Citiraj Lucija Ellen prvotno napisa
I danas uistinu razumijem mame koje nakon uzasnih problema jednostavno kazu "dosta je".
Hvala ti, osjećam to ! Dosta sam slušala vezano za osjećaje grižnje savjesti, ma ne toliko grižnje, nego kako to da meni ne ide, a druge uspijevaju, sam prošla i sa sestrom, koja je pričala da će dojiti još kad je bila u 1. razredu srednje škole jer je dosta orijentirana na zdravlje i zdrav život i kako nije OK da je nas mama dojila samo 3 mjeseca (kao i većina mama tada), da je dojenje jako bitno za imunitet i ostale informacije. Ona je, dakle, jako htjela, uložila trud, s prvim djetom i uspjela, ali tako da je prvo za svaki obrok išao podoj, pa bočica, s drugim nije nikako išlo, vjerojatno je djetetova motorika bila u pozadini problema, imala je i veliku podršku Rodinog ST dijela koji daje podršku dojenju, ali išlo je tako kako je išlo (nije išlo).

Osobno, super mi je gledat mame kako doje, nemam niti žala, niti ljubomore, samo divljenje ! Jedini moj žal je kad osjetim da se mame dijele po toj osnovi i imaju predrasude jedne prema drugima, ali, opet, možda bih razmišljala drugačije da sam na svojoj koži osjetila kako je naporno objašnjavati zašto dojim, a ne dajem adaptirano i da sam tu "u manjini". Općenito smatram da je razumijevanje tuđih bilo izbora, bilo okolnosti prilično bitno, a vidjela sam i u rodilištu koliko je dojenje nekima lako išlo, a nekima (manjini) teže, tako da ne startaju svi s istih polaznih točki, a i istina je da nemaju sve žene istu upornost u pitanju dojenja, ali smatram da se ne bi oko toga trebale stvarati podjele.