Joj luna, točno znam kako ti je...
Doduše, kod nas je ipak to bilo nekako blaže, htio je biti u kolicima (ja nisam htjela da bude, odvikavala sam ga od kolica zbog seke), u marami nije bilo šanse da ga nosim, da ga nosim uopće jer sam bila trudna...
Nije se doduše bacao po cesti ali mi se smijao i trčao koloiko ga noge nose, jednom je tako istrčao na cestu pred auto, sva sreća je ovaj vidio kaj se dešava pa je stao.
A od tada pa do dan danas ako ga vidim da mi trči prema cesti zaurlam da taj tren ostajem bez glasa koliko je u meni strah zbog toga.
Nekak mi se čini da sam imala sličan topic ovome nekako u to doba...
Riješenje! Pričanje, pričanje, natezanje, nagovaranje dok ne nauči.
Mislim da nema druge!
I da, kako kaže Barbi-proći će, to je samo (JEDNA OD) faza!