Kad danas sagledam prve mjesece M. života mogu samo zaključiti - sretne su, a da ni ne znaju koliko, one kojima dojenje krene otprve i bez većih problema.
Unatoč silnoj vlastitoj edukaciji i svoj mogućoj pomoći koju sam od Roda-savjetnica i prijateljica imala, meni nije uspjelo dojiti prvih mjesec dana (M. nikako nije prihvaćala cicu, padala na težini). Izdajanje mi NIKAD nije osobito išlo (10-20ml), a samo me vlastita tvrdoglavost držala da ne odustanem od očekivanja čuda koje se i dogodilo 34. dana kad je M. ničim izazvana sramežljivo počela sisati i kad smo počele relaktaciju.
A cijeli taj projekt i njegove posljedice (do 3. mj. života zatvoreni krug izdajanja 0-24, zastoja, upala, gljivica, blistera i svega što prati konačno uspostavljanje ponude i potražnje) nisu ostale bez traga na starijem djetetu odnosno cijeloj obitelji. Za A. ja jednostavno nisam postojala ! Tih se mjeseci UOPĆE ne želim sjećati, mučno mi je i kad gledam slike iz tog razdoblja.
Da nije bilo Rode i podrške njenih članova i forumaša niti u ludilu ne bih dojila. Zato razumijem sve one koje su bez podrške u cijeloj priči i koje nisu spremne žrtvovati ostatak obitelji kad se suoče s velikim problemima kod dojenja. Nije ista borba kad ti je novorođenče jedino dijete i kad te već jedno doma jako treba.