobu koja svojim odlaskom nosi i znanje sa sobom. Mislim - to je u našoj prirodi, barem djelomično, pa mora postojati neka vanjska instanca koja to tako - malčice regulira. Idealno je onda i ono što se zove "succession planning" - planiranje nasljednika - tako da ne uče usred postupka žene s perimenopauzom, nego prije, ali na način da ne ometaju dnevne procese itd. Ideal bi bio da je pacijentu više-manje svejedno ako je došao u kliniku tu i tu di zna da je MPO na visokoj razini tko će mu radit punkciju, transfer, folikulometriju, jel' bio ovaj ili onaj doktor - kad su svi majstori svog zanata. Tako ja zamišljam moj idealni svijet, moj Raj na Zemlji . Naravno, sve to je lakše ovako napisuckati po forumu kao anonimus bez ikakvih obaveza, nego implementirati, pogotovo u ograničenim budžetarnim okolnostima... Mislim, osjećam se malo kao onaj kojeg intervjuiraju na tv-u pa udri po izborniku nogometne vrste nakon poraza. Ali, i pacijentima je dozvoljeno sanjati, zar ne ? Valjda sam u okvirima ovog topica, još uvijek.

[rvukovi2]

evo moj sin veli da jesi , a on već čita

[ina33]

evo moj sin veli da jesi , a on već čita

Najbolji ste .

[ina33]

I još sam zaboravila nahvalit svoju priv. gini, koja je super - prati me u svemu, ni u šta me ne gura. Onako baš me hvata kao neki "safety net" u svim mojim stremljenjima, kao neki Anđeo Čuvar i liaision liječnik. Onako baš lijepi long-term odnos liječnika i pacijenta.

[fritulica1]

Evo, 3 x odgovaram na ovu temu, 1 x mi se sve izbrisalo, a baš sam se bila raspisala, a drugi put sam izbrisala sama...

Da skratim, sviđa mi se Shantin MPO-vac, a mogu potpisati i njene stavove i očekivanja po pitanju istog.


Opet sam počela pisati i sve izbrisala...
Dojmovi iz Maribora (što se tiče odnosa liječnik - pacijent - sigurnost) su još uvijek svježi i svaki pokušaj pisanja o njima rezultira predugom pričom, i bojazni da bih mogla iskliznuti s teme ovog topica jer imam potrebu opisivati i slijed događaja...
A s obzirom da je sve još svježe, potreban mi je vremenski odmak kako bih mogla objektivno sagledati situaciju.


Imam potrebu samo dodati:

S jedne strane pacijent pun straha, razočarenja, tuge, iščekivanja, pitanja, srama i svega što ide uz neplodnost, a s druge strane gotovo potrošeni i izraubani liječnik koji nema osigurane osnovne uvjete rada-to je naša stvarnost.

Spomenut ću da sam kao pacijentica puna svega gore navedenog, osim srama. Meni je odlazak ginekologu postao rutina u kojoj zaista nema mjesta sramu. Mogla bih reći da se na ginekološkom stolu, u dobro poznatom položaju osjećam otprilike kao na zubarskoj stolici s otvorenim ustima, samo što je želja za pozitivnim ishodom na ginekološkom stolu nebrojeno puta veća. I ne oklijevam pitati sve što me zanima, ne znam...o folikulima, spermijima, oplodnji, sluzi, i dok pričam s liječnikom - ginekologom, uopće to sve ne dovodim u vezu sa seksualnosti. :/

[rvukovi2]

da,...kad te napusti osjećaj srama, nelagode ili što već, kad se sve pretvori u rutinu-znači samo da si sve prošla jako puno puta i oguglala, što je i normalno.

tako je isto normalno da kad jedno vrijeme radiš taj posao-sad se jelte ubacujemo u ulogu one druge strane-znači, liječnika, isto uđeš u određenu rutinu i prestaneš primjećivati važnost "sitnica" koje su pacijentu početniku bitne-što je isto tako normalno.

upravo u toj točki, znači tamo gdje dolazi do rutiniziranja, treba stati na loptu i promijeniti nešto.
liječnik treba napuniti baterije, a pacijent malo odmoriti od svega.

nego, zaboravila sam još jednu vrlo bitnu stvar, a negdje ju je u svojim postovima ina usput spomenula, kako je npr. njoj važno da joj dr. fino kaže stanje osnovnih parametara-tipa, broj folikula, stanje endometrija, postotke.., bla, bla i sl.
ina je onaj tip pacijenta,a među takvima sam i ja, koji svoju potrebu za kontrolom nad situacijom zadovoljava u dosta krutim faktima kojise naizgled daju kontrolirati nekim vanjskim utjecajima i koji se daju mjeriti, proučavati, opipati. znači, trebaju ti informacije i nisi miran dok ih ne dobiješ, a ne dobiješ li ih onda raste anksioznost i eto ti bada.

mene je x puta uhvatio ne mogu reći baš histerični napad, nego takav osjećaj nemoći jer nisam znala detalje koji su mi kao trebali da me je to izluđivalo.
ja ne mogu podnijeti da ne dobijem informaciju,a često puta, samo zato jer je u čekaonici bila gužva, nisam htjela ispitivati previše i zadržavati red.

s druge strane, postoje pacijenti kojima paše to "tepanje" kako vi velite-to je obožavala sjećam se npr. moja pokojna baba, i ako bi joj dr kad je bila bolesna rekao neku toplu riječ, taj je bio divan i krasan-taman da joj je otrov prepisao, a ona napola izliječena.

e sad, kako da gospon dr. zna na kojoj vibri pacijent funkcionira u onih par minuta što ste u ordinaciji.

prema nekim stereotipima??
kao npr.-dugonoga, plavuša funckcionira prema b principu pa ću njoj nastupiti po formuli, red meda i red šećera i red neke zez rečenice, a prosječno građenoj brineti s cvikama servira elaborat kroatiziranim latinskim.

Što ako brineti puše propuh između ušiju, a dugonoga ipak ima nešto sive mase u glavi?
Nek se nitko ne nađe uvrijeđen ovim mojim karikiranjem, ali kužite point

[fritulica1]

mene je x puta uhvatio ne mogu reći baš histerični napad, nego takav osjećaj nemoći jer nisam znala detalje koji su mi kao trebali da me je to izluđivalo.
ja ne mogu podnijeti da ne dobijem informaciju,a često puta, samo zato jer je u čekaonici bila gužva, nisam htjela ispitivati previše i zadržavati red.

I meni to strašno smeta, i uredno mi se dogodi ovo boldano. Oprostila sam sebi 1. postupak, ali ovaj drugi u MB, ne mogu si oprostiti što ne znam veličinu jajnika kad je odlučena štoperica (to bi mi koristilo za sljedeće postupke i milsim da bi liječnici ovaj info pod obavezno morali davati, ja sam pitala, odgovor je bio, to je to - spremni su, zatim mi smeta što nisam dobila odgovor koliki mi je endometrij na dan transfera, odgovor je bio opet samo - dobar (ali koliko dobar, trolinijski ili ne...), pa sam pitala kakav mi je taj šestostanični zametak, odgovor sam dobila neposredno pred ET, odgovor je opet bio samo šestostanični (ništa o fragmentaciji...) A meni je svaki put glupo bilo postavljati dodatna pitanja baš iz ovog boldanog razloga, a i da ne bi ispalo da se je eto pravim pametna, pa šatro želim extra info, i tako će biti što biti mora... ALI MENI TE INFORMACIJE ZAISTA ZNAČE i zbog eventualnih sljedećih postupaka i ne razumijem zašto ih liječnici ne daju??? Ma nikakvo tepanje meni ne treba, samo INFORMACIJA, i nekako mislim da na to imamo pravo.

da,...kad te napusti osjećaj srama, nelagode ili što već, kad se sve pretvori u rutinu-znači samo da si sve prošla jako puno puta i oguglala, što je i normalno. upravo u toj točki, znači tamo gdje dolazi do rutiniziranja, treba stati na loptu i promijeniti nešto.
liječnik treba napuniti baterije, a pacijent malo odmoriti od svega.

Ma da, predah svakako treba uzeti (i iz zdravstvenih razloga), ali svakako ne predug jer u ovoj borbi vrijeme na žalost ne radi za nas.

Oprosti, možda ću i ja jednog dana kad budem trbušasta ili kad budem nunala djetešce na ručicama, konstruktivnije razmišljati o poziciji liječnika, i o tome kako je njima teško i kako sve podnose i kako im pomoći, ali ovako, egoistično mislim na ostvarenje svog sna, a od liječnika ne tražim nikakav psihoterapeutski odnos, nikakvo tepanje, maženje i slično. Zapravo mi je u tom odnosu najbitnije da osjetim da su doista koncentrirani na moj slučaj dok me "obrađuju" (malo ružan izraz al mi ne pada na pamet sad bolji...) i adekvatna informacija. Ništa drugo.
Ali ipak, što se tiče državnih bolnica, tu se zapravo divim pojedinim liječnicima i svakako glasam za drastične promjene u MPO svijetu i bolji status liječnika. Ali do tada i dalje očekujem adekvatan tretman, pogotovo u privatnim klinikama.

tako je isto normalno da kad jedno vrijeme radiš taj posao-sad se jelte ubacujemo u ulogu one druge strane-znači, liječnika, isto uđeš u određenu rutinu i prestaneš primjećivati važnost "sitnica" koje su pacijentu početniku bitne-što je isto tako normalno.

Oprostit ćete mi, trenutno se ne mogu potpuno ubaciti u glavu izmučenog liječnika. A što se tiče sitnica, ako se misli na stisak ruke, tapšanje ramena, bodrenje, neka ih, što se mene tiče, liječnik potpuno zanemari.

[fritulica1]

ne mogu si oprostiti što ne znam veličinu jajnika

Lapsuz. Mislila sam, naravno, na veličinu folikula. (urići i umor rade svoje)

[ina33]

e sad, kako da gospon dr. zna na kojoj vibri pacijent funkcionira u onih par minuta što ste u ordinaciji.
prema nekim stereotipima??
kao npr.-dugonoga, plavuša funckcionira prema b principu pa ću njoj nastupiti po formuli, red meda i red šećera i red neke zez rečenice, a prosječno građenoj brineti s cvikama servira elaborat kroatiziranim latinskim.

Što ako brineti puše propuh između ušiju, a dugonoga ipak ima nešto sive mase u glavi?
Nek se nitko ne nađe uvrijeđen ovim mojim karikiranjem, ali kužite point

Duhovita i britka kao i uvijek ! Mogu ja napisat brošuricu - ako radi u nekoj korporaciji (a pitaju to često), ako dođe u sakou i izvađene tekice s kemijskom (ja) - jednoznačan hint za prepoznat tip A) (upute: ne tješiti, informirati). E, sad za drugi tip, ne znam kad ja sama nisam, ali skuži se to, ma skuži se jako lako. Svak' ko radi s ljudima ima to sedmo čulo - imaju ga tajnice, šacnu odmah po odijelu i frizuri što taj netko hoće i evo, ja doslovno mogu po odijelu (a i neš' ti kunsta) skužit jel' npr. neko inženjer ili bankar. A mogu onda dr-ovi sto posto iz te neverbalne komunikacije - čovječe, mene ne mogu fulat, kad dođem sa svojim sažetkom povijesti bolesti, isprintanom na papiru, obrnuto kronološkim redom, u dva stupca - lijevo muž, desno ja .

A propos intime, seksualnosti itd., godine liječenja čine svoje, ali kad dolaziš dr-u - bez obzira pokazat prsi na UZV ili ginekološki obavit pregled ma nema tu neke intime, isto ti je i kad kuk gleda i kad srce sluša itd. Sigurno sam ja okorjela maratonka, ja bih skoro išla po cesti i žicala ljude ko neko cigarete "Psst, imaš UZV, treba mi za folikulometriju, danas bi mogao bit dan D?" koliko je to meni dio života postao. Meni je to isto kad sam na tom stolu kao da čekam bilo koji drugi pregled, nije mi to nešto specifično, ali vjerujem da brojnim ženama još uvijek jest i imaju čak preference u tom pogledu muško/žensko za liječnika, čula sam obje preference - neke žele ženu jer ona razumije neki žele muškarca jer on je distanciraniji i skloniji bit autoritaran, iako ovi mlađi odreda nisu jer više autoritaran tip doktora ne prolazi kako smo više-manje sve kontaminirane informacijama jer... 21. je stoljeće .

[ina33]

Fritulice, !

[fritulica1]

A mogu onda dr-ovi sto posto iz te neverbalne komunikacije - čovječe, mene ne mogu fulat, kad dođem sa svojim sažetkom povijesti bolesti, isprintanom na papiru, obrnuto kronološkim redom, u dva stupca - lijevo muž, desno ja .

A baš bi te htjela upoznat!

Apropos doktora i rada s dugonogim brinetama i plavušama i njihovim sivim masama... U jednoj srednjoj školi sam imala ubitačne uvjete rada, 40 učenika u razredu od kojih su se mogli izdvojiti: 1. problematični učenici (da ne kažem delikventi), 2. kvalitetni i željni znanja, 3. inteligentno - podrugljivo - zlobni, 4. oni koji bi htjeli, a ne mogu, 5. oni koji ne bi htjeli i ne mogu, 6 oni koji mogu, a ne bi htjeli........... A svi puni pubertetske energije. Ipak sam nalazila načine i nastojala što kvalitetnije odraditi sate. A sve za plaću od cca. 3 200 kuna.
Nije da ja sad minoriziram položaj liječnika, jasno je da je situacija iznimno loša, kako u zdravstvu, tako i u prosvjeti, i u x drugih profesija, ali ipak svi moramo gurati dalje, do nekih boljih vremena!

[nellyxy]

ajme teske teme....
Mislim da ja jos idealnog lijecnika nisam srela, dakle onog koji ce pruziti ruku, biti ok volje, podijeliti informacije bez da sve ispitujes.
Iskustva sa hzzo MPO lijecnicima nemam puno,a ono sto imam vrlo su losa.
Privatnici mi uopce ne ulaze u tu kategoriju jer na kraju krajeva imaju i vise vremena porazgovarati s Vama, i nekako ipak zive od nas pacijenata.
Nije mi trebalo neko specijalno tepanje, uzimam si zapravo rasplakati se kad mi je tesko i ne trazim za to tepanje ni slatke rijeci stovise kada se rasplacem na punkciji sto od boli sto od djelovanja apaurina, najradje bi da me svi puste na miru i da mi se uopce ne obracaju.
Ali isto tako kada nakon trudnoce postignute IVF-om (missed) mi MPO lijecnik radi uzv (jedna od bolnica ) i ne progovori ni rijeci, a kada ja pitam, on kaze dodjite prekosutra i ja se naravno tada rasplacem sto od tuge, bijesa i nemoci, a on mi se ne obrati nego zove sestru i kaze dajte ju legnite i dajte joj apaurin, e onda sam ja cmizdravica i vrlo vjerovatno plavusa sa visokim petama kojoj treba tepati i koju treba tjesiti.
E pa nisam.

Ja se iskreno nadam de ce kod nas jednog dana zazivjeti normalan pristup prema pacijentu, jer ja nisam studirala medicinu i mislim da imam pravo da mi se sve kaze i objasni, ma zapravo ja bih svoj papiric na kojem ce sve pisati, pa ne moram ni razgovarati s lijecnikom.

No drage moje mozda je mene bolje ne slusati po tom pitanju jer sam jako ogorcena na sustav u nasoj drzavici.

Nitko nije savrsen, no to se i ne trazi, ali ja stvarno nisam jos ni jednog lijecnika cula da je bilo kojoj od Vas rekao, zao mi je ja sam pogrijesio, a gresaka je bilo podosta.

Nadalje veliki krivac za sve ovo je i nas HZZO jer da ima vise lijecnika i oni bi imali vise vremena, manje pacijenata, a mi manje neodgovorenih pitanja.

Dakle to je zacarani krug presing njima, presing nama, nisu zadovoljni oni, nismo zadovoljni mi.


eto pozdravlja vas emotivka koja mrzi hzzo, nepravda i nehuman odnos tjeraju joj suze na oci.

A o temi koja se razvukla na topicu SD imala bih svasta za reci, ali postujem pravila, pa necem.

[andiko]

Hm, fakat teško..... Nije doktorima u startu lako. Meni je recimo bilo smiješno kad sam skužila da mi moj MPO-ovac, kad skuži da sam na rubu suza, svaki put preporučuje shopping uz smiješak. Uvijek iste fore. Bilo mi je ok i donekle me utješilo prvi put, a onda sam shvatila (zapravo je smiješno što sam mislila drugačije) da nema on sa mnom neki prisniji odnos, nego svima ponavlja da trebaju shopping !! (što je univerzalno, pa nije čudno ) Zapravo, čovjeku treba skinut kapu na trudu. Zapravo mi se dosta često ispričavao što sam dugo čekala (a bilo je i po 5 sati), a ja njega pitam jel' on uopće stigao nešto jesti.....
Neizbježno, rečenica sa shoppingom me počela nervirati nakon nekoliko puta Ali, sada nam je odnos i postao nešto prisniji. Zna stvari o meni i ja se čudim što to pamti. A s druge strane mi taj odnos ne treba. Nije mi on prijatelj, samo doktor.... A ni ja nisam emotivka.
Jesam ja napisala nekaj pametno tu? Ipak sam ja plavuša...ne tako dugih nogu, al valjda se ipak broji

[andiko]

Mene isto više zanimaju tehnički detalji.... A to sam najviše saznavala iz papira, a manje od doktora i zato mi se zapravo ne sviđa. Iako sam sveukupno zadovoljna.

[uporna]

Baš me je zanimalo kakvi će stizati postovi na ovu temu.
Zbilja ste si dali truda - ina33
Dakle moje viđenje svega se mijenja kako prolazi vrijeme koje sam provela u MPO postupcima, otkrila Rode, promijenila doktora itd.
Svime time raslo je moje iskustvo i znanje pa su i očekivanja porasla i to poprilično.
Naime prvih nekoliko godina imala sam doktora od kojeg nikada nisam dobila puno informacija (tu i tamo samo da je tanak endometrij). Tako je on radio bez puno priče (za koju nije niti imao vremena jer je bilo previše pacijentica). Ja sam se tako navikla i to mi je bilo normalno - tada. Bilo mi je bitno da imam u njega povjerenja što sam imala.
Kako su se neuspjesi redali, širili horizonti (hvala Rodama), iskustva sa drugim klinikama, kontakti sa drugim forumašicama (živile kavice), tako sam i ja postala zahtjevniji pacjent koji očekuje povratne informacije jer naravno da je svaki podatak bitan za eventualni slijedeći postupak.
Znam da se ne smiju spominjati klinike, ali MB je već spomenut pa ću samo reći da sam tamo svojim naglašavanjem da nikad nemam punkciju prije 16-17 dana, odgodila štopericu za jedan dan jer su još jednom sve izanalizirali. Jako su mi se svidjeli kao ekipa što se tiče lječnika (svi znaju posao jednako dobro i ne ovisi o jednoj osobi sve), razina luksuza u odnosu na naše državne klinike, ljubaznost doktora i spremnost na razgovore. Ali me je malo zasmetalo to što iako smo tamo privatni pacijenti predugo se na sve čeka i dosta oni prilagođavaju nas žene prema sebi, a ja mislim da smo mi ipak jako različite i svakoj od nas treba drugi pristup.
Moj idealni doktor je onaj sa kojim ću konačno uspjeti.
Što se tiče tješenja i tetošenja, meni ne smeta kad su sestre takve jer mislim da je to njima i svojstveno. Za doktora mislim da treba biti susretljiv, spreman saslušati pacijenta, razmotriti sugestije (kojih je pod zadnje bilo ohoho) ali i donjeti odluku što on smatra da je dobro. Ja se ne bojim loših vijesti i volim da mi se realno sve kaže (ako nije dobro - nije dobro i gotovo), više bi me smetalo da me grli i tješi i okoliša.
Što se tiče mog socijalca gin. i on siromah uči sa mnom . Pod zadnje me pita a tko vas je uputio na tog doca i te pretrage, a ja mrtvo-hladno velim - ja sama. I šuti i piše uputnice i recepte i navija da uspijem.
Što se tiče doc. op.prakse nju sam promijenila jer koliko god ona imala sluha za naš problem ( i MM je kod nje više od 15 godina) toliko sam se natezala za uputnice te sam nas jednostavno preselila jer njoj je dobar pacijent onaj koji ništa ne treba.

[odra]

Baš zanimljiva tema i jako vas je zanimljivo čitati!

Kao prvo, mislim da liječnici mogu vrlo lako prokužiti tko je kakav tip jer kod njega si u ambulanti par minuta, ali više puta. Ne mora iz prve, ali ako hvata vibre i ima malo više emocionalne inteligencije (a smatram da bi je liječnici TREBALI imati), osjetit će.
Za razliku od vas, ja sam imala malo prisniji odnos s mojim liječnikom ( i MPO i soc. ginićkom), ali razlog je i u tome što smo povezani preko nekih poznanstava, da sad ne objašnjavam.
Ali kad razmišljam što bih voljela i smatrala dobrim u odnosu liječnik-pacijent u ovoj specifičnoj situaciji (ja je smatram specifičnom, iako Ina kaže da je to isto kao da pregledavaš kuk ili srce), to je neka mješavina informiranja i podrške (ohrabrivanja). Ni meni ne treba tepanje i tješenje jer me to dovodi u inferiornu ulogu i ne sviđa mi se. i nikako ne bih
željela da mi govori "ti". Svidjelo mi se što je moj doc uvažavao moje mišljenje, kao subjekta u postupku, a ne objekta nad kojim se obavljaju medicinski zahvati. Govorila sam mu što sam istražila na netu, o nekim primjerima koje sam pročitala i na rodi... Dobivala sam konkretne informacije o svemu. Bitno mi je da nemam osjećaj da potcjenjuje moje znanje i mogućnosti shvaćanja! Al bitno mi je i da se zna postaviti ljudski, da ne zanemaruje osjećaj razočaranja kod neuspjeha, da mi ne kaže "nema mjesta tuzi" ili sl. Rečenica koja bi mi puno značila (a nešto slično mi je moj dr rekao) bila bi: "Vjerujem i shvaćam da ste tužni. Odtugujte pa idemo dalje"

Ok mi je i razmijeniti pokoji podatak iz osobnog života, ali ne previše.

Joj, ja odužila... Sad tek vidim koliko u stvari puno očekujem 8) Toliko od plavuše s ne tako dugim nogama, bez naočala, ali s lećama (i nadam se, dosta sive tvari) A možda se sjetim još nečega....

[ina33]

Privatnici mi uopce ne ulaze u tu kategoriju jer na kraju krajeva imaju i vise vremena porazgovarati s Vama, i nekako ipak zive od nas pacijenata.

Ja ti ovako mislim - žive od nas i jedni i drugi, i tu su nama na usluzi i smisao postojanja liječnika (privatnih, državnih, miksanih) su - pacijenti. Pa takav stav od svih očekujem, s nekima ide teže, ali ga pokušavam dobit uz manje ili više muke.

A propos bolova, e i tu me jako smetaju komentari "ajme šta ste vi osjetljivi/senzibilni/ne boli vas toliko itd." Ono - helou - pa valjda znam kako se osjećam, a ne govorim im da me boli da bi me tješili, nego da im prijavim simtpom jer možda im to nešto znači (npr. ukazuje na hiperstimulaciju itd.). Ali, dobro, ne radim ja incident i inače mi npr. punkcija nije objektivno/subjektivno nešto bolna pa se na komentar o senzibilnosti nasmiješim najslađe što mogu (i oduprem porivu da na "vi ste tako senzibilni" odgovorim "takva sam po cijelom tijelu "). Odrasli smo ljudi, valjda znamo kako se osjećamo. To mi smeta, recimo, kad ti dismisaju simptom preletom u stilu, "ajde, ajde, nije to ništa". Ali, to je apsolutno nespecifično za sve doktore - unmanagable bol svih nervira i nastoje je dismisat, osim sad tih nekih nanovijijih pain management spika za kronične bolesti.

Mislim da je odrin komentar na mjestu, ali nisam doživjela da mi nakon neg. bete kažu "nije to ništa" (prije sam sama bila u iskušenju nekoga tako "utješiti" od suboraca). Mislim da je odrin komentar - odtugujte pa se vratite i nastavit ćemo - apsolutno primjeren i ne vrijeđa ničije osjećaje.

[ina33]

Htjela sam gore reći da je dismisanje boli kao simptoma imanentno svim dr-ovima i da nije specifično za IVF postupak. Osim toga, da ne boli, evo npr. punkcija (ali tu bol nema vrijednost kao simptom pa je druga priča) - boli - pa ne rade vani bezveze uz anesteziju i bakću se s time nepotrebno. Smeta me i kad se glorificira onako "partizanski stil" u stilu - sve triba pretrpit - a bottomline je da nema novaca i logistike za anesteziju, ne da je nepotrebna i čista naša komocija. Definitivno nije za svaku punkciju potrebna, ali za tipa 30 j. stanica u hiperstimuliranom PCOS-u - ne mogu me uvjerit da je u tim slučajevima nepotrebna.

[lilium]

Zanimljivo je pratiti vas sto pisete! Nisam ivf pacijent nego habitualac sto je ipak razlicito, no htjela bih se "ugurati" i reci sto mi je kod mojih doktora posebno vazno od kada sam uletila u ponavljajuce pobacaje:
- osjecaj podrske i da brzo i efikasno prolazim kroz medicinske situacije kroz koje trebam proci,
- dvosmjerna komunikacija, nije bitno ako je kratka, bitno da je informativna,
- jedna umjerena doza humora (koju ja iniciram, tako mi je lakse kroz sve skupa proci).
Primijetila sam da mi je najlakse kada na sve skupa pokusavam gledati kao na jedan veeeliki projekt u sklopu kojeg su moje medicinske situacije bioloski eksperimenti o kojima onda sa svojim doktorima razgovaram (o emocijama pricam sturo, uglavnom samo kazem kada sam uznemirena i zasto, a sve ostalo je za rjesavanje doma iza zatvorenih vrata).

Moji eksperimenti za sada nemaju pozitivne krajnje rezultate, no mogu reci da sam i u nasim uvjetima i to u vise navrata i s vise lijecnika postigla tocno takav odnos kakav mi je trebao, zahvalna sam sto je tako!

[ina33]

Zanimljivo je pratiti vas sto pisete! Nisam ivf pacijent nego habitualac sto je ipak razlicito, no htjela bih se "ugurati" i reci sto mi je kod mojih doktora posebno vazno od kada sam uletila u ponavljajuce pobacaje:
- osjecaj podrske i da brzo i efikasno prolazim kroz medicinske situacije kroz koje trebam proci,
- dvosmjerna komunikacija, nije bitno ako je kratka, bitno da je informativna,
- jedna umjerena doza humora (koju ja iniciram, tako mi je lakse kroz sve skupa proci).
Primijetila sam da mi je najlakse kada na sve skupa pokusavam gledati kao na jedan veeeliki projekt u sklopu kojeg su moje medicinske situacije bioloski eksperimenti o kojima onda sa svojim doktorima razgovaram (o emocijama pricam sturo, uglavnom samo kazem kada sam uznemirena i zasto, a sve ostalo je za rjesavanje doma iza zatvorenih vrata).

Moji eksperimenti za sada nemaju pozitivne krajnje rezultate, no mogu reci da sam i u nasim uvjetima i to u vise navrata i s vise lijecnika postigla tocno takav odnos kakav mi je trebao, zahvalna sam sto je tako!

Lillium, sve gore što opisuješ je nekako i moj ideal interfejsinga liječnik-pacijent , i nije to vezano za IVF nužno, mislim, ova tri buleta gore: brzo i efikasno, dvosmjerno, humor (uz dodatak: ali po mom guštu i koji ja iniciram, a najčešće ga inciriam da navedem dr-a na odgovore na pitanja tj. u svrhu "razmekšavanja"). Najčešće nešto čega se ja sjećam iz mojih doktor-pacijent interfejsinga u Hrv. su smijanje, osim ako nisu po mom guštu - prvenstveno poslovni, onda nemam potrebu ih razmekšavat da mi daju informaciju humorom i sve skupa kraće traje, iako je manje zabavno. Emocije ja isto volim odradit doma, nikako u ordinaciji, ako ništa ono bar u čekaoni, znači iza zatvorenih njegovih/njenih vrata. E, sad, vjerojatno bi moji doktori drugo o meni pričali (uplašena, ajme već je vidim s registratorom itd.), ali mene zanima moj doživljaj prvenstveno, šta ću - ja sam ipak sebi na prvom mjestu. Više-manje i meni to tako uspijeva i kod nas, a sve ovo gore što sam ja iznajabala su onako više primjedbice za onu rubriku "za one koji žele znati više".