Citiraj argenta prvotno napisa
Iz stalne zabrinutosti vječno sam trčala za Zvjezdicom i nutkala je, pravila razne kompromise "samo da ne bude gladna" a rezultat je 4-godišnjakinja koju i dan danas moram hraniti i, što je još gore, koja uopće ne može osvijestiti osjećaj gladi. Tj. ako joj dam jesti, jest će (ponekad i navaliti) ali ako moja inicijativa izostane, ona uopće neće ni tražiti ili se sjetiti da njezina bol u trbuhu potječe od toga što nije dovoljno jela/pila.

Za razliku od nje, moj toddler koji se sam hrani nikad ne propusti priliku užicati koji zalogaj i, s druge strane, ako nije gladan ni cijela go vojska ne bi nahranila Da i ne govorim koliko mi to živaca spašava...
Nemoj kriviti sebe, ja nisam nikad trčala za svojom kčeri koja je dohranu prihvatila odlično, jela sve (a ja sam zato nudila samo što je zdravo), nisam miksala, ona je zadovoljno žvakala, a i dan danas je hranim. Ja mislim da je to više potreba da se pažnja usmjeri na nju (u vrtiću jede sama bez problema)