Već uljuljkani u fazi čekanja, jer je od slanja zamolbi sada prošlo već oko 2 god. a od posljednje MPO 3 mj. za koju smo odlučili da je posljednja, krajem 1. mj. 2001. stiže poziv iz jednog centra da dođemo k njima na razgovor, da vide koja lica stoje iza zamolbe. Ja to prenesem MM, on nije presretan, jer ima gužvu na poslu ( obrtnik ), ali zaključujemo da smo tamo gotovi za kojih pola sata, pa on nakon ručka još stigne raditi ( e, to je bila varka ) Kada smo došli tamo pijuckamo kavicu i čavrljamo u jako ugodnom društvu, ništa posebno... Odjednom ulazi ravnateljica i upita: Jeste im rekli? A mi :shock: Upitamo što to trebamo znati, i još nam nije ni na kraju pameti ono što će nam reći. Ona odgovori da imaju dijete za posvojenje, ako smo zainteresirani...... Mi u totalnom šoku, jedva pitamo da li je zdravo, i kad ona potvrdno odgovori :D odgovaramo naravno DAAAA, i tek tada se sjetimo pitati koliko je dijete staro i kojeg je spola. Još neko vrijeme u polubunilu razgovaramo s njima, i dogovaramo se da će one za 2 dana doći k nama doma. Na povratku MM i ja stanemo u nekom kafiću na kavu i gledamo se suznih očiju, zapravo ja sam ronila suze na veliko, konobar nas gleda, a i mi se samo gledamo i počinjemo shvačati da ćemo postati roditelji. Naravno, soc. radnice su rekle da nakon nas dolaze na razgovor još 2 para, ali nemam pojma kak mi to nismo uopće uzeli zaozbiljno, i bili smo sigurni da je to-to, da je naš uskoro doma. MM više uopće ne razmišlja o odlasku na posao, odlazimo do svekra i svekrve, zovemo moju mamu, kumove, frendove... i javljamo veliku novost. Svi s nama dijele našu ogromnu sreću i veselje. Kumovi ( kojima smo još prije par god. rekli da budu kumovi našem djetetu ) donose ogromnu vreću robice od svoje mlađe kćeri koja je 1,5 g. starija od B. njenu stolicu za hranjenje, odlaze u Sloveniju i kupuju kindač sa madracom. Mi kupujemo kolica, stolić za premotavanje, pelene, kozmetiku, robicu...

Nastavak slijedi, sada moram po svog školarca