Drage moje
mislila sam ovo zadržati za sebe, ali biti će mi lakše ako istrkeljam. Dakle ja sam vam danas imala zakazanu laparoskopiju i histeroskopiju kojoj sam se toliko veselila. Jučer sam stigla u bolnicu puna snage i volje, a onda me malo pokolebao papir na kojem potpisujem da se slažem sa svim mogućim komplikacijama anestezje.
No smirila sam se, ajde to je rutinsko i moraju se i oni na neki način osigurati, razgovarala s doktorom, upoznala se sa curkama u sobi i počela kroz smijeh sa pripremama.
Iza podneva počela zvati sva moguća rodbina s porukama kako se mole za mene, prijateljice s porukama ohrabrenja, a u meni se počeo buditi paranoičar. Izašla sam vani zapaliti, a onda me neka žena pitala šta sam tu i rekla " jedna je u Osijeku umrla na tome, ali ne boj se to ti je šansa 1 %"
Iako sam i prije čula tu priču panika me čopila kao da sam ostala bez imalo pameti. Do večeri sam nazivala muža i prijateljice, a onda lijepo otišla sestri, rekla da me ulovio šizolino i zatražila tabletu za smirenje pa sam nekeko zaspala.
Danas ujutro neopisiva panika, stvarno se sramim, ponašala sam se kao neka balavica i rekla sestri kako je mene strah i da razmišljam o odustanku. Ubrzo je došao i moj doktor, ajme što me bilo sram, ali ovo je bilo jače od mene i objasnila mu što se događa. Bio je divan i rekao da me neće siliti i ako se tako osjećam onda i bolje odustati i preporučio Hsg pa ćemo vidjeti. Izašla sam van ovakva .
I sada kad pišem sam takva i samo razmišljam kako ću im se opet tamo svima pojaviti na oči i hoću li. A jedna kolegica me nazvala i rekla "jooj šta te strah, niti imaš djecu,izgubila si posao, a niti putuješ okolo"
Znam šta sam napravila, ali mi treba samo malo podrške.