Hipersenzitivno dijete

[Vlatka]

Riana je vesela, razigrana i brbljava 2,5 godišnja djevojčica... ali takva je samo u dobro poznatim sredinama (kod kuće, kod moje sestre, mame...). U svim ostalim situacijama je jako uplašena. Boji se psa, mačke, nepoznatih ljudi, bagera, doktora...
Sve mi je to bilo razumljivo, međutim, neki dan je to kulminiralo. Kada se probudila bila je komirana. Sanjala je "da je deda pao na cestu i da ga je pogazio auto" :shock: . Očito da je imala noćnu moru jer je ona pod dojmom toga sna već 3 dana. Ne želi se od mene odvojiti ni na trenutak, stalno ponavlja "neće auto", "nećeš ti mama pasti na cestu" i slično. Jučer sam ju vodila kod frizerke, 200 m dalje od naše kuće, i ona je cijelim putem plakala jer smo vani gdje može doći auto. Ta tri dana kada smo kod kuće ona sjedi, pokrivena dekom na krevetu i plače ako nisam pored nje. Jednostavno nikakva objašnjenja ne pomažu.
Sve me to zabrinjava i nadam se da je to faza koja će uskoro proći.
Ima li netko kakav pametan savjet?

[Ena]

Vlatka, na žalost nemam ti pametan savjet, ali šaljem maloj Riani puuuno pusa i ~~~~~~~~~~~~ da se što prije riješi tog straha.

[kloklo]

Uh, mogu mislit kako ti je
Ali, s obzirom na njenu dob, nije ništa iznenađujuće. Meni je leona sa oko 3 godine, svakih pet minuta trčala u krilo i uplašeno vikala: mama, iza vrata je vuk/zmaj/vještica/nastavi niz...

Ne možeš tu puno napraviti, osim da paziš kako ti ne bi izletjelo nešto tipa: ma, daj ne pričaj gluposti, to ne može biti i sl.
Djeci su njihovi strahovi vrlo stvarni i boli ih kad im ne vjerujemo ili umanjavamo njihove probleme. Pokaži suosjećanje, veliko razumijevanje i strpljenje, ponavljaj da si ti tu uz nju i da ste vas dvije super tim, jedna drugu ćete čuvati i sve će biti za pet
barem je meni upalilo to što sam uvijek bila voljna "zaštiti" Leonu od "opasnosti" koja je meni bila smiješna ali njoj nije. Kad je shvatila da se na mene može ziher osloniti, da je nikad neću "čeličiti" ako vidim da se nečega boji, opustila se i pomalo je sve prošlo. Ostao je, dakako oprez i nije sa strancima baš pretjerano srdačna ali to je već crta njenog karaktera koju niti mogu niti želim mijenjati.

Uglavnom, trebalo bi oslabiti i proći za otprilike dva tjedna, barem nama toliko traju određene faze

[Vlatka]

Hvala cure, stvarno ju uvijek pokušavam zaštititi i ne omalovažavam njene strahove ali nekada mislim da to nema kraja i da ništa ne pomaže.

Nisam naglasila da ju NIKADA ničim nisam plašila. Imam prijateljicu koja stalno govori djetetu: "Evo ide vještica jer si tako zločest i ne slušaš."

Da ja tako nešto kažem R, mislim da bi doživotno išla na seanse kod šrinka .

[kloklo]

Aaaaaaaaaaargh, kako mene ljute takve kokoši

Vlatka, moja curica je malo starija i ono utješno što spoznaš s godinama je da fakat sve prođe! Koliko god ti se u tom trenutku činilo da će trajati zauvijek, nije tako, samo treba strpljivo izdržati.
Sve radiš dobro i ne brini, proći će

[Hana_Sara]

moja Sara je takvo dijete. u puno stvari nikada nije prerasla taj svoj bojazljivi temperament i tesko mi je nekad gledati ju, a ne moci joj pomoci jer ona stvarno toliko duboko prozivljava te neke svoje tjeskobe, brige i strahove. kao mama, uvijek sam tu za nju i stvarno se trudim biti taj oslonac koji je njoj neizmjerno potreban, ali uvijek imam osjecaj da bih nesto trebala poduzeti i u smislu pripreme za daljnji zivot, gdje joj nece uvijek cvjetati ruze i gdje ce se suocavati sa raznim teskocama. za sada pazljivo doziram tu "tough love" i umatam je u nemijesanje u odredenim situacijama, pustanje da se sama izbori i bodrenje iz prikrajka....

[donna]

moja kad smo u stanu i lijepo se igra a ono nešto lupne..odmah trči meni i kaže "netko kuca" :? zašto ju to plaši neznam....