Nemam puno vremena pa ću samo nabzaka reći da čim je veća moja reakcija na nešto što ne smije tim je njoj interesantnije izazivati ju. Jer to joj je nešto novo i neuobičajeno, npr. utičinicu kad dira i ja reagiram naglo i glasno viknem, tako me lijepo pogleda nasmije se i ide opet ona i čeka moju viku, a dok smireno kažem i objasnim pa po mogućnosti skrećem na novu temu, :shock: moje malo pametno ide i to prihvati i tako je u npr. 95% slučajeva.
Istina je da za to trebaju dobri živci i samokontrola, ali mislim da je to daleko isplativije i bolje za moje dijete nego udarac po guzi. Što bih joj time poručila :? , apsloutno ništa dobro već poruku da se smije udarati plus more negativnih stvari što taj udarac znači za moje dijete. Stoga i dalje mislim da je udarac najgore što neki roditelj šalje svojem dijetetu nakon kojeg more djece niti ne prestaje tu radnju već plačom sili dalje i želi opet to raditi nakon čega sljede nove batine i plač djeteta.

Ne mislim da sam savršena, naprotiv ne uspijem se uvjek kontrolirati i zato i povisim ton ponekad, ali to je najdalje do kud ću ići i pokušat ću i njega maknuti jer kao što sam rekla već smirenost i razgovor su mi dali daleko više boljih rezultata i ona i ja smo bile sretnije i zadovoljnije.
I da, težit ću i dalje što boljem odgoju svog djeteta, što ne znači da težim savršenstvu jer je to naprosto nemoguće, ali to onda ne znači da se moram prestati truditi, održavati samokontrolu i udarati svoje dijete onda kad me najviše treba.